TINA LONČAR

Postoji li uopće modna avangarda?

I ako da, zašto nam tako slino treba?
 
Civilizacija je oduvijek u svojoj šarenoj tvornici kulture proizvodila i šund i dijamante. I bljutave dosadne sendviče s rafiniranim salamama i flambirane filee s marelicama. I kič i avangardu. I fantastičnu liriku Radioheada i maloumnu „skini me-ženi me“ poeziju polugolih curetaka koje se, senzualno stenjući „oh, oh baby“, razmeću svojim napumpanim ženskim adutima, a ne glasovnim sposobnostima.
  
Ista ta vrla civilizacija donijela je na svijet i Milesa Davisa i njegove nadrealne jazz improvizacije iz druge galaksije, kao što je izrodila i pojavu Paris Hilton koja u minijaturnom bikiniju na Ibizi vrti ubi-bože loše setove puštajući stvari s Youtube-a raskalašenoj masi bez sluha. Tvornica kulture zamijesila je i opskurne filmove Davida Lyncha i Rainera Fassbindera kao i histerične meksičke sapunjare o dobrim siromašnim djevojkama- sveticama koje će rodit' sina bogatom nasljedniku, a njegovi ju ne vole jer su zli pokvareni gadovi.
 
 
Nažalost, mase su oduvijek radosno i bez imalo promišljanja „pušile“ kič, folirantsku i lažnu sferu kulture koja pretendirajući da bude većom nego što jest samo površno imitira forme i stavke ukradene iz avangarde. Kao i french-fries iz restorana brze hrane, kič je jestiv samo na prvu, sve dok se u roku od par minuta ne ohladi pa dobije okus gumiranih ustajalih čarapa. Čisti bezukusni letalni otrov. „Gle, stara, ja ne znam zakaj se ti uopće tol'ko nerviraš, svijet je jednostavno takav, površan i često glup k'o stup, ne možeš to mijenjat' pa zato pusti sve kvragu,“ govore mi moje drage mudre prijateljice tijekom dugih telefonskih razgovora započetima oko kojekakvih bljutavih izdanaka mainstream kulture koji, unatoč svojoj plitkosti i nedostatku talenta, vrte basnoslovne sume novca na tekućim računima dok se iz svojih pozlaćenih kočija podsmjehuju vizionarima. Otužno, dno dna, tuga i jad. I neću pustit', bez obzira na vrle savjete o poštedi tankih živaca. Bez obzira na vlastitu minornost i zanemarivost koju nosim na svojim plećima u ovom velikom svijetu. Ne mogu pustit jer duboko u sebi vjerujem da se ne trebamo i ne smijemo pomiriti sa srozavanjem kulture i umnih kapaciteta čovječanstva.
 
 
A što tek reći na onu postmodernu baljezgariju da je sve podjednako vrijedno sve dok nas zabavlja i usrećuje? Ništa previše, radi se ionako samo o plemenitom opravdanju za status quo, lijepo zapakiranom paketiću koji nas čuva na sigurnom i mekanom, u toplom i gnjecavom, ali tako ugodnom mulju bezveznosti. Zabava nije kraljica smisla na kojoj počiva kultura. A nije niti novac. Oduvijek su postojali oni koji su slijedili vlastitu viziju i oni koji su slijepo slijedili viziju tržišta upravljanu volanom profita. Dolari, dolari, dolari, zlato i podilaženje masama. Mainstream uvijek šeta ruku pod ruku s blokiranjem napretka i odgonetnutim marketinškim rješenjima „ovo prodaje- ovo ne prodaje“. I zato trebamo avangardu, zato trebalo sulude, pomahnitale umjetničke duše koje ne mare za norme i pravila, zato trebamo one koji se ne žele gušiti u blatu prosjeka nego one koji će bez odmora i zadrške propitivati status umjetnosti ili mode ili književnosti, kritički promišljati i postavljati pitanja bez obzira na ishode, na podsmjehe i osude. Zato što avangarda gura vlakove kulture ne samo prema naprijed već ih izvrće i izvan kolosijeka, zato što je radikalna, subverzivna, iskrena i autentična, inovativna i eksperimentalna i hrabra, a time i jedina koja može na svojim leđima iznijeti teški teret napretka. Za razliku od popularne kulture koja posjeduje samo svijest o profitu, avangardna kultura u sebi nosi intrinzičnu svijest o promjeni. Ona rezonira na nekim posve drugim valnim duljinama, ispred svog vremena, otvarajući vrata onome što tek ima doći i često je radi toga neshvaćena od strane učmalih duša koje su spremne bilo što drugačije, pomaknuto i novo opisati kao „čudno“ ili „poremećeno“.
 
 
Avangarda u domeni mode posebno je sklizak teren no istovremeno i genijalan primjer kako nešto što je u počecima bilo osuđivano kao suludo kasnije biva opće prihvaćeno. I kratka minica Mary Quant bila je u svojim počecima đavoljim odjevnim predmetom jer je previše otvarala pogled na ženske noge, i Coco Chanel je bila prozivana što je nježnim ženskim dušama dala dozu slobode i moći odjenuvši im, dotad tipično muške, hlače, kao i Yohji Yamamoto koji je hrabro isfurao potpuno androgina dizajnerska rješenja. Sve što je nekoć bilo shizofreno luđaštvo danas je prihvaćeno zdravo za gotovo i više ih nitko niti ne propituje. Ono što je jučer bilo avangarda, već sutra može postati mainstream. No „avangardna moda“ zato i jest svojevrsni paradoks. U principu se radi o sinonimima. Moda u svojoj srži i jest avangardna jer njezina bit počiva na promjeni, u konstantnom traganju za novitetom, u eksperimentalnom pomicanju granica, u odbijanju učmalosti i dosade, u stvaranju i negiranju trendova, moda biva proglašena epitetom passé u trenutku u kojem zahvati kritičnu masu.
 
 
Moda se danas nalazi u svojevrsnoj egzistencijalnoj krizi u kakvoj se umjetnost nalazila zakoračivši u postmodernu. U posljednje je vrijeme sve „moda“, i vješto izrađeni couture na pistama velikih modnih prijestolnica i jeftina konfekcija na zatrpanim policama supermarketa. Sve, baš sve je „moda“. Posve obezvrijeđena, plitka, frivolna... Bez sposobnosti za vještu kritiku, danas se čini kako baš sve treba biti slavljeno i okupano napuhanim svjetlucavim riječima hvale. Sve je famozno i sve je nadrealno, magično, iz druge galaksije. Genijalno. Termin „avangardno“ koristi se kao kišobranski pojam bez ikakvog značenjskog razgraničenja za svaku dizajnersku kolekciju koja je ili alternativna ili teško razumljiva. Čudno – avangardno. Drugačije- avangardno. Pomaknuto- avangardno. I tu, nažalost, staje svaka argumentirana kritika. Baš ovdje, u trenutku kada je ona najpotrebnija, kada se zauzima afirmativni stav bez objašnjenja umjesto da se zagrebe dublje ispod pozlaćene površine. Pojam „avangarde“ stavlja se kao točka na kraju rečenice i tu staje svaka rasprava, umjesto da se objasni ili barem pokuša objasniti poanta onima koji nemaju kapaciteta dokučiti ju sami. I takav indolentan i gotovanski, djetinjasti pristup kritici omalovažava rad upravo onih kulturi najvrjednijih, onih koji su nastojali u učmale norme ugurati dašak promjene i napretka.
 
 
No, prije svega, treba napomenuti da moda toj promjeni ne teži samo i isključivo na pukoj estetskoj razini. Mijenjati poimanje lijepog je lako. Njezina misija bi trebala biti ne samo mijenjati te površne, na prvi pogled vidljive estetske kriterije već i shiftati paradigme, propitivati uvriježene koncepte poimanja ljudskog tijela, seksualnosti, rodnih uloga ili klasnih pripadnosti. Istinska avangarda je dizajnerska vizija Thoma Brownea u kojoj on, mijenjajući siluetu, društveno uvriježeno poimanje muškarca kao testosteronski napucanog i moćnog gura do granica komičnosti. I pritom, na tako genijalan način, nastoji mijenjati svijest, miješa modu i umjetnost, ruga se tipičnoj ljudskoj sklonosti stereotipima, propituje ustajalost društvenih koncepata i vrijednosti u samo jednom odjevnom komadu predimenzioniranih ramena, i šalje poruku. Izbacujući pritom lijene umove iz kolosijeka dosade i toplog bljuzgavog mulja sigurnosti. Pitanje je samo, je li itko shvatio poantu ili će se ona izgubiti između novinskih redaka iza istrošenog epiteta „avangardno“ koji će se olako zalijepiti svima koji su servirali nešto što je teško shvatiti?
 
 
Objavljeno: 28.11.2014. u 13:02
Tagovi: Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p