TINA LONČAR

Sedamdesete - era koja nije pisala modna pravila

Desetljeće modnog individualizma
 
Obožavala sam nekoć, kao klinka, poskrivečki raspremati uredno ispeglane i posložene stolnjake i plahte te od njih graditi impozantne, amorfne građevine iz mašte. Neboderima od čiste bijele tkanine koji su, bez ikakve građevinske dozvole i projektnog plana, rasli pored ormara ili naslonjača, Gospođa Majka i nije bila baš suviše oduševljena. 

Izgradnja mojih senzacionalnih zdanja bila bi baš uvijek popraćena bolnim uzvicima iz hodnika i konstatacijom 'kak' sam opet delala kvara' pa sam, vjerujem ne odveć teško, zbog mira u kući i majčinog nerazumijevanja umjetnosti napustila svoju karijeru velikog arhitekta i svoju vječitu dječju radoznalost usmjerila na neke druge ladice po kojima mi je, jasno, bilo zabranjeno prčkati. Sjećam se tog dana, tako živo kao da je bio jučer, kada sam iza kartonske kutije prepune prašnjavih kazeta pronašla još jednu, dupkom napunjenu fotografijama. Gledala sam u njih netremice pitajući se kako je moguće da je nekoć svijet bio lišen boje makar sam pri svakom zavirivanju u taj magični trezor uspomena osjećala nešto poput nadolazećeg vala šarenila koji bi se u mojim rukama čudesno prelio po slici.

Stari je s širokim osmijehom koji je skrivao ispod brkova, uskom kariranom košuljom, trapezicama od samta i dugom kosom podsjećao na nekog glumca koji je netom odlutao s audicije za mjuzikl tipa 'Hair', a stara je, uvijek skockana od glave do pete, zimi paradirala u vrućim hlačicama, dugom kaputu i cipelama s platformom kao da je posrijedi izbor za Miss Jugoslavije, a ne tek neka ležerna šetnja gradskim ulicama. Netko mi je, ne sjećam se više niti tko, par godina nakon otkrića te čudnovate škrinje s blagom iza kutije s kazetama, saopćio da su u igri nekakve sedamdesete i da su tad svi bili bezbrižni, nasmiješeni i sretni. Nije mi uopće bilo jasno da su te neke sedamdesete bile dijelom nekog vremena već sam ih u svojoj bujnoj dječjoj mašti zamišljala kao magično kraljevstvo gdje su stolovali osmijesi, igra i mladost, negdje gdje je zasigurno bilo dozvoljeno graditi arhitektonska zdanja od zavjesa i stolnjaka.


Bila je to jedna eklektična era, dekada modne i društvene liberalizacije koja je izvrsno odražavala onu slavnu izreku Luja XIV.: 'Moda je ogledalo povijesti'. I zbilja, progresivne političke ideje, studentske demonstracije, borbe za izjednačavanje prava žena ocrtavale su se i u modnom izričaju desetljeća koji je Tom Wolfe u svome eseju za New York magazin prozvao 'Me Decade'. Bilo je to vrijeme koje su zašarenili Andy Warhol i njegova umjetnička kritika američkog konzumerizma, dekadencija i hedonizam Studija 54, Groznica subotnje večeri, Art-Deco, Led Zeppelin, Doorsi, Pink Floyd, disco kič, knjige Betty Friedan te punk i otpor režimu u drugoj polovini desetljeća. Zajedništvo koje je obilježilo šezdesete i hipijevske parole koje su proklamirale mir i ljubav zamijenjene su izraženom individualizacijom koja se zrcalila u modi kao čisti anti-konformizam i težnja za potpuno slobodnim izražavanjem sebe kroz odjeću.

Na cijeni je bilo eksperimentiranje do granica parodije. Sedamdesete su godine kada se nosilo sve i kada se ništa nije nosilo. Iz šezdesetih i hippie perioda, na naredno se desetljeće prelio opušteni boho stil koji je inspiraciju crpio iz dalekih istočnjačkih destinacija te egzotičnih, tropskih krajeva no daleko od toga da se takvo što smatralo trendom koji je pošto-poto valjalo slijediti. Od zvonolikih traperica, kaftana, kimona, perja, drvenih narukvica, cvjetnih i indijanskih uzoraka, kožnih trakica upletenih u dugoj kosi preko disco kiča, poliestera, šljokica, cipela s platformom, šarenih prevelikih džempera i vrućih hlačica, minica, Go-Go čizama, loaferica i kombinezona sa zvonolikim rukavima, baš sve je bilo dopušteno, kao i kojekakve fuzije i retro interpretacije nekih prošlih vremena. Modni diktati bili su dosadni i neinspirativni, bilo je to miš-maš desetljeće u kojem su svi težili ne uklopiti se ni u kakve zadane okvire te biti potpuno svoji koliko god to komično ponekad izgledalo. Sve to i jest bila samo zabava i ništa više, a makar su ih mnogi častili epitetima poput 'shizofrenih sedamdesetih', moguće je da se baš u tom čušpajzu krije tajna zašto se sedamdesete, uvijek u nekom drugom aspektu, i danas svako malo vraćaju na modne piste.


Posvemašnja liberalizacije odrazila se i na dizajnersku modnu scenu. Prêt-à-porter dizajneri prilagodili su se poput kameleona počevši od 1973. godine prezentirati nove kolekcije sezonski, dva puta godišnje, slijedeći dotadašnju tradiciju haute couturea. Pierre Cardin je već šezdesetih započeo njegovati svoj avangardni space-age etos kao antitezu ultra-ženstvenom New Look-u, a bio je i jedan od prvih koji su hrabro miješali mini i maxi te stvarali ikonični look slojevitosti. Soniu Rykiel, koja od sedamdesetih gradi svoje pariško modno carstvo, često je osim 'Kraljicom pletiva' smatrana i pionirkom anti-mode budući da je odbijala stvarati odjeću koja bi trajala i bila lijepa samo jednu sezonu. Tada još nepriznati mladi vizionar, Karl Lagerfeld, uvidio je potencijal i važnost prêt-à-porter mode. Tinejdžerski bunt odražavao je svojevrsno gađenje spram haute couturea koji je mladoj generaciji s liberalnim načelima bio cjenovno nedostupan, učmao i dosadan.

Na tragu tog saznanja, Karl, očigledno već tada genij prodaje, sedamdesetih je godina prigrlio retro te izbacio dizajn koji je parodizirao tridesete i četrdesete s vlastitim Art Deco adaptacijama u šarenim, kričavim nijansama. Sredinom desetljeća procvjetala je i talijanska modna scena. Bio je to fertilni period u kojem su se pojavila imena poput Valentina, Missonia, Laure Biagiotti, Giorgia Armania i Giannia Versacea. Milano se prvenstveno okrenuo glamuru za razliku od New Yorka koji je većinu inspiracije pronalazio u urbanom izričaju mladih te rock kulturi. Iz bućkuriša stilova, snažnog individualizma, anti-konformizma i ne pokoravanja ikakvim pravilima u konačnici se i 1976. godine počeo rađati punk na čelu s Vivienne Westwood i Malcolmom McLarenom koji su tada na londonskom King's Roadu otvorili svoj kultni butik zvučnog imena: Sex. Bio je to posljednji udarac mainstream kulturi koji je u dotad neviđenoj simbiozi spajao modu i muziku ili, preciznije rečeno, dekonstruirao sva dotadašnja pravila mode i muzike. U posvemašnjem nihilizmu i subverzivnosti završila je era u kojoj je baš sve bilo dozvoljeno da bi nova, ona osamdesetih, započela potpunim kontrastom, yuppie kulturom opsjednutom vanjskim izgledom, isticanjem brandova i novcem.

Objavljeno: 12.09.2014. u 15:43
Tagovi: Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p