TINA LONČAR

Smrt modne kritike u carstvu taštine

Gdje je nestala prava modna kritika?

'Karl Lagerfeld je precijenjen!', prolomilo se s vrha pera kritičarke Robin Givhan poput skandaloznog pokliča nesmotrenog djeteta što je zavapilo kroz hordu slijepog ulizivačkog puka: Car je gol! Modni Mozart, virtuoz sa škarama, izvanzemaljski genije, nedodirljivi ideolog mode i samog života je... precijenjen!

Mit o legendarnom biću progutao je čovjeka, diskutirala je Givhan elokventno i bez okolišanja na što je jezičavi Karl iz korica svog ega u samoobrani povukao već izlizani mač i izjavio kako nema blagog pojma tko je dotično piskaralo koje se libilo okomiti na njegovo visočanstvo. Robin piskaralo? Robin Givhan dobitnica je Pulitzerove nagrade za modnu kritiku. No, što li je jedan pišljivi Pulitzer kad se brani okrhnuti ego? 

Kada je, pak, legendarna Cathy Horyn zaobišla hvalospjeve na račun kolekcije Hedi Slimanea za Saint Laurent, dizajner je javno objavio svoje uvrijeđeno, plačljivo pismo u kojem je bivšu spisateljicu New York Timesa počastio kišom nimalo laskavih epiteta te ju nazvao običnom 'stand-up komičarkom', 'publicistkinjom prerušenom u modnu kritičarku' i 'zlostavljačicom sa školskih igrališta'. U maniri slabašnog, maltretiranog klinca kojem su stariji dečki iz kvarta oteli loptu pa je povikao: 'Moj tata je jači od tvog', Hedi je odlučio povući potez očajnika i zabraniti jednoj od najvažnijih modnih kritičarki današnjice da i nosom proviri na bilo koji fashion show Saint Laurenta u budućnosti. Bu-hu. Zbilja?

Zabraniti 'zločestom' novinaru ulazak na reviju ili ga pak prognati u drugi red poput nestašnog školarca u magareću klupu, najmaloumniji je i daleko najjadniji oblik kazne koji ima očajničku namjeru da izopći, uvrijedi i ponizi. No, ispod površnog sloja bijednog postupka nazire se samo indirektno priznanje kako je prognanik-kritičar taj koji ima moć. Da nema, ponizno bi sjedio i šutio, neprimjetan. A jedino što si u konačnici histeričnim ispadom na kritiku dizajner može priuštiti jest bacanje ljage na modnu kuću i to da postane potpuno nebitan. Možeš biti omražen i možeš biti voljen, ali biti irelevantan, to je tek bolno!

 U svijetu u kojem se knjige radi nepoćudnosti više ne spaljuju kao vještice na lomačama, a njihovim autorima ne odrubljuju glave pred pomahnitalom ruljom, cenzura me vrijeđa. 'Ako sloboda išta znači, onda je to pravo da kažete ono što drugi možda ne žele čuti.' A mi? Što mi činimo s tim veličanstvenim privilegijem slobode? Mi se ponašamo poput zagriženih religioznih skeptika i vješamo one koji su smogli volje i hrabrosti propitivati dogme i autoritete te auto-cenzuriramo vlastite misli kako se ne bismo, ne daj Bože, nekome zamjerili.

Ne podnosim djecu u prevelikim odijelima odraslih, djecu koja niti sa zrnom dostojanstva ne mogu prihvatiti ikakve druge riječi osim povlađivanja njihovom neprikosnovenom, nedodirljivom talentu radi kojih bi se podanicima iz usta trebali otimati samo uzdasi divljenja. Kraljeviće koji radi povrijeđene taštine izvlače posljednju slamku spasa i posežu za najjadnijim, najdjetinjastijim i najprizemnijim oružjem obrane: pokušajem da na bilo koji način diskreditiraju mišljenje kritike koja o njihovom radu nije spjevala epove dostojne grčkih bogova, propitujući pritom autoritet svojih neistomišljenika, njihov stil, kompetencije pa čak i zadirući u sferu 'osobno' u koju ozbiljna kritika baš nikada ne bi smjela ulaziti. 


Zašto je moda toliko krcata slabašnim individuama, delikatnim ličnostima tanke kože i fragilnih ega te o kakvom zamjeranju na kraju krajeva uopće pričamo? Tko god je ikada tijekom duge ljudske povijesti odlučio svoj rad prezentirati javno, iznijeti ga pred oči publike iz sigurnosti vlastitog skučenog sobička, svjesno je potpisao i ona sićušna slova na rubu stranice: Da, biti ćeš hvaljen. I da, biti ćeš kritiziran. To je u samoj konačnici supstancija pojma 'javno'. No, sudeći po histeričnim reakcijama koje se nakon svake oštrije kritike šire brže i iritiraju jače od zrakom nošene peludi ambrozije, mnogi su nažalost preskočili omraženu no krucijalnu stavku: Terms and Conditions.

Modna kritika ne postoji samo kako bi hranila uvijek gladni ego, niti ona ima smisla ako u maniri sportskih navijačica praznoglavo, ujedinjeno skviči: Famozno! Briljantno! Genijalno! Kritika postoji da evaluira, analizira, propituje, suprotstavlja mišljenja, da traži izvan zadanih okvira i da gura naprijed sferu unutar koje djeluje, da koristi sve čari slobode mišljenja radi kolektivnog probitka.

Na sajmu taštine po imenu modna industrija gdje najviše prostora zauzimaju trendovi, spektakli i instant zvjezdice, iskreni, nepristrani i konstruktivni kritičari rijetki su, nažalost, poput oblina na milanskom Tjednu mode. Suviše zaljubljeni u pozlaćene tronove u prvome redu, dizajnerske poklone na uredničkim stolovima, besplatne šampanjce i dekadentne zakuske, mnogi su se modni arbitri odrekli pisanja nepatvorene i veličanstvene - istine. Tko fućka slobodu govora kad neiskreno povlađivanje, ulizivačko tepanje i par lažnih zračnih pusica otvaraju baš sva vrata?

U trenutku u kojem modna kritika ne znači ništa više od pakosnog komentiranja stilskih odabira zvjezdica gdje god se pojavile i ispraznih konstatacija kako im ta Birkinica 'fakat-ne-ide' uz tu Lanvin haljinu, a ni uz debele listove, ozbiljni kritičari poput Robin Givhan, Suzy Menkes, Cathy Horyn i Colina McDowella ozbiljno nam trebaju. Što radi zadržavanja zdravog razuma, što radi napretka te mode za koju tvrdimo da toliko cijenimo i volimo. Jer moda na kraju krajeva nije samo lijepa odjeća, niti se ona nalazi samo u bojama, porubima i teksturama. Ona je forma izražavanja, poseban jezik koji priča o identitetima, njezina važnost nalazi se u kulturalnom smislu, u direktnoj je povezanosti s našim životima, ekonomijom, politikom, društvenom hijerarhijom... I tu leži srž i misija prave modne kritike. Da pozicionira modu u širi kontekst kulture kako bi je izbacila iz domene površnog, priprostog i nebitnog. Tek kada iskreno počnemo bodriti i poticati hrabre usklike: Car je gol!, i pritom zanemarimo uvrijeđena kmečanja kraljevskih egotripova, tek tada će moda prestati biti lakrdija i dobit će priliku da se, poput filma ili glazbe, pozicionira kao respektabilna domena na kulturalnoj mapi gdje na kraju krajeva i zaslužuje biti.  

Fotos: Guliver/Getty, Splash, Mulberry

Objavljeno: 19.05.2014. u 10:03

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p