TINA LONČAR

Tvoja kolekcija izgleda poznato

Copy-paste i modna industrija
 
Déjà vu. Pomalo sablastan i čudesno paranormalan, osjećaj koji dolazi iznenada i bez najave te posve neobjašnjivo um ispuni jezom, a tijelo prožme trncima. Povezuješ to s nekim prošlim životima u kojima si jamačno bio netko velik i moćan, putuješ zakrčenim putevima sjećanja, kopaš po historijskim faktima iz srednjoškolskih udžbenika i baš uvijek ostaješ stajati s upitnikom koji titra iznad glave tražeći odgovore. Potpuno izgubljen i dobrano zbunjen. Osim ako bezazleno šetaš Ilicom i gledaš izloge. Onda je déjà vu posve normalan, svakodnevni feeling.
 
Na plastičnim lutkama koje u neprirodnim pozama stoje iza uglancanih stakala što ih dijele od prašnjave ulice, gotovo sve izgleda poznato. I ponekad te, od siline blatantnih plagijata, bez obzira na nedostatak paranormalnog, obuzme jeza i prožmu trnci. I doza nelagode, jer se kopiju više nitko ni ne trudi sakriti. S daljine od deset metara, onako preko ceste s tramvajima koji režu pogled, ta haljina izgleda ko „pljunuta“ Stella McCartney ali onda dođeš bliže i shvatiš da će se nakon dva pranja ili „scufati“ ili stisnuti za dva broja ili da su „sfušali“ šavove. Ponekad, kad s kolegama novinarima sjedim uz pistu i u bilježnicu štreberski švrljam natuknice, ponekad igramo „društvenu igru“ koju sam u svojoj glavi prozvala „Tvoja kolekcija izgleda poznato“. „E, ovaj kaput mu je totalno Céline“ ili „Malo mi je previše McQueen u printu“ ili „Zadnji izlaz mi ful vuče na Margielu“... I baš me uvijek ta igra asocijacija ostavi u nedoumici, s istim pitanjem koji traži odgovor ali nikako da pronađe onaj koji bi bio posve jasan i zadovoljavajuć. Radi li se zbilja o bezobraznom, svjesnom plagiranju tuđeg rada ili pak o spletu inspiracije koja je stigla posve nesvjesno i nešto učinila već viđenim i sličnim bez ikakve namjerne, zle intencije? Gdje je ustvari ta tanašna granica između inspiracije i kopiranja? I, na koncu konca, je li zbilja moguće više napraviti nešto što je potpuno autentično i originalno?
 
  
Céline vs. Zara
 
Nikad nisam gajila osobite simpatije prema „slobodnim jahačima“, individuama koji se „prišlepaju bez pitanja“ na tuđe znanje, trud, vještinu, talent, uloženo vrijeme i novac, i bez gotovo ikakvog srama nešto za što si ispustio dušu prekopiraju i prozovu svojim, s eventualnim blagim preinakama. Da se, kao, ne skuži na prvu. I makar se, poslovično, imitacija smatra „najiskrenijom formom laskanja“, i dalje dotična aktivnost stvara izraziti osjećaj mučnine, blage kožne i umne iritacije te onaj nepremostivi, jezivi feeling da si bezobrazno pokraden i da se netko gotovanski okitio tvojim perjem. Plagiranje nečijeg intelektualnog vlasništva krađa je bez otisaka prstiju, ali i dalje je samo krađa. Ali, što je ustvari s tom modnom industrijom gdje kopiranje high end dizajnera generira postojanje trendova koji nakon kopiranja zažive i umru na ulici te ih već iduće sezone zamijeni neki drugi trend? Što je s plagijatima u toj istoj modi gdje ne postoje jasna pravila i autorsko pravo kao sigurnosna mrežica?
 
U industriji u kojoj efektivno možeš zaštiti samo trademark svog branda, ali ne i žutu haljinu pepita uzorka iz zadnje kolekcije, stati na kraj imitacijama, kopiranju i inačicama koje proizvode high street brandovi, nemoguće je. Moda je industrija koja se samo-regulira, vrti se u ciklusima koji traju vrlo kratko (kraće nego što traje čekanje za odobrenje patenta), a kopiranja traže stalno nova i nova rješenja koja bi zamijenila postojeća jer su postojeća vrlo brzo dosadna. Čitav pojam trenda bazira se ustvari na kopiranju look-ova, moda ne smjera tome da ima bezvremensku vrijednost niti će ikada doći do tog rješenja. Ona je u besprekidnoj misiji traganja za inovacijom na čijem su putu neki igrači trendseteri, a neki kopirne mašine. Čak i high end dizajneri, koji započinju trend na pistama modnih prijestolnica, vrlo se često inspiriraju nekim prošlim modnim erama te rade svojevrsne remake-ove u dizajnu prilagođavajući ga modernom vremenu i društvenoj klimi u kojoj žive i stvaraju. Gledajući iz tog kuta, originalnost na polju nosive mode je farsa.
 
 
Givenchy vs. Balmain
 
Nedostatak copyrighta u modi problematičan je jer ona balansira između nečeg čisto funkcionalnog i umjetničkog. Suhoparno pravno gledano, odjeća je strogo utilitarna i nemoguće je polagati autorsko pravo na nešto čija je namijena da „odijeva“ tijelo te ga štiti od sunca, vjetra, hladnoće i drugih vremenskih (ne)prilika. No, kada bi odjeća imala samo funkcionalnu vrijednost, čemu onda postojanje silnih brandova, stilova pa čak i različitih odjevnih komada? Zašto svi ne bismo nosili primjerice podjednake bijele majice i crne hlače ravnog kroja? Tu leži zamka koja grebe po mozgu. Moda nije samo utilitarna, ona ima estetsku vrijednost, a vrlo često je i odraz društvenog statusa. Da tome nije tako, nitko ne bi Hermèsovu Birkinicu čekao dvije godine i za nju platio cifru koja odgovara cijeni omanjeg stančića u predgrađu.
 Mary Kantrantzou vs. Mango
 
Ako si ne možeš priuštiti onaj famozni Céline kaputić, skokni u Zaru ili Topshop i izaberi (mnogo) jeftiniju interpretaciju koja ti najviše priraste srcu. „Vrag nosi Zaru“, napisao je briljantno nepoznati netko u bespućima interneta. Nekako me žulja, moram priznati, to kopiranje koje high street brandovi guraju do posljednjeg šava. Argument poput: „Nemam suosjećanja za dizajnere čiji se dizajn kopira jer im je odjeća toliko skupa da si to malotko može priuštiti“ odjekuje na svakom koraku. Hej, pa ovo je slobodno tržište, nitko nikome ne brani da stavi price tag s astronomskom cifrom, prodao on taj komad odjeće u konačnici ili ne. Dizajn nije javno dobro. I koliko god elitistički zvučalo na prvu, nitko nema elementarno ljudsko pravo da u ormaru posjeduje haljinu Stelle McCartney, pa čak ni haljinu koja izgleda kao Stella McCartney. No, odgovornost pritom nije na kupcu već isključivo na proizvođaču, oni koji nemaju za Balmaina ili Stellu ne kupuju u high street trgovinama zato što njihove kolekcije podsjećaju na Balmaina ili Stellu, oni bi tamo kupovali i da spomenute trgovine podsjećaju na same sebe. Ne vidim stoga razlog za kopiranje do zadnje točkice, ako je već slijeđenje trenda u pitanju (a jest jer ono generira profit, koga briga za kreativnost), onda se to može izvesti s malo više takta. Ako je to baš nužno, kopiraj inspiraciju, a ne krajnji rezultat. Slušala sam Toma Forda neki dan kako otkriva toplu vodu. Veli da se ne zabrinjavaju suviše jer oni koji kupuju u Forever 21 nisu isti kupci koji kupuju Gucci, niti su kupci u Zari isti koji shoppingiraju u Pradi. Makar, mnogi ekonomski, a i modni stručnjaci smatraju da su ta „preklapanja“ mnogo veća nego što se običava misliti, a time su naravno, veći i financijski gubici brendova. No, sukladno postojećoj situaciji, oni pametni i, jasno, željni profita, doskočili su problematici oko koje razbijamo glave. Ako se ne možeš boriti protiv „neprijatelja“, kažu mudri ljudi, postani mu prijatelj. High end dizajneri odgovorili su na problem plagiranja i odlučili „kopirati sami sebe“ stvarajući niskobudžetne kolekcije za high street brandove- s vlastitim potpisom. I fino dignuli lovu osvajajući demografske skupine koje inače nisu doticali jer si bili preskupi za njihov standard. Što reći nego- briljantno.
 
 
Prada vs. Zara
 
Još je i legendarna Coco govorila kako je "kopiranje otkupnina tvog uspjeha", no ono što brine su svi oni još mali i nepoznati dizajneri koji izgaraju da bi stvorili nešto svoje i prepoznatljivo, svi oni koji se ne štite vrištećim logotipima prosutima po printu, svi koji bivaju svakodnevno potkradani čak i od velikih zvijerki, a sve to prolazi neprimjetno, ispod radara, bez da se itko osvrne i bez da im itko oda ikakvo priznanje. Bilo to sve pravno moguće zaštiti ili ne, kopiranje nečijeg intelektualnog vlasništva, preuzimanje nečijih zasluga i potpisivanje istih svojim imenom krađa je bez otisaka prstiju, ali i dalje je samo i jedino - krađa.
Photo: http://fashioncopycats.tumblr.com/
Objavljeno: 07.11.2014. u 14:11

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p