U čemu leži čar godina za čijim stilom nostalgično čeznemo?

No, nije samo glazba bila krivac za pogrešna skretanja hotimično zavedenih mladaca. Stripovi su, poput nekog sektaškog almanaha, osuđivani za sav jad koji je zatekao novu generaciju, od delikvencije do disleksije. Bile su to pedesete. Godine kada se u mirna obiteljska kućanstva s predgrađa ušuljao demon zvan ‘generacijski jaz’ te počeo protestno lupati vratima i puštati ‘đavolju glazbu’ preglasno. Godine kada su klinci htjeli biti buntovni macho tipovi kao James Dean i Marlon Brando, kada su čitave džeparce trošili na vinyle, pobožno buljili u westerne, kose pedantno betonirali briljantinom, nosili traperice i kožne jakne te izvodili djevojke na spojeve u drive-in kina.


Prvi TV setovi bili su poput oltara s kojih su o životu i stilu propovijedale bezgrešne hollywoodske junakinje poput Grace Kelly ili Liz Taylor. Imitirajući izgled zvijezda, cure su konačno dobile dozvolu odbiti da se odijevaju kao umanjene verzije svojih majki. Željele su individualnost, a starmalost ih je nervirala. Pojam bahatog tinejdžera koji se opire sustavu vrijednosti svojih uštogljenih roditelja do pedesetih nije bio poznat kao hazardna pojava. Generacija koja je tada živjela svoje najbolje godine utrla je put nekim budućim klincima koji smatraju da im je zakonski dano jedno neotuđivo pravo- ono da se zabavljaju. ‘All that's sacred comes from youth’ proricao je Eddie Vedder godinama kasnije, no upravo je mladež pedesetih prvi puta potvrdila njegovu mudru liriku postavši kontra-kulturom koja se kako modnim pa tako i životnim stilom te temeljnim principima opirala stavovima starije generacije.

 

Na međi između rigidnih četrdesetih i hedonističkih šezdesetih, pedesete su bile dekada jedne probuđene, no ipak tihe generacije koja je imala privilegij uživati u sveopćem prosperitetu i mirnodopskom optimizmu koji je obgrlio svijet nakon rata. Svijet više nije bio primoran za crne dane trpati kovanice u čarape, konzumeristička histerija stupila je na scenu poput neke novootkrivene zapadnjačke religije. Idealni životi precrtavali su se s televizijskih ekrana, kreditne kartice nemilosrdno peglale, na svijet su se bez bojazni donosili planirani potomci. Sve je konačno sjeo na svoje mjesto poput dugo preslagivane Rubikove kocke, a rukom pod ruku s društvenim promjenama i probuđenom nadom u bolje sutra išla je i moda. Bio je to kraj odjeći koja je izgledala poput sterilne verzije vojne uniforme za civile. Ženska moda pokucala je na vrata pedesetih poput predugo kovane osvete. Nakon asketskih boja i sterilnih krojeva ratnih četrdesetih, konačno su ulicama, u kombinaciji s dozom konzervativizma, zablistali glamur, elegancija i ženstvenost.

Besprijekorno odijevanje i pridavanje pažnje svakom detalju - od marame u kosi pa sve do pete na cipeli bilo je mnogo više od hira, bio je to način života. Mračne boje prognane su iz fashion svijeta u ropotarnicu tužne povijesti, a zamijenili su ih cvjetni, prugasti i točkasti uzorci te mekše, podatnije siluete. Uvijek postojanim ženskim frizurama dominirao je volumen u valovima ukrašen maramama, velikim cvjetovima ili pak djevojačkim mašnama, oko vrata nizale su se biserne perle, na nos prislanjane cat-eye naočale, a na ruke navlačile svilene rukavice. Svaka se žena, bila ona kućanica, službenica u banci ili pak učiteljica, željela osjećati baš kao filmska diva, a modni magazini koji su pedesetih nicali poput gljive nakon kiše kirurški su secirali look-ove i davali detaljne savjete kako svatko može izgledati besprijekorno, baš poput Doris Day ili Audrey Hepburn. Uvjerenje kako je posve nemuževno da muškarci pokazuju ikakav pretjerani interes prema odijevanju, zaslužno je za opstanak konzervativnog muškog odijela. Samo su Teddy Boysi kroz svoj filter provukli edwardijanski dandy stil i sužavali hlače, nosili duge frakove i strukirane kapute.

 

Poslijeratni Pariz bio je neprikosnovena modna meka. Dvije godine nakon kraja rata, Christian Dior svojim je revolucionarnim ‘New Lookom’ naglašavao senzualnost dugo skrivanih ženskih oblina te idealizirao figuru pješčanog sata koja beskompromisno slavi siluetu tijela. Radilo se o poodle suknji A-kroja ili uskoj pencil suknji, pažnja se uvijek usmjeravala na isticanje tanašnosti ženskog struka što je postalo dominantnim modnim diktatom desetljeća. I dok je Dior ispunjavao snove za bijegom u romantiku, Cristobal Balenciaga je, svojim dramatičnim komadima i vještim konstrukcijama koje su se samo doimale jednostavnima, nudio nešto moderniju verziju stila u pedesetima. Kao dizajnerski autoritetni nametnuli su se i Jacques Fath, Pierre Balmain te neizostavna Coco Chanel za čiji je rad zanimanje iskazivao jedino američki Vogue. Unatoč tome, njezin se dizajn ušuljao u klasiku. No, bjelačka srednja klasa unatoč prosperitetu nije imala novac za couture. Zato je konfekcija cvjetala, a šivaće mašine pod rukama vještih kućanica stvarale su čuda.