TINA LONČAR

Urednica koja je pola stoljeća stvarala modu

Mnogo prije Vraga koji nosi Pradu bila je Diana Vreeland. I nosila je Chanel!

Obavijena oblakom parfema što se u tanašnim valovima miješao s dimom njezine vječito zapaljene cigarete elegantno položene na prstima, Diana Vreeland više je od pola stoljeća u svojim rukama  držala žezlo modnog kraljevstva stvarajući 'najopojnije sredstvo za bijeg od banalne realnosti'. Modu. Živopisnog, avanturističkog duha, s neutaživom žeđi za pomicanjem granica te nepobjedivom strašću za životom i stvaranjem, Diana je krasopisom ispisivala stranice modne povijesti mnogo prije no što je na tron Modne Biblije zasjeo opjevani Vrag koji nosi Pradu. Diana je, doduše, više voljela Chanel. A voljela je i Scotch whisky u podne, šarm venecijanskih gondola koje tiho klize niz kanale, zvuk plesnih cipela Freda Astairea, raskalašene vikende u Brewsteru.

Baš sve što ju je okruživalo, svaka boja, riječ i vibracija, sve je u sebi čuvalo sjeme inspiracije koja bi iz iskre brzo načinila vatru. Markantnog glasa dame iz visokog društva s natruhom vulgarnosti uličnog slenga, Vreeland je bila rijetka ptica, impozantna figura nekonvencionalnog izgleda i magnetične privlačnosti s aurom nepobjedivosti koja je svojom nepresušnom životnom energijom činila svijet manje linearnim. Ničega se Diana nije plašila osim dosade koja dolazi nečujno i ubija polako. 

Njezina modna priča započela je svoj slavni put u rano proljeće 1936. kada ju je legendarna urednica Harper's Bazaara Carmel Snow ugledala na balu luksuznog St. Regis Hotela. Snow je bila u tolikoj mjeri opčinjena gracioznom pojavom i elegantnim kretnjama mlade Diane Vreeland u bijeloj Coco Chanel svilenoj haljini da joj je na licu mjesta odlučila ponuditi posao u modnom magazinu. Bilo je to vrijeme kada je svijet grcao u ekonomskoj depresiji ali i tugaljivoj, besperspektivnoj atmosferi koja je izjedala duše.

Svijet je tražio izlaz iz okrutne stvarnosti diveći se nedostižnom glamuru Hollywooda, a Vreeland je svojom kolumnom 'Why Don't You?', koja je brzo dosegla neslućene horizonte popularnosti, ponudila svojoj publici još jedna vrata spasa. Svojim spektakularnim darom za jezik stvarala bi nove riječi i fraze koje bi genijalno dočaravale svijet fantazije u koji je htjela odvesti svoje napaćene čitatelje željne maštanja, humora i odmaka. 'Zašto ne biste, primjerice, na sva četiri zida dječje sobe nacrtali kartu svijeta i izbjegli mogućnost da vam dijete odraste s mentalnim sklopom provincijalca?', pisala bi dovitljivo Diana Vreeland u svojim kolumnama. 


Miljama daleko od vremena u kojem je živjela, razumjela je da moda u svojoj biti ima vječito traganje za promjenom, za onim barem milimetarskim prostorom u koji će se ušuljati novitet, šokirati uspavane duše i time mijenjati tokove povijesti. Snimanja je, u suludo kreativnoj atmosferi, odrađivala s tada još nepoznatim fotografom Richardom Avedonom, kojeg je na žalost njegovog krhkog ega zvala Aberdeen, trčeći s jednog kraja prostorije na drugi, mahnito izrezujući jastučiće iz ramena sakoa ili pribadačama podižući rubove predugih haljina. Bez ikakvog ustezanja slušala bi svoj nepogrešivi modni instinkt čak i kad je trebalo učiniti poneki veći korak. Prva je objavila fotografiju modela u tada nevjerojatno oskudnoj opravi - bikiniju. 'Bilo je to najveće dostignuće nakon atomske bombe', izjavila je u svom stilu, namjerno preuveličavajući. 

Nju niti u bunilu nisu zanimale tričarije kakvima su dotad modni magazini bombardirali žene. Širokih pogleda na svijet i posve emancipiranoj no bez halabuke feminističke ideologije u osobnoj filozofiji, recepti za savršene pite od jabuka te savjeti kako pravilno glačati košulje nisu nikad bili njezina domena interesa. Moda je za Vreeland uvijek bila mnogo više od odjeće, bila je to sprega umjetnosti, kulture, duha vremena, inovativnosti i društvenih kretanja kojim su disale gradske ulice. Hirovita i nepredvidljiva, s bezgraničnom stvaralačkom energijom i iskrom vječito tinjajuće dramatičnosti, ona nije marila za precrtavanjem trenutka već ga je sama oblikovala poput neobrađenog komada gline. Diane je živjela za maštanja i krojenje priča iz snova, no uvijek je njome upravljala stroga disciplina koju je očekivala od svojih suradnika. 'Koliko god je bila beskrajno teška, ona je bila i ostala jedini genij među modnim urednicima', govorio je Avedon dajući naslutiti kako je Vreeland stvorila novu poziciju koju su dotad nosile u društvu popularne dame  čija se uloga svodila na popravljanje šešira na glavama drugih popularnih dama. 

Šarene, vibrantne šezdesete dale su priliku neumornoj Diani Vreeland priliku za novi uzlet. Redakciju Harper's Bazaara u kojoj je četvrt stoljeća stvarala i redefinirala pojam mode zamijenila je grimizno crvenim zidovima, tepihom od leopardove kože i jednim velikim crnim stolom u luksuznom uredu američkog Voguea. Svakog jutra njezina bi sluškinja glačalom poravnavala novčanice, polirala Dianine cipele i pedantno čistila unutrašnjost njezinih torbi. Modna Biblija samo je dodatno rasplamsala žar koji se u Vreeland nikad nije gasio. Magazin koji se dotad nije ni po čemu razlikovao od drugih doslovno je eksplodirao. Hedonizam ere stopio se njezinim obožavanjem ekstrema. Snimanja su postala paravan za ostvarivanje njezinih ponekad potpuno luđačkih fantazija. Tražila je bijelog konja na Tahitiju, desetine kamiona odjeće slala je u Japan radi svega par fotografija, kultni model Veruschka nosila je perike visoke šest metara, no Diana je željela barem deset. Niti jedna ideja nije bila neostvariva, nikakvi troškovi nisu bili rasipanje, niti je jedna fantazija bila suviše bizarna. 

Svojim je suradnicima upravljala kao marionetama tražeći od njih da pomiču granice mogućeg, a oni su je ma da često posve izluđeni, slijedili lojalni poput štenadi labradora. Vogue je postao glasnik kulturne revolucije na čijim su stranicama osim sjajnih modnih fotografija zablistale i umjetnost, glazba i film. Čitateljima je podastirala svijet u kojem su se željeli izgubiti, davala im je sve ono što ni oni sami još nisu znali da žele. Bile su to, bez premca, zlatne godine Modne Biblije. Nakon deset godina stolovanja na vrhu modnog kraljevstva, budžet je trebalo svesti na racionalnu razinu što s rasipnom Vreeland nije bilo moguće. Na čelnoj poziciji u Vogueu zamijenila ju je njezina prizemljena asistentica Grace Mirabella, a Diana je nastavila svoju bajkovitu modnu priču u Metropolitan muzeju gdje je krojila fantaziju gotovo do smrti. Prije Vreeland moda je bila mrtva. No, reći kako je ova pionirka i ikona stila stvarala samo modu bila bi potpuna trivijalizacija njezina života i stvaralaštva dugog gotovo pola stoljeća. 

Rasipna, pomalo luda, no strastvena, energična i potpuno zaljubljena u život, Diana Vreeland bila je i ostala glasnogovornik jednog vremena i vješti krojač ere o kojoj volimo nostalgično maštati. Mnogo prije Vraga koji nosi Pradu bila je Diana Vreeland. I nosila je Chanel.

Objavljeno: 09.05.2014. u 11:32

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p