TINA LONČAR

Veliki Brat te gleda!

Fenomen popularnosti reality showova
Big Brother  
Još je tamo davnih osamdesetih godina, dok malo i zabačeno otočko selo nije vidjelo ni asfalta, a kamo li televizije, barba Frane, kroz škure promatrao "ča činidu furešti". Kad bi se nad uvalu nadvio prvi ljetni mrak, inače slijep kao šišmiš, barba Frane bi na svoj orlovski nos nasadio naočale stakala debelih poput dna pivske boce i krenuo u tajnu ekspediciju prozorima apartmana odjednom postajući oko sokolovo. Superheroj među voajerima s posebnim moćima rendgenskog vida koji reže i čipkaste zavjese.
 
"Ma on ti je redikul," govorile bi pognute otočke nonice pomalo posprdno odmahujući naboranim rukama. Svejedno bi se svi, i Ane i Kate i šjor Nikola koji bi se ljeti u selo "vratija iz Australija", okupili oko barba Frane na podnevnoj ćakuli. "Ča si reka, ča joj je čini? Asti gospe," čuli bi se zgranuti povici sa sjednice mudrih seoskih starješina. Žene bi se od siline šoka primale za glave stišćući svoje čvrsto zavezane marame, a muškarci bi podigli pogled, ispili gutljaj bevande i pitali, kao da ih se ne tiče: "A koja je ta furešta? Ali ona Slovenka ča stoji u Mate?". I tako bi nekako, uz zanemarive promjene, tekli ljetni dani u malom zabačenom otočkom mjestašcu gdje su pomahnitali furešti-egzibicionisti dolazili kako bi pobjegli od ludnice gradske vreve.
  Big Brother
 
Prošla su od tada čitava tri desetljeća. A možda i pokoja godina više. Prohujala su ljeta kao nošena kolovoškim maestralom. Barbe Frane, pokoj mu duši, više nema, a nema ni sjednice starješina što su se, nagluhi i polu slijepi, od šoka zgranuto primali za sijede glave i unisono uzvikivali: "Šporkica!". Makadamsku su cestu odavno zalili asfaltom, a u kamene otočke kuće neke su nove generacije uselile televizore s ekranom u boji. Šarene su kutije, sa signalom koji tu i tamo pukne ako je vani nevera, danas njihov novi barba Frane koji ih predvečer zove na ćakulu. Na korijen nosa prislone se naočale, ukućani se okupe u tišini, dica se pošalju na spavanje i počinje show. Otkad je novog milenija, od tada se susrećemo s novim formatom na našim televizijskim ekranima. Dok se ne gledaju sapunice na repertoaru je reality show. Show koji glumi stvarnost. Nenamješten, bez scenarija, s likovima kakvi smo i mi sami, smještenima između četiri bijela, otuđena zida.
  Big Brother
 
Davnih je, čini mi se, četrdesetih godina, George Orwell u svojem satiričkom romanu 1984., prognozirao budućnost društva zabrinuto upozoravajući: "Veliki Brat te gleda". Što god da radiš On to zna. Osamdesete su, srećom, još bile osuđene na izolirane voajere poput otočkih redikula koji su kroz škure gledali furešte, a onda je nastupio novi milenij – vrijeme kada je reality show (nimalo skrivenog podrijetla inspiracije i naziva Big Brother) postao kazališna pozornica na kojoj se, poput miševa u eksperimentu, vrte svakojake individue u koje, poput Velikog strašnog Brata, pobožno bulje čitave nacije. Horde gledatelja sklone voajerskom virkanju u tuđe (zanimljivije) živote. U udarnom terminu. Prvu je epizodu ovogodišnjeg, regionalnog, Big Brothera pogledalo, ni manje ni više nego 600 000 gledatelja. No, nakon što je Big Brother, na našim prostorima, prvi puta emitiran davne 2004., štošta se promijenilo. Psihološki se eksperiment s pokusnim kunićima, usudila bih se reći, nekako upgrade-ao. U, takozvanu, Kuću naseljeni su kojekakvi likovi, ne osobito običnih ljudi, željnih instant slave i naoko lake love, osuđeni da jedni s drugima provedu minute, sate i dane zarobljeni između četiri zida, u nadi produkcije da će se u kratkom vremenu početi glodati i tako podmazivati voajersku maštu prosječnog gledatelja koji je, nakon svog smrtno dosadnog posla, konačno došao kući i upalio TV. U posvemašnjoj pomami za slavom u koju je umiješana kruta estradizacija intime, stanari se natječu tko će biti kontroverzniji i proizvesti veću dozu šoka, izmamiti glasniji: "Asti gospe!" zgranute publike koja će o svakom pojedincu donijeti svoj sud gradeći se pritom kako ju to nimalo ne zanima.
  Big Brother
 
Dok sam zadnjih dana intenzivno razmišljala o ovoj temi i, prikriveno istražujući, navlačila sugovornike na priču o Big Brotheru, shvatila sam da baš svi o njemu imaju svoj sud. I oni koji priznaju da ga (tu i tamo) pogledaju i oni koji kažu da bi radije, mazohistički, pratili sjednice Sabora. Big Brother jest eskperiment, no spomenuti show ne secira samo miševe koji se vrte bezglavo okruženi željeznim šipkama. Veliki Brat secira i sve nas koji se, gledajući u tu promenadu manijakalnih individua, involviramo i gulimo ih komadić po komadić, analizirajući svaki njihov korak, žonglirajući pritom njihovom ranjivom reputacijom koju su nam dostavili na pladnju. Čitava plejada lažnih moralista ispliva na vrh društvenog mulja nakon prvog meškoljenja ispod plahti koje mediji prozovu skandaloznim seksom. I odjednom svi o tome bruje. Hoćeš, nećeš, čuješ. Mnogi će nam pobornici čitanja Tolstojevih romana ili odlazaka u operu, zgranuto saopćiti kako čitav eksperiment za kojim masovno luduje publika smatraju uvredom za umne sposobnosti humanoida na ovom stupnju evolucije, no brojke govore same za sebe. Kvragu, pa ljudi obožavaju Big Brother. Uzmemo li u obzir broj onih koji se počnu tresti u ekstazi kada im natuknemo kako imamo novi trač, takvo što je posve razumljivo. No, nije tajna popularnosti reality showa u tome što u svima nama čuči mali barba Frane, stari pervertit koji voajerski virka gledajući turiste dok na godišnjem odmoru vode ljubav. Poanta je u tome što se, hoćemo ili nećemo, s nekim od svih tih različitih likova – neminovno poistovjećujemo, a kroz nevinu podnevnu ćakulu osluškujemo što drugi ljudi misle – o njima. I o nama. Sorry, Veliki Brat te gleda, kužio ti to ili ne.
 
Foto: RTL (Big Brother)
Objavljeno: 11.09.2015. u 17:06

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p