Zašto Coachella Nikad Neće Biti Woodstock?

Svake godine u travnju, poput glasnika proljeća, beskonačna Internet prostranstva procvatu milijunima šarenih fotografija ispod kojih beskompromisno virka taj neizostavni i sveprisutni hashtag: #Coachella. I dok društvene mreže poput valunga preplavljuju ekstatični statusi jedva punoljetnih posjetitelja, a modni portali kirurški precizno seciraju fashion odabire zvijezda koje su se tamo ukazale, prašnjavim pustopoljinama Kalifornije kruži legenda o ljudima koji iz godine u godinu pohode ovaj festival radi muzike.

Endemska je to vrsta na granici izumiranja, izgubljena u masi hodočasnika zaluđenih trendovima koji mahnito kupuju basnoslovno skupe early-bird ulaznice ne mareći nimalo za festivalski line-up. Koga ionako briga za svirku? Reći da ideš na Coachellu zbog muzike gotovo je jednako apsurdno poput izjave da se Playboy čita radi kolumni njegovih vrsnih pisaca. Oksimoron par excellence.

Dok se na pozornici izmjenjuje stotine izvođača svih trenutno postojećih glazbenih žanrova od romantične Lane Del Rey preko legendarnih Queens of the Stone Age pa sve do Skrillexa, užarenom kalifornijskom pustinjom među grandioznim umjetničkim instalacijama tumaraju izgubljeni tinejdžeri koji u vlastitoj režiji personificiraju likove iz romana Huntera S. Thompsona. No, to i nije neka osobita tragedija. 'Ipak je festival', rekao bi uz šarmantno zločesti smiješak moj dragi prijatelj B., predvodnik brojnih nezaboravnih uspomena. Možda tradicionalni, a možda pak suviše sebični da bi si paljenjem mobitela kvarili zabavu i dijelili je s nesretnicima koji nisu s nama, svoje smo kule od sjećanja uvijek gradili samo u vlastitim glavama. Festivalske smo priče uvijek čuvali poput svetog grala, prepričavajući ih u beskonačno puno verzija, smijući se jedni drugima dok bi mjesecima i godinama kasnije sjedili zajedno na kvartovskim klupicama.

Podilazeći očekivanoj narcisoidnosti današnje populacije opsjednutoj dokumentiranju svakog trenutka, Coachella je izvršila ceremonijalno smaknuće svog inicijalnog smisla - slavljenja glazbe, života i pozitivne vibre. Umjesto muzičkog događanja za pamćenje, festival je hotimično ili ne, postao samo bezukusnim gulašom u kojem se miješaju samopromocija i nezaustavljiva utrka za profitom. U posvemašnjoj 'ja, ja, ja' epidemiji, Coachella je postala mjesto na kojem broj okinutih selfie fotografija koje bljutavo i površno simuliraju zabavu eksponencijalno raste tijekom oba festivalska vikenda, a sponzorirani hashtagovi brandova nastanjuju se čak i na Instagram profilima B-liste celebrity-a koji su masno plaćeni kako bi svojim prisustvom u dizajnerskim krpicama uveličali neki od brojnih pool party-a. Ljudi za koje, sasvim iskreno nikada nisam čula, na Coachelli podebljavaju svoje bankovne račune bivajući hodajućim reklamama i prodajući stil života koji si većina nas ne bi mogla priuštiti čak niti da rasproda obiteljsku imovinu.

U popularnom, naoko nemarnom i opuštenom boho iliti neo - hippy stilu, velike vintage sunčane naočale, cvjetne tijare na glavama, lelujajuće resice i lanene marame upotpunjene su Céline torbicama, Mulberry haljinama te Dolce&Gabbana kompletićima cvjetnog uzorka. Histerija oko Coachella outfita naveliko podsjeća na pompozne parade ispred najvećih svjetskih tjedana mode, a fotografije i analitičko raščlanjivanje zvjezdanih stilskih odabira puni novinske stupce daleko temeljitije i opsežnije od recenzija nastupa glazbenika s pozornice.

Usporediti Coachellu s legendarnim Woodstockom, kao što su brojni svjetski mediji učinili, bez imalo ustezanja možemo prozvati samo i jedino svetogrđem. Usporedbe staju na masovnosti, sve ostalo stubokom se razlikuje. Generacija šezdesetih ljuljuškala se na kiši praćena psihodeličnim ritmovima i ujedinjena u ideologiji mira, ljubavi, zajedništva i, povrh svega, dobre glazbe. Ocean ljudi koji poput mrava načrčka kalifornijsku pustinju u travnju očigledno ne mari suviše niti za glazbu, a kamo li za ideologiju. Umjesto da pretendira stvoriti novu kulturu, pa makar i sebi svojstven modni izričaj, Coachella oponaša kultne trenutke iz prošlosti i tako lažno i plitko slavi nostalgiju spram vremena koja nikad neće uspjeti nadmašiti.

Coachella je svojevrstan mikrokozmos koji u sebi objedinjuje sve što današnji svijet nažalost jest: površan, patološki narcisoidan, opsjednut statusnim simbolima i prodajom imidža. Svijet koji radije simulira život nego da ga istinski živi. Genijalno marketinški odrađen projekt. I tu staju lovorike. Čestitamo! Za gotovo 400 dolara kupili ste reputaciju na kojoj će vam zavidjeti svi Instagram sljedbenici kojima ne znate niti ime. Bilo bi posve suludo ne pokloniti im još barem desetak selfie fotografija na kojima se tako 'ludo zabavljate'. Hashtag fun, hashtag Coachella!