TINA LONČAR

Zašto je šutjela Vivian Maier?

Fotografkinja koja je živjela i umrla s talentom za koji nitko nije znao


Poeta s ulica predgrađa. Mary Poppins s fotoaparatom. Opsesivno - kompulzivna skupljačica trenutaka. Predana kroničarka vremena. Genij zaogrnut velom nepretenciozne tajanstvenosti i začuđujuće nenametljivosti. 

Izoštreno fotografsko oko Vivian Maier bez sumnje može parirati onima najvećih legendi kao što su Henri Carier-Bresson, Diane Arbus ili pak Garry Winogrand. Junaci njezinih fantastičnih fotografija su ljudi s margina društva, obespravljeni, usamljeni i zabrinuti pojedinci, neprimjetne jedinke s predgrađa koje miriše na bijedu, očaj i zabrinutost, djeca u pohabanoj odjeći, znatiželjna, zaigrana, plačljiva ili bezbrižna, zaljubljeni parovi, rasipni bogatuni, dotjerane dame ...

 

 
Ona skicira sve kontradikcije svoga vremena, s dozom empatije koja premašuje onaj slučajnog prolaznika dokumentira emocionalne ispade i drame te s pomalo zastrašujućom lakoćom bilježi bizarnosti koje ju okružuju. U svojoj suludoj potrebi da ovjekovječi moment, Vivian hvata vlastite sjene i nikad nasmiješene odraze u ogledalima i staklima izloga, pregažene mačke na prljavim ulicama, strah u očima stoke u klaonicama, štandove s novinama na kojima vrište naslovi o brutalnim ubojstvima i silovanjima, oronula beznadna lica beskućnika, suze na prljavim dječjim obrazima, napuštena parkirališta, bezdušna industrijska predgrađa i obezglavljene manekenke u izlozima butika.

No, unatoč svom nedvojbenom talentu, čitav je život proživjela posve anonimno, kao dadilja i usidjelica. I nitko sve do njezine smrti nije znao kakav fenomenalni genij skriva iza zaključanih lokota svoje tajanstvene osobnosti. Povučena, stroga i ekscentrična, voljela je film i teatar, proklamirala feministička načela, nosila muške cipele, prevelike kapute poput radnica iz nekih komunističkih sovjetskih tvornica, a oko vrata joj je vječito stajao obješen njezin fotoaparat, Rolleiflex s dvije leće kojim je neprimjetno bilježila godine, emocije i ulice. Možda čak i pomalo shizofrenična, Maier je u kazalištu svog života igrala rolu špijuna pod krinkom dadilje. Dječica koju je čuvala služila su joj kao paravan za beskonačne šetnje opskurnim njujorškim i čikaškim ulicama te traganja za fotografijom koju će zabilježiti i pohraniti u svoju beskonačnu zbirku trenutaka.





Nitko nije niti naslućivao da misteriozna Vivian živi neku samo svoju zamišljenu misiju niti je itko od malobrojnih ljudi kojima je bila okružena ikada pomislio da se iza neugledne dadilje s nespretnim francuskim naglaskom skriva ikakav bajkoviti talent vrijedan divljenja. Sve dok trgovac nekretninama i amaterski povjesničar John Maloof sasvim slučajno nije na aukciji za par stotina dolara otkupio punu kutiju njezinih, nikad razvijenih negativa. Zaintrigiran otkrićem, u rekordnom ih je roku kolektirao više od stotinu tisuća te odlučio proslaviti ime talentirane dadilje s fotoaparatom oko vrata koja nikada niti sama nije vidjela umjetnička djela svog famoznog fotografskog oka. Makar je čitav svoj vijek slavila čovjeka, bizarno i romantično, tragediju i komediju, makar je vjerno i pedantno dokumentirala sve dugine boje ovog šarenog kontradiktornog društva, Vivian slavu i potvrdu te iste okoline nikada nije niti željela. Možda niti sama nije bila svjesna svoje darovitosti. Zašto i bi, na koncu konca trebala tražila medalju ako je živjela baš onako kako je željela? Ona nije uništavala svoja djela poput raspamećenih slikara koji bi u najezdi manije palili vlastite radove nakon što su ih danima stvarali. Ona nije tražila zlatnu medalju, diplomu za genijalnost i čekove ispisane beskonačnim nulama. Vivian Maier nije proživjela život u posvemašnjoj bijedi, alkoholnim parama i bolesti poput Edgara Allana Poea koji je svoje mračne horor priče prodavao za par dolara ili poput Kafke i Gaugaina koji su bili izrugivani zbog svog rada koji nitko tada nije shvaćao. Ona je sebe skrivala, a njezino tumaranje ulicama u potrazi za slikovitim momentima bila je neka, samo njezina, detektivska misija.






Pitanje je samo, tužno i tragično ili pak filmski romantično, koliko li samo talenata čuči u nekim mračnim kutovima zaključanih soba, i koliko famoznih djela će pasti u zaborav nakon smrti njihovih tvoraca, a za koje baš nitko, osim njih samih, nikada neće saznati?

Objavljeno: 31.07.2014. u 12:28

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p