Zašto nam toliko jako smetaju plus-size žene?

 

 

Ne zanemarujući svoju svetu dužnost da budemo beskrajno politički korektni: da, Tess Holliday ima očigledan višak kilograma. Da, Tess nije Twiggy i to je svima kristalno jasno. Ona je plus-size model u plus-size gabaritima, s veličinom traperica 50, a ne 38, kakve nam je donedavno modna industrija servirala smještajući cure prosječne tjelesne težine u nerealnu big-girls kategoriju. No, da se ne gubimo u naglašavanju očitog, pravo pitanje je zašto se baš u ovom trenutku visoko-moralni i dobronamjernošću nabijeni internetski plenum toliko uskomešao oko njezinog zdravstvenog kartona? Iskreno, mislim da je malokoga briga ima li Tess začepljene vene i boli li ju kičma kad ustaje iz fotelje. Svu tu silnu četu kvazi-dobronamjernih anonimusa zaboli džon može li Tess potrčati za tramvajem i stegne li ju pritom u plućima. Četu uskomešanih dušebrižnika muči nešto posve drugo.

 

 

U svijetu opsjednutom savršenim tijelima, u kojima nas odmalena uče da je bolje biti pokvareno đubre, glup ili bezobrazan nego debeo, Tess je anomalija. Njezin višak kilograma upakiran zajedno sa zadovoljnim smiješkom i činjenicom da ne mrzi sebe iz dna duše sakrivajući se ispod odjeće koja asocira na šatorska krila, podsvjesno se definira pa gotovo kao forma građanskog neposluha. Željeli si mi to priznati ili ne, pojava Tess Holliday provocira naše malene skučene umove koje se od malih nogu šopa predrasudama da su osobe s viškom kilograma manje vrijedne, lijene i ružne te da je njihova jedina osobina njihova prekomjerna kilaža. Oni su jednostavno debeli i ništa više. Čitavo nas se vrijeme sa svih strana suptilno fila time da je jedino mršavima dopušteno da budu sretni te da zajedno s mršavošću dolaze i ljubav, zadovoljstvo i uspjeh. Beskrajno se mnogo ljudi svakoga dana ustaje iz kreveta s tom groznom ograničavajućom mišlju. Trošimo sate, dane i godine svojih života (i beskonačno puno novca) ne bismo li postigli ideal. Dokidamo granice vlastite slobode ukoliko ne upadamo u shemu idelanog jer nam je um zatrovan mišlju da nam nije dopušteno da budemo sretni. I onda, onda se pojavi jedna Tess koja tvrdi da ima sve to što mi toliko žarko želimo, sretna je, zaljubljena, uspješna i voli sebe i svoje tijelo. I odjednom se pali crvena žaruljica za uzbunu. Kvragu, Tess, ne igraš po pravilima. Internetski forum nesretnika moli te da instantno postaneš ogorčena i činiš sve da se uklopiš u skučene formate društva. Društvena pravila nalažu da se mrziš. 

 

 

Nećemo se zavaravati, prekomjerna težina jest ozbiljan zdravstveni problem koji već dobar niz godina hara zapadnim svijetom. No, ako je taj isti svijet odjednom toliko zabrinut za zdravstveno stanje Tess Holliday i poruku koju modna industrija odašilje mladim ženama, zašto glas nije podigao u trenutku kad su se na pisti pojavili heroin-chic modeli kojima pak nedostaje par kilograma da bi zadovoljili medicinske standarde zdravog? Na kraju krajeva, Tess, za razliku od Kate Moss, nikada nije izjavila ništa toliko grozno kao Nothing tastes as good as skinny feels. Zabrinutost za zdravlje plus-size Tess samo je licemjerje zamaskirano u sjajuckavi paketić dobre namjere. Nikoga, kad duboko pročačka po svojim uvjerenjima, ne smeta što Tess ima predispozicije da oboli od kardiovaskularnih bolesti, ono što većinu smeta je činjenica da je Tess, unatoč tome što ne igra po društvenim pravilima, sretna, uspješna i sama sebi - lijepa. I ne želi se mijenjati.

 

 

Sasvim iskreno, ne mislim ni da je modna industrija ovdje učinila veliki korak za čovječanstvo. I koliko god mi željeli da ona konačno počne slaviti različitosti, moda će uvijek preferirati ekstreme. Prosječnost će uvijek biti bačena u sjenu kao dosadna i nezanimljiva. Iza guranja Tess Holliday u javni diskurs, ne stoji nikakva plemenita težnja za redefiniranjem pojmova ljepote, već isključivo želja da se dohvati jedna rastuća ciljna skupina koja, također, ima potrebu trošiti velike svote novca na odijevanje. Čitava pompa samo je zamaskirano slavljenje različitosti dok se u pozadini skriva ona vječita težnja za publicitetom koji generira šok. Ekstremi pišu naslove. I prodaju. Da nije tako, editorijalima bi vladale prosječne djevojke iz susjedstva. Zato, prestanimo pakirati svoje frustracije u kutijice posipanima šljokicama dobrih namjera jer je to jednostavno - lažno.