Dok su Baywatch heroine onako prpošne, smjele i fantastične trčkarale pješčanim kalifornijskim plažama praćene jatom morskih galebova u letu, sunce na zalasku se ljeskalo na kapljicama koje su se slijevale niz njihova gola utegnuta bedra, savršeni uvojci vijorili na ljetnom povjetarcu, a dijelovi tijela odolijevali gravitaciji kao astronauti u svemirskim letjelicama, još kao nedorasla i naivna klinka pokušavala sam razriješiti jedno enigmatično pitanje koje mi se uporno vrzmalo po glavi.
Uspoređujući zavidnu situaciju na plažama Los Angelesa s onom iz zabačene hvarske uvalice u kojoj sam provodila nezaboravne dane svog djetinjstva, pitala sam se postoji li možda neki tajni eliksir mladosti u tom američkom planktonu koji se lijepi na kožu i nesmiljeno siše celulit te zaglađuje bore i strije ili pak tamo daleko preko oceana imaju nekakav koncentracijski kamp za starije gdje ih u grupama usred noći neprimjetno odvoze dostavnim vozilima. Postoji li možda neko tajnovito mjesto negdje tamo u Oklahomi ili Ohiu gdje one ‘ne toliko privlačne i mladolike’ ostavljaju da žive ostatke svojih života u potpunoj anonimi, daleko od očiju televizije, zajedno sa svojim pletivima, šahovskim figurama, kičastim tabletićima, uokvirenim fotografijama unuka i leglima mačaka?
Mediji su očigledno već tada, tih živopisnih devedesetih, dobrano počeli ispirati mozgove predrasudama o starijoj populaciji kao nekoj čiji pripadnici su ‘oni drugi’, oni koji bezrezervno i bez iznimke imaju određene karakteristike koje ‘mi mladi’, u svoj svojoj fantastičnosti i nepobjedivosti, nemamo. Poput dvije nepomirljive strane u kojoj je jedna poželjna, a druga baš i nije te ju stoga treba udaljiti od naših radoznalih očiju. Polarizacija na stare i mlade bazira se pritom isključivo na zabludi da mladi imaju sve - ljepotu, snagu, poletnost, uspjeh i neokaljanu sreću, a onim starima ne preostaje ništa drugo do li nadglasavanja s nagluhim prijateljicama, praćenja dramatičnih zapleta u sapunicama i kuhanje čušpajza. Veliki ekrani u koje smo svi pobožno piljili, gotovo sasvim neprimjetno, zaogrnuli su čitav jedan sloj čovječanstva plaštem nevidljivosti. Kao da se radi o nečemu strašnom u što nije poželjno gledati jer bi vas i same moglo svom svojom grozotom usrkati u svoj vrtlog.
Kada dođemo do određene životne dobi, kao da prestajemo biti sve što smo bili i postajemo dehumanizirane ljušture sa samo jednom karakteristikom - godinama. Ta tabu tema toliko je ukorijenjena u našoj kulturi i bićima da uopće ne propitujemo glupost norme da je žene nepristojno pitati za godine, kao da se radi strašnom zločinu ili o nečemu čega se trebamo sramiti, a ne nositi s ponosom. Posve suludo, prokleto tužno i nepravedno prema svima onima koji volimo. Marginaliziranjem starijih i usađivanjem patološkog straha od starenja, društvo nas uči da u sijedoj kosi i pokojoj bori od smijanja ne vidimo mudrost i iskustvo, već samo jenjajuću želju za životom, slabost, dosadu i gubitak izvanjske ljepote.
Poput Huxleyeva ‘Vrlog novog svijeta’ čiji su likovi opsjednuti hedonizmom i vječnom mladošću, tako je i naša ‘napredna’ zapadna civilizacija skrivanjem starijih od očiju javnosti i njihovim konstantnim stigmatiziranjem, uspješno odnjegovala nekoliko čitavih generacija koje se fanatično boje starenja kao prokletstva koje bi ih moglo zadesiti svojom velikom nesrećom. Vanjski izgled, upakiran u prihvatljive okvire, postao je statusnim simbolom i našom najvrednijom valutom, a mladost fetišom i sinonimom za ljepotu, nešto što se ni pod koju cijenu ne smije izgubiti. Sukladno medijskim diktatima i proklamiranju kulta mladosti, ljepota ne ovisi o očima promatrača već se temelji na istim postulatima za sve te je postala kulturološkim imperativom koji garantira uspjeh i društvenu prihvaćenost, a njezina suprotnost tretira se kao ‘bolest’ koja se liječi kod estetskih kirurga. Kozmetička industrija koja stalno iznova plasira nove anti-age programe i čudesne kreme reklamirane od strane dvadesetogodišnjakinja čistih lica, obožava našu fobiju i osjećaj anksioznosti pri pomisli na starenje jer njezinim produbljivanjem i stvaranjem nepostojeće potrebe zarađuje milijarde dolara.
Oh, a kako li je tek traumatično ostarjeti pod reflektorima Hollywooda! U tom magičnom svijetu u kojem vladaju botoxom zaglađena čela oslobođena mogućnosti ikakve facijalne ekspresije, kolagenom napumpane usnice, zubi izbijeljeni do te mjere da je u njih opasno direktno gledati i podignute grudi koje stoje pod pravim kutom, izgledati sukladno svojim godinama u starijoj dobi smatra se neoprostivom pogreškom. Pogotovo ako ste žena. Kada pređu određen dobni prag, glumice u Hollywoodu stare jednakom brzinom kao i psi, rapidno, sedam godina stisne se u jednoj. Njihovi muški kolege u poodmakloj dobi dobivaju uloge šarmantnih i markantnih tipova koji oko malog prsta vrte djevojke u ranim dvadesetima, a one odlaze u ropotarnicu povijesti i postaju arheološkim iskopinama ili su pak osuđene na uloge nečijih čangrizavih tetki ili brižnih majki. Sally Field u filmu o Forrestu Gumpu glumi boležljivu majku Toma Hanksa makar je u realnom životu od njega starija samo deset godina! Tužnog li apsurda. I to je samo jedan od bezbroj primjera.
U blještavom Hollywoodu muškarci stare kao vino, a žene kao mlijeko. Epitet atraktivna i privlačna na vremešnije glumice više se ne lijepi tako lako već im se dodaje onaj nesmotreni dodatak ‘za svoje godine’ kao da je nemoguće biti lijep nakon četrdesete. Bez dodataka i pojašnjenja.
Medijska marginalizacija starijih, usađivanje zastrašujućih predrasuda duboko u naše umove i povezivanje starosti s gubitkom ljepote, učinile su nemoguću količinu štete svima nama: onima od kojih zbog ‘previše godina’ okreće glavu, kao i onima mlađima, samo trenutačno prihvatljivima kojima zla sudba poput tereta visi nad glavama i čeka ih strpljivo godinama da im ‘isiše preostale atome života’ i veže ih uz televizijske ekrane na kojima trčkaraju utegnuta plastična tijela, simboli mladosti i ljepote.
Tina Lončar
photos: Steven Meisel for Vogue
Objavljeno: 23.06.2014. u 15:47