FILM I TEATAR

Kako je kontrovezni film Joker podijelio cijeli svijet?

Joaquin Phoenix utjelovio je poznatog negativca u ulozi života
Iako je najavljivan kao apsolutni filmski hit za 2019., „Joker“ Todda Phillipsa već je tijekom prvog tjedna prikazivanja dobio popriličan broj negativne kritike i podijelio Internet – moram reći, s punim pravom. Novi lik Jokera tek je djelomično inspiriran ikoničnim zlikovcem iz Batmanova stripa, a tijekom dva sata filma vodi nas kroz pregršt emocija – suosjećanje, gnušanje, pa i prazninu – prije svega jer balansira na tankoj granici surove realnosti i fikcije.

Arthur Fleck, kojega glumi Joaquin Phoenix, usamljeni je stariji muškarac sa psihičkim problemima, koji radi potplaćen posao, jedva krpa kraj s krajem i živi s bolesnom majkom. Paralelno, sanja o karijeri stand up komičara, marljivo zapisuje svaku pošalicu koje se sjeti i pokušava kroz život prolaziti sa smiješkom iako mu, zapravo, baš ništa nije po volji. Uz konstantni manjak puke sreće, Fleck još ima i poremećaj radi kojega se smije u neprimjerenim situacijama, što stvara zanimljivu dozu odbojnosti i nervoze u gledatelju, iako se kaže da je smijeh zarazan... Radnja smještena u Gothamu u 80-ima, gdje nikad nema sunca, a smeće, nezadovoljstvo i štakori se gomilaju, te stvara fantastičnu pozadinu za razumijevanje lika koji je čista tempirana bomba. Korak po korak, svako novo razočarenje u njegovom životu dovelo ga je do stadija gdje više ništa nema smisla – a on u tom besmišlju plovi „kako vjetar puše“, bez predumišljaja i ideje. Zapravo, ima samo jednu ideju – doista izgurati tu karijeru u stand upu, što je centralni fokus filma.



Iako stvarno krvave i šokantne scene nasilja vidimo tek pred kraj, radnja se ubrzo zahukta kada Fleck ostaje bez tableta koje održavaju njegovo psihičko stanje. Čak ni u tom trenu u njemu ne prepoznajemo lika famoznog Jokera, što je jedan od problema na kojega se mnogi kritičari osvrću; s originalnim likom ima slabu poveznicu – klaunovsko odijelo i želju ostvariti se kao komičar – no zapravo su svi ostali elementi koji čine Flecka suviše izvan ideje poznatog zlikovca iza čijih prankova se krije genijalan um. No ovaj „superjunak“ film nije tipična komična akcija od dva i pol sata, blockbuster na kakav smo navikli u proteklih nekoliko godina, kao što nije baš ni film o Jokeru već eksperimentalni osvrt na njega. Pristupi li se ovom zlikovcu kroz oči promatrača iz današnjice, poprima sasvim drugačiju sliku i tada radnja postaje (donekle!) smislena. Ionako, ako MJ u novim Spidermanovim filmovima može biti tamnoputa djevojčica, nitko ne brani Jokeru da bude još luđi od luđeg, bez ikakvog konteksta, smisla i bez imalo one njegove dobro poznate misterioznosti.

Kritičari ga ili vole ili mrze, no zamjeraju mu nekoliko točaka koje očito pikaju previše intimno. Jasno je kako je Fleck još jedan poremećeni bijelac, pripadnik „incela“ koji se okreće ka nasilju jer se u svijetu naprosto ne može uklopiti. Kažu i kako bi mogao ponukati „labilne“ na kopiranje zločina, pokrenuti val ubojstava ili pobuna, no vjerujem da jednu sliku dobiva prosječan Amerikanac, a drugu ja – jer Fleck je možda sve što je krivo u Americi danas. Pokazuje nam kako je jednostavno nabaviti i posjedovati oružje, kolike razlike postoje između siromašnih i bogatih (a kako razdor između njih ponovno postaje sve veći), kako psihički bolesnici uz sebe uvijek nose veliku stigmu te kako u Americi možeš biti član bilo kakve supkulture koja ti padne napamet; tako u popularnosti raste i Incel pokret kojega čine pretežito bijeli heteroseksualni muškarci koji mrze žene jer su (nevoljko!) djevci i ne mogu pronaći partnericu iako je silno žele, opravdavajući situaciju time što su žene „isprazne i seksaju se samo s privlačnim muškarcima“, pa prihvaćaju i rasizam, seksizam i silovanje. Na Balkanu bi to nazvali „nedojebanost“. Osim toga, imaju Trumpa (koji je, vjerujem, inspirirao lik Thomasa Waynea), moćnika kojeg pola zemlje mrzi, a pola slavi, čiji upitni politički stavovi postaju Twitter razgovori i opetovno iznenađuju cijeli svijet. Kada se situacija sagleda tako – novi Joker je zapravo samo preslika moderne Amerike. I kako da se ja sada stavim u ulogu takvog kritičara?



U njihovim očima Fleck je samo još jedan „school shooter“ koji preuzima stvari u svoje ruke. Ne mogu zamisliti da Fleck na Balkanu inspirira nekog da krene u krvavi pokolj, ne mogu ga ni shvatiti ni suosjećati s njime, ali mogu razumjeti. Svesti ovog Jokera samo na duševnog bolesnika, samca ili zlikovca, sasvim je krivo. On je najgori nusprodukt društva bez morala, gdje se ljubaznost gleda kao slabost, a stvari se događaju samo ako imaš novaca. Ne razumjeti Flecka znači sasvim pripadati tom društvu koje ga je stvorilo. Baš kako sam lik kaže – najgora stvar vezana uz mentalne bolesti je ta da ljudi očekuju da se ponašaš kao da ih nemaš – objašnjava sve o društvu koje ne prihvaća, ali ni ne pomaže, ne liječi, ne razumije, nego ostavlja i onda se čudi na posljedice. „Ja to ne bih tako napravio/la“ nije nikad dobar polazni argument, jer netko može cijeli život padati i uspješno se dići na noge – drugi pak, sasvim realno, mogu postati Arthur Fleck. Možda je problem i to što, uz sve zločine, Fleck uspijeva postati taj anti-heroj od kojega se Amerikancima ledi krv u žilama. Njegovo lice postaje simbol pokreta protiv nepravde koji poprima oblike anarhističkog ludila, no svakako označava kraj jedne ere i pokazuje kako je ljudima dosta. Dosta je i zagađivanja okoliša, neravnopravnosti muškarca i žene, povlastica za bogate i svega ostaloga što svijet potresa danas, pa krajnje i političara i inih koji su ljude doveli u nezavidnu situaciju – čak iako smo si na kraju dana i sami krivi za sve.



Umjetnost je oduvijek kritički gledala na realnost, pa zašto joj je to sada osporeno? Je li problem u tome što Joker mora biti još jedan zabavan, krvav akcijski film ili je problem što je suviše realan – i samo to? Da ne znate da gledate film o Jokeru, ovo bi bio još jedan film o „bijelom teroristu“, praćenje jednog uma koji zamrači, gledanje njegovog plesa u snu koji se, nažalost, zbiva u javi. Nema tu nikakvog mastermind plana, nema političkog čina, nema neke dublje ideje osim djelovanja kako mu diktira bolest kojoj se sasvim prepustio. Utoliko, da, film je možda prazan, ali po meni, upravo tu leži cijela njegova ljepota.

Prekrasni kadrovi, specifičan odabir boja po scenama, zaista odličan soundtrack i sumoran ton lelujavo prate gubljenje čovjeka u bolesti i njegov neizbježan preobražaj. Fleckove akcije postaju sve više besmislene, više nije sigurno što se dogodilo, a što je projekcija njegove bolesti, a scene plesa samog sa sobom savršeno nadopunjuju priču i prikazuju film kao čisti statement. Iako je uloga navodno pisana upravo za Joaquina Phoenixa, melodičnost pokreta njegovog izgladnjelog tijela, u kombinaciji s prodornim plavim pogledom i gustim crnim obrvama, besprijekorno utjelovljuju Flecka, koji kao takav može pobuditi simpatiju, koliko i strah.

Za kraj, vrijedi znati da film postavlja nekoliko pitanja – je li sve bila samo zamisao u glavi bolesnog čovjeka? Je li Fleck bio puka inspiracija koja je u jednom od pobunjenika potaknula stvaranje pravog Jokera ili je on zapravo Joker čija priča tek počinje? Vjerujem da odgovor kreiramo sami, kako nam paše. Ne želim prepričavati film ili vući jasne inspiracije iz mnogih filmskih djela jer to možete i sami, pa ću jednostavno zaključiti ovako: Jokeru pristupite otvorena uma i nemojte previše tražiti dublji smisao – naprosto uživajte u čaroliji njegova ludila.
Objavljeno: 10.10.2019. u 11:42

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p