FILM I TEATAR

Kako su kazališta postala prva crta bojišnice za vrijeme pandemije?

Do jučer dobar marketing, danas predmet za tužbu

Svatko tko je barem jedan dan radio u kazalištu zna da se veće drame i obrati događaju iza pozornice. Nijedan dramatičar ne može nadmašiti najboljeg. Taj se navodno potpisuje pseudonimom Život. U 2020. godini ovaj nam je dramatičar pokazao kako ima izrazito bujnu maštu i zaplete koji publiku ostavljaju u čudu, budi emocije kao što su bijes, strah, zahvalnost, ali i da ima sjajan PR učinak – sve što napravi postaje vruća tema ne samo gradskih, već svjetskih kuloara, a spada i u Top10 najguglanijih pojmova u ovoj godini.

Vruća tema više od godinu dana je virus COVID-19, koji je utjecao na sve sfere života, ali ponajviše na industriju zabave. Pod zabavu možemo smjestiti i kazališta, koja već mjesecima proživljavaju borbu za opstanak. Njujorški Metropolitan odlučio je staviti ključ u bravu i potpuno otkazati sve izvedbe do rujna 2021. Osim što je New York bio jedno od žarišta koronavirusa, Uprava je ovaj čin dodatno opravdala činjenicom kako u njihovim izvedbama sudjeluje stotine izvođača koji moraju biti u bliskom kontaktu, a kontrolu nošenja maski i održavanja socijalne distance ne olakšava ni činjenica da veliki Met može primiti 3800 gledatelja po predstavi. Kao da dođe cijela Bednja, Novalja ili Cernik.


Istu politiku zatvaranja do daljnjega vodila su brojna europska kazališta, predvođena čuvenom milanskom opernom kućom La Scala i londonskom Royal Opera House. Oba ova grada zbog velikog broja stanovništva bila su europska žarišta korone. No, u ponedjeljak 7. prosinca milanska La Scala otvorila je svoja vrata, onako kako i priliči jednoj takvoj opernoj kući. Raskošno, svečano, glamurozno, uz velika imena klasične glazbe. Dvadeset i četvero solista uz pratnju orkestra izvodilo je tri sata glazbe, a da bi se nadomjestio svojevrsni nedostatak scenografije i bliskog kontakta karakterističnog za operu, iskoristili su se kreativci iz filmske industrije i tako smo dobili spektakl koji se mogao pratiti u izravnom prijenosu na televiziji, radiju, internetu i Euroviziji.



Vodeća londonska operna kuća Royal Opera House za datum svog otvaranja najavila je 11. prosinca, uz operne ulomke i obvezni božićni balet – Orašar. Tako će se na pozornici izvesti dijelovi četiri opere: Mozartove Čarobne frule, Puccinijeve La Bohème, Rossinijeve Pepeljuge te Humperdinckove opere Ivica i Marica. Sva publika koja neće moći fizički prisustvovati otvorenju sezone, za tri funte može kupiti svoju online ulaznicu i pogledati cijelu izvedbu opere La Bohème. „Korona“ Orašara u izvedbi baleta Royal Opera House publika će moći gledati samo uživo, dok će se stare snimke prikazivati u kino dvoranama, pa će hrvatska publika u Cinestaru moći gledati izvedbu iz 2016.

Tu dolazimo do hrvatskih kazališta. U njima se odvijaju prave drame, no ne one koje pišu Shakespeare, Molière i Dostojevski, već neki suvremeni „dramatičari“. Uprave hrvatskih kazališta našle su se u nezavidnoj situaciji – zatvoriti u potpunosti ili nastaviti raditi uz poštivanje mjera i postojanje rizika da će se ljudi zaraziti. Većina „velikih“ odlučila se za ovo drugo, dok su manja i putujuća kazališta odustala od rada, budući da im troškovi prelaze prihode. U želji da nastave s radom, naša vodstva nisu stala i razmislila kako bi to bilo najbolje odigrati, već su pustili svoje zaposlenike da „igraju“ kao i ranije. Težeći za tim da zadovolje potrebe zagrebačke publike, koja generalno nije previše sklona modernoj režiji i nedostatku scenografije u operi, zagrebački HNK nastavio je izvoditi opere, pa i održao premijeru Bizetove Carmen.



U želji da zadovolji publiku, potrebe umjetnika i drugih radnika, potrebe kazališta kao svojevrsne tvrtke, a onda i svoje osobne želje da se pokaže dobrim menadžerom – Dubravki Vrgoč dogodila se najgora noćna mora – pod optužbom je za širenje zaraze, a dio zaposlenika optužuje ju da je doprinijela smrti tenora Ante Topića, kojeg se smatra prvom žrtvom koronavirusa u zagrebačkom HNK. Iako je teško dokazivo gdje se netko zarazio virusom i tko ga je doista zarazio, činjenica je da bi se i uprave hrvatskih kazališta trebale ugledati na svjetske kolege pa prilagoditi svoj repertoar i osigurati umjetnicima rad, ali i sigurnost. Zabavu za publiku, ali poštivanje mjera i za umjetnike. Svakako da to znači nemogućnost izvođenja većine repertoara u obliku koji poznajemo, ali baš zato treba povezati socijalni kapital kazališnih i drugih kreativnih umjetnika.



Godina 2020. pokazala je dovoljno puta da možemo funkcionirati samo ako surađujemo. Svima nam fali rad na kakav smo navikli, zezanje s kolegama na radnom mjestu, spontanost. Ali kao što su kreativci iz zbr Zagreb pokazali kako postoje opcije i u izolaciji, tako svoju kreativnost, kojom se ponose, trebaju pokazati i kreativci unutar kazališnih kuća. Jer, najlakše je sjediti i kukati. No, možda je baš ovo prilika da se primjerice audio knjige dignu na neku višu razinu, da se glumci povežu s mikserima zvuka, pjevačima i instrumentalistima i snime nezaboravne izvedbe djela, koja trenutno najčešće možemo slušati samo kao knjigu koju čita pripovjedač. Da bi proizvod uspio, bitno je da je izrađen vrhunski, za što treba truda, a nažalost brojni hrvatski kreativci na tehnologiju odmahuju rukom i čekaju da korona prođe.

Korona će proći, prolazi i u glazbenoj partituri. Ali svijet koji će nam doći neće sigurno izgledati kako je izgledao. Staro normalno neće postojati, ne zato što ćemo do kraja života nositi maske, već zato što će se za opstanak tražiti korištenje tehnologije i kreativnost. Ne stara, već neka „nova kreativnost“. Kreativnost znači inovaciju, stvaranje s resursima koje imaš i u uvjetima u kojima se nalaziš. Oni koji se neće moći prilagoditi, bolje da se zapitaju jesu li doista kreativni kako tvrde.

 

Foto: Unsplash
Objavljeno: 11.12.2020. u 00:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p