FILM I TEATAR

Porazgovarali smo s kostimografkinjama iz kazališne predstave 'Hrvatski put ka sreći' koje su nam otkrile sve o svom zanimanju!

Intervju: Zdravka Ivandija Kirigin i Ana Paulić

Dolaskom u kazalište, naviknuti smo vidjeti i uživati finalni produkt koji nas potiče na razmišljanje, neizmjerno zabavi ili pak vrati u neka prošla vremena i probudi davno zabravljene osjećaje. Ipak, jeste li se ikada zapitali što se sve krije iza postavljanja jedne kazališne predstave? Osim režije i glume, kao jedan od najbitnijih elemenata nameće se kostimografija koja zahtjeva crtanje i kreiranje kostima te je u svojoj srži uvelike povezana sa scenografijom.

Razlog zašto je to tako krije se u činjenici koja nam već na prvi pogled, prije nego li glumci progovore i započnu s radnjom, daje do znanja o kojem je vremenskom razdoblju riječ ili primjerice kojeg su imovinskog stanja glavni protagonisti te pojednostavljeno rečeno, odmah uvodi u radnju predstave. Upravo zato, kako bismo saznali više o ovoj interesantnoj profesiji, ali i što ona sve točno podrazumijeva, u nastavku smo porazgovarali s kostimografkinjama Zdravkom Ivandijom Kirigin i Anom Paulić koje trenutno rade na sjajnoj predstavi 'Hrvatski put ka sreći' koju možete pogledati u zagrebačkom kazalištu Kerempuh!

 Vjerujem da ste na ovo pitanje već odgovarale nebrojeno puta, ali uvijek je zanimljivo pitati zašto baš kostimografija? Koji je bio onaj neki trenutak u kojem ste shvatile da u tom smjeru želite graditi karijeru?

ZDRAVKA: Ja sam krenula u kostimografiju spontano još kao studentica na likovnoj akademiji s prijateljima koji su se bavili suvremenim plesom. Zainteresirao me proces rada te suradnja različitih grana umjetnosti. Tako je krenulo a ja sam samo nastavila raditi i upoznavati kazališne ljude - vrlo prirodno bez velikih i drastičnih odluka.

ANA: Kostimografija me oduvijek zanimala stoga sam krajem studija teorije i kulture mode počela asistirati na predstavama i teorija se organski pretočila u praksu.

Zdravka, ako se ne varam, osim kostimografije, za predstavu 'Hrvatski put ka sreći', potpisujete i scenografiju. Koliko su ta dva polja povezana, ali i različita te je li izazovno unutar jednog projekta raditi na oba segmenta?

Za mene su te dvije profesije u potpunosti povezane - riječ je o vizualnom jeziku predstave koji mora biti u balansu. Povezna su na razini likovnog jezika, dramaturgije te naravno režije. Unutar likovnog jezika kostimografije i scenografije postoje odluke likovnog pristupa u tretiranju tih segmenata koje su uvijek izazov. U predstavi "Hrvatski put ka sreći" odnos tj. balans kostima i scene je napraviti jednu cjelinu koja tvori kontekst, karakter prostora i protagonista.

Zdravka Ivandija Kirigin

Ana, možete li opisati kako je tekao kreativni proces izrade kostima za trenutnu predstavu i što biste izdvojili kao najzahtjevniji element?

Mnogo istraživanja, promišljanja i dogovora kako prikazati toliki vremenski raspon u skladu s redateljskim konceptom što je ujedno bio i najzahtjevniji element – kako kroz kostim prikazati vremenski tijek bez velikih kostimskih presvlaka.

Budući da 'Hrvatski put ka sreći' prati povijesni razvoj Hrvatske od Prvog svjetskog rada pa sve do danas, ispričajte nam koliko je bilo izazovno pripremiti kostime za tako veliki vremenski raspon te koju poruku isti komuniciraju?

Redateljskim konceptom predstave te načinom rada Bobje Jelčica izazov je bio napraviti kostim koji je nepromjenjiv a podržava sve vremenske etape. Uvodili smo vojna obilježja koja govore o vremenskom kontekstu kao i manje kostimografske promjene kostima kako bi se naglasio protok vremena.



Također, riječ je i o zanimljivom modnom presjeku, pa koje je vaše osobno mišljenje o hrvatskoj modi u tom periodu u odnosu na ovu današnju?

ZDRAVKA: Prvo sto mi dolazi je kvaliteta materijala, dobra produkcija, dobro šivano. Danas je sve ubrzano, proizvodnja kojoj pada kvaliteta sto u materijalima a nekad i u izvedbi. Osobno volim modu tog perioda te kupujem iz različitih izvora dobre komade za koje smatram da su svevremenski.

ANA: Svaki period nosi svoje čari i nepresušno je vrelo inspiracije, i sama često nosim vintage komade. Slažem se sa Zdravkom, na žalost današnja brza moda uvjetuje recikliranje prošlih stilova samo estetski, često nauštrb kvalitete materijala i izvedbe. Naravno uvijek postoje iznimke, no potrebna je opća promjena stava.


Ana Paulić

Dotaknemo li se tehničkog pitanja, tko sve čini vaš tim i koliko je vremenski potrebno za izradu kostima?

Tim definitivno čine redatelj, glumci kroz cijeli proces. No za izradu i produkcijski dio rada na kostimografiji stoji puno darovitih i vrsnih stručnjaka. Krojačica/krojač, suradnici za šminku i frizuru te neizostavni dio su garderobijerke i cijelo osoblje iza kulisa. Na primjeru vojnih odora i obilježja polazi se od informiranja i proučavanja kako i što je se nosilo u tom periodu, skica, pronalazak točnog materijala, dogovor sa krojačicom/krojačem, 2 do 3 kostimske probe , igrivost kostima na probi u sto i spada tehnički aspekt funkcije – brza presvlaka, način oblačenja, kopčanja itd..

Budući da ste obje kostimografkinje i na ovom projektu radite zajedno, dolazi li do kreativnih nesuglasica i ako da, kako ih rješavate?

Kao i u svakom kreativnom procesu i suradnji postoje različiti pogledi na istu stvar. No to se u ovom kreativnom procesu nije doživljavalo kao nesuglasica već moguća rješenja iz kojih se izrodi ono novo koje je još točnije.



Sukladno aktualnoj krizi u kojoj smo se zatekli, koliko je ona utjecala na vaš posao?

ZDRAVKA: Definitivno je utjecalo na posao. Program kazališta je takav da se radi par projekata godišnje koje imaju svoj vremenski period. Pomicanjem termina zbog epidemije sve se pomiče tako da svi trebamo biti strpljivi i solidarni.

ANA: Nestalnost i nesigurnost spadaju u opis slobodnih zanimanja pa s jedne strane mogu reći da je možda lakše nositi se s trenutnom situacijom. Projekti se pomiču, odgađaju, no istodobno otvaraju se neke nove prilike, novi načini funkcioniranja.

Foto: Ivan Posavec
Objavljeno: 23.11.2020. u 11:58

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p