FILM I TEATAR

Predstava koja progovara o svemu od čega svakodnevno okrećemo glavu!

Intervju: Rajna Racz i Judita Franković Brdar

Usprkos poprilično izazovnim vremenima u kojima se nalazimo, prava je sreća što je kazalište pronašlo način da nastavi ondje gdje je nedavno stalo. Tako Teatar &TD ovog puta na repertoaru ima predstavu pod imenom 'Nepoznata iz Seine' čiju režiju potpisuje mlada redateljica Rajna Racz, a glumačku postavu čine Judita Franković Brdar, Marin Klišmanić, Gloria Dubelj, Robert Španić i bend Porto Morto.

Tema predstave dotiče se problematike marginalizacije mentalnih bolesti te modernog društva koje kategorički odbija progovarati o problemima. Osim same tematike, jedna od zanimljivosti ove predstave svakako jest i live autorska glazba benda Porto Morto koja sjajno opisuje autentičan zvuk velegrada i dodatno akcentira sve elemente ove tragikomedije koja karakterizira probleme usamljenosti, egzistencijalne krize, ali i ljubav, bliskost te ljudsku ranjivost. 'Nepoznata iz Seine' premijerno se izvodi 4. studenog, dok reprizne izvedbe možete pogledati 5.,6., i 7. studenog, a kako bismo pobliže shvatili poruku predstave, ali i način na koji je stvarana, u nastavku smo porazgovarali s Rajnom i Juditom!

Rajna, predstava 'Nepoznata iz Seine' progovara o ljudima s društvenih margina, onima od kojih okrećemo glavu i govorimo upitnim diskursom, pa ma zanima što te je potaknulo da se dotakneš upravo takve, teške teme?

Oduvijek sam bila takva, osjećala sam i suosjećala s tuđom boli. Imala sam osam godina kad sam pitala knjižničarku da mi preporuči najtužniju knjigu koju imaju u knjižnici, a ta potreba da čitam nesretne priče prati me i danas. Možda sam se u djetinjstvu zacoprala, jer sam kasnije doživjela neka intenzivna i traumatična iskustva koja su me oblikovala i koja su utjecala i na način na koji pristupam svojem umjetničkom radu kao i na slike i teme koje me obuzimaju. Kad me neki tekst privuče, zaokupi me u potpunosti pa ne mogu o njemu prestati razmišljati i zamišljati svjetove koje želim stvoriti na sceni. Tako je bilo i s Nepoznatom iz Seine Ödöna von Horvátha. Taj tekst me proganja otkad sam ga prvi puta pročitala, imala sam potrebu gledati takvu predstavu, vidjeti na sceni te ljude s margine koje susrećemo i često zaobilazimo. Nadam se da će i druge zanimati nešto što me je tako duboko dotaklo da sam godinu dana maštala i sklapala jedan drugačiji svijet da bih ga zajedno s glumcima podarila publici.



Koju poruku želiš poslati ovom predstavom, odnosno što je ono nešto o čemu želiš da publika govori nakon gledanja?


Kada se pripremam za rad na predstavi, pomalo se grozim smišljanja poruka. Ne vodim se jednom mišlju, jer me strah ideologije i pamfleta u društvu i kazalištu. Pokušavam stvoriti složeni, slojeviti svijet, predstavu u kojoj, ako je više puta pogledaš, svaki put možeš otkrivati nove mehanizme i značenja. Kada režiram, barem za sada, želim publici ponuditi atmosferu i osjećaj, koji je možda gledateljima teško odmah artikulirati riječima. Važno mi je da predstava ostavi duboki dojam, koji se možda najbolje očituje u osjećaju tišine i neizrecivosti. Voljela bih da ljudi sjede jedni pored drugih i šute, ali da je prostor tišine između njih ispunjen. Cicero je rekao „njihova tišina je glasan krik“, a postoji i jedna japanska poslovica „tišina je divan cvijet“. Iako će u ovoj predstavi biti iznimno malo tišine, a puno buke, voljela bih da ona uslijedi nakon izvedbe.

Teme vezane uz mentalno zdravlje u Hrvatskoj i dalje nailaze na cenzuru te su neupitna tabu tema. Misliš li da je kazalište dovoljno velika arena koja može ukazati na određene društvene anomalije te u konačnici potaknuti na promišljanje, a zatim i na konkretnu promjenu?

O mentalnom zdravlju trebalo bi se puno otvorenije govoriti. I ja sama sam prilično anksiozna osoba i borim se s nekim svojim unutarnjim demonima. Voljela bih da se o tome slobodno možemo izražavati, bez straha od osude i etiketiranja, da smo nježniji jedni prema drugima, ali i sami prema sebi. Olja Lozica je napravila izrazito bitnu predstavu o depresiji Ništa nije dobro u Teatru Itd. Također inicijativa Bolime radi jako važne stvari za promicanje mentalnog zdravlja. Radi se upravo o tome da se makne stigma s mentalnih bolesti i da se podiže svijest o važnosti mentalnog zdravlja. Što se tiče kazališta, smatram da je kazalište jako snažan mehanizam, puno snažniji, nego što se nama čini pa nisam sigurna jesam li za to da se kazalište bavi takvim konkretnim temama. Naime, u povijesti je bilo nekih izrazito rizičnih situacija kada se umjetnost zloupotrebljavala. Osobno kazalište vidim kao putovanje koje može dovesti do spoznaje, do katarze.

Vjerujem u moć kazališta koje iscjeljuje. I gledatelja i glumce u procesu i mene kao redateljicu. Čula sam jednu priču o alkoholičaru koji je počeo ići u kazalište da bi prestao piti, gledao je sve na repertoaru i tako ga je kazalište spasilo. Istina je da me osjećaj boli zaokuplja u predstavama. Prva predstava koju sam režirala kao ispit na akademiji Ona je samo došla telefonirati govori o ženi koja je slučajno završila u mentalnoj instituciji. Kada se bavim temama mentalnog zdravlja poput problematike samoubojstva u Nepoznatoj iz Seine, ne pristupam tome s namjerom da podučavam, nego nastojim prikazati tajnu patnje nadajući se da će taj složeni mehanizam prikazivanja unutarnje boli djelovati iscjeljujuće na pojedinca. Zanima me kazalište koje ne zatomljuje emocije, već nas sučeljava s njima, kazalište u kojemu cinizam neće biti štaka s kojom se branimo od patetike, kazalište gdje se na sceni postavljaju bolne, teške scene, u kojima publika možda isprva i ne uživa.

Judita, reci nam nešto o predstavi iz svoje perspektive? Koliko je zahtjevno igrati ulogu s tako teškom pričom i razmišljaš li o tome i nakon probe?

Zahtjevno je i intenzivno jer traži širok dijapazon emocija i fizičkog angažmana. Prizori često započinju in medias res, ili pak balansiraju između finog nijansiranja i naglih promjena raspoloženja što od glumca zahtijeva posebnu koncentraciju i alate. Takav proces traži upravo to što ste dobro nagovijestili u pitanju, razmišljanje i promišljanje materije i nakon probe i prije spavanja i uz jutarnju kavu.

Koliko si se pripremala za ulogu i možeš li istaknuti što ti je bilo najzahtjevnije?

Mislim da najzahtjevnije tek slijedi, ova zadnja faza kada smo kao gotovi, ali ima još hrpe detalja za srediti, popuštaju kočnice, gomila se umor, jedan dan sve funkcionira sjajno, drugi dan ne valja ništa, rollercoaster živaca i emocija, ali super smo ekipa kojoj je jako stalo do projekta pa grizemo, tražim, radimo.

Rajna, što je tebi bilo najizazovnije prilikom rada na ovoj predstavi?

Na razini forme najizazovnije je bilo pronaći pravi omjer između kazališne predstave i koncerta, odnosno pronaći najprikladniju dramaturgiju glazbe. Na razini sadržaja, odnosno neke nadteme predstave, mislim da je meni bilo izazovno pokušati pronaći diskurs iznošenja na scenu ljudske boli ne namećući svojim redateljskim postupcima zaključke gledateljima. Ovdje smo Nikolina Medak i ja kreirale jedan zanimljiv vokabular tijela i glumačke prisutnosti. Pronašla sam se više puta u situaciji kada sam dajući glumačke upute, pokušavala opravdati postupke likova, a kada sam se riješila, (ili barem djelomično) malograđanštine u meni, ti su likovi prestali biti papirnati te su postali predstavnici jednog zanimljivog, jezovitog svijeta našeg grada koje je prepuno nasilja, tužnih ljudi, suicidalnih misli i bezizlaznih situacija.



Rajna i Judita, jeste li se ikad i same zatekle u predrasudi koja se ispostavila potpuno suprotnom ili neosnovanom?

JUDITA: Mislim da s jedne strane imam sreću jer baviti se ovim poslom zahtijeva da proširiš svoje vidike i da se čistiš od predrasuda učeći o drugim ljudima, omogućava mi empatiju i razumijevanje za stvari, odluke, ponašanja. A opet u toj želji za budem tolerantna i pobjegnem od predrasuda shvatim da su mi se prišuljale s leđa i zalijepile se za mene kao dosadni čičak u polju. A onda opet, svaki dan je novi izazov i nova prilika da postanemo bolji i tolerantniji ljudi.

Rajna, koliko ti je bitna kritika i čija ti najviše znači?

S obzirom na to da sam uz studij režije nedavno diplomirala komparativnu književnost i da upisujem doktorat iz teatrologije, jasno je da sam uvjerena u važnost kazališne kritike i za društvo i za kazališnu umjetnost. Nažalost, ona se često u Hrvatskoj svodi na prepričavanje sadržaja predstava (osim rijetkih primjera, kojima se ispričavam), a premalo na analizu mehanizama pojedinih predstava. Što se tiče mojeg umjetničkog izraza, voljela bih ga i dalje istraživati iako on možda nije u skladu s današnjim trendovima u kazalištu. Publici želim pružiti jouissance, jedno estetsko iskustvo uživanja dok gledaju moje predstave. Ne opterećujem se pojedinim imenima i autoritetima, teško mi je reći čija bi mi kritika posebno značila. Ja sam mlada redateljica i smatram da mladi ljudi trebaju imati pravo i pogriješiti i promijeniti svoju poetiku i dalje istraživati. Zasad slijedim neki svoj put. Znam da ću se kazalištem baviti na ovaj ili onaj način jer me obuzima i proganja, jer u sebi nosim svjetove koje želim stvoriti i postaviti na sceni.



Kako je bilo raditi s Juditom na ovom projektu? Jeste li se odmah pronašle na
umjetničko/idejom razini?


Judita i ja imamo jednu zanimljivu priču. Kako to da je Judita pristala glumiti u mojem ispitu Razmeđe Podneva u Teatru &TD? Naime, prije toga se nismo poznavale. Ja sam pratila njen rad, ali nisam iskreno mogla ni zamisliti da bi ona mogla glumiti u redateljskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u predstavi koju režira klinka na trećoj godini studija. Juditin telefonski broj sam dobila od Mani Gotovac koja me ohrabrila da nazovem Juditu. Ne znam što joj je Mani ispričala o meni, ali Judita je, na sreću, pristala. Na tom ispitu, koji je ujedno bio i početak jednog prijateljstva, mislim da smo Judita i ja kliknule upravo na razini umjetničkih ideja.

Nas dvije kao da smo ispale iz romana Marguerite Duras. Ne bojimo se osjećaja, emocija, tema ljubavi i smrti u kazalištu. Zanima nas estetski izraz koji danas baš i nije popularan. Grozimo se cinizma u društvu, a ponajviše u kazalištu. Mislim da nas je upravo to povezivalo s Mani, ta velika strast prema kazalištu, ali i prema ljubavi kao najvažnijoj sili u životu. Kada sam birala ovaj tekst, odmah sam znala da će Judita glumiti Nepoznatu iz Seine. Nas dvije smo razvile jedno veliko umjetničko povjerenje, i zato su nam procesi divni, jer čak i kad se dvoumimo oko nekog rješenja, obje znamo da će se ono pojaviti i da ponekad samo treba pustiti da se stvari slegnu.

Koje nam projekte pripremate za budućnost?

RAJNA: Ja sam još studentica na diplomskom studiju pa trenutno, uz ovu predstavu, pripremam Katastrofu od Kamova za ispit iz Suvremene inovativne režije. Što se tiče profesionalnih projekata, ako sve bude išlo po planu, iduće godine pripremam predstavu Nježnost poljske autorice Maline Pzsesluge. Judita i ja spremamo još par projekata oko kojih smo jako uzbuđene, ali o tome, kada na to dođe vrijeme.

JUDITA: Imala sam neku ludu sreću da su se Rajni i meni putovi ukrstili. Sjećam se njenog osmijeha i neposrednosti pri jednom kratkom susretu na promociji knjige Mani Gotovac, rekla mi je da imam lijepu suknju, ali kao da je u toj rečenici bilo još nekog sadržaja i značenja, osim tog doslovnog, nekih tajni, nečega skrivenog što čeka biti otkriveno, preispitano. Jer takvi su naime Rajnini svjetovi, nevjerojatno duboki i maštoviti, želite zaroniti u njih, želite plakati od boli i od ljepote. Tako da, da, pripremamo vam puno toga, tempom koji ponekad ne ovisi o nama nego o još puno drugih faktora, ali jako se veselimo, kujemo i snujemo.


Foto: Kristina Vrdoljak
Make up i kosa: Iva Lea Dežmar
Odijelo, haljina, dolčevita : Klisab
Prostor: Teatar ITD
Scenografija: Paola Lugarić
Objavljeno: 15.10.2020. u 10:05

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p