FILM I TEATAR

Predstava o modernoj ženi, majčinstvu i karijeri, zaintrigirat će baš sve!

Intervju: Paola Slavica i Judita Franković Brdar

Premda nas užurbanost i preopterećenost svakodnevice nerijetko udalji od kazališnih stolaca, možda je baš odlazak u to isto kazalište ključni trenutak u kojem ćemo spoznati i primjetiti dublju problematiku gorućih društvenih pitanja. Dobro je poznata činjenica da kazalište osim zadiranja u neki drugi, imaginarni svijet, vrlo često progovara i o aktualnim temama s kojima se u tren oka možemo poistovjetiti te osvijestiti što radimo pogrešno, o čemu ne promišljamo dovoljno te na duhovit i zanimljiv način ostaviti prostora za razmišljanje.

Baš jedna takva predstava nam je ovog puta zaokupila pažnju, a dolazi pod imenom "Važnije polovice" redateljice i glumice Paole Slavice. Predstava u središte zbivanja postavlja dvije mlade žene koje publici pokazuju svoju svakodnevicu, probleme te aktualna društvena pitanja i barijere koje se postavljaju pred ženu. "Važnije polovice" nastala je u suradnji nezavisne umjetničke organizacije Teatar Mašina igre i Teatra &TD, a osim Paole u predstavi igra i poznata domaća glumica Judita Franković Brdar. Tematika koja će zasigurno zaintrigirati mnoge, dovoljno je dobar razlog da 4. ili 5. ožujak rezervirate za Polukružnu dvoranu &TD-a, a dotad pročitajte o čemu smo porazgovarali s ovim mladim umjetnicama!

Paola, iako si primarno glumica, što te potaknulo da se ostvariš i u redateljskim vodama?

PAOLA: Prije svega rekla bih da sam se “okušala” u redateljskim vodama, a želja, i u konačnici odluka da ujedno i režiram predstavu “Važnije polovice” nekako je bila prirodan i rekla bih logičan slijed događaja budući da sam zajedno s autoricama uz sam projekt bila još od ideje pa sve do postavljene predstave. Temu koju su Beatrica i Mirna ponudile odmah sam prepoznala kao nešto aktualno, nešto što živim i što me se uistinu tiče i što bih voljela istražiti te propitati ne samo iz kuta uloge, već izvana, doista me od samog starta zanimala cjelokupna “slika” projekta. Drago mi je da sam se odvažila jer sam bogatija za jedno novo i uzbudljivo iskustvo.


Koju priču krije Teatar Mašina igre? Kada se je rodila želja za osnivanjem jedne takve platforme?

PAOLA: Teatar Mašine igre je prije svega jedan zanimljiv projekt u nastajanju. Jedna kreativna potreba svih uključenih u organizaciju za ostvarenjem nekog vlastitog, autorskog prostora za rad i djelovanje. Ideja Mašine igre je okupljati i afirmirati mlade i nove umjetnike u svim poljima, zagovarajući pritom društvene i političke teme. Iako sam primarno glumica, moj interes je čini mi se oduvijek bio puno širi od samog rada na ulozi. Oduvijek me u kazalištu zanimao cjelokupni radni proces i svi njegovi segmenti. Ja sam osoba koja puno misli, traži, pita, ima jako puno ideja u ladicama, a ponekad je prostor same uloge unutar nekog projekta nedovoljan za sve ono što mene zanima i čime bih se ja sve htjela baviti. Biti svoj na svome - oduvijek je dio mog horoskopa haha, a spletom okolnosti našle su se jednako lude i hrabre glave koje su se odlučile upustiti u nezaboravno iskustvo zvano nezavisna scena.


Glumci koji su se okušali kao redatelji i obrnuto, nerijetko ističu da je neophodno znanje iz oba polja kako bi se u potpunosti razumio cijeli proces nastanka predstave, pa prema tvom dosadašnjem iskustvu, je li to doista tako?

PAOLA: Ne bih rekla da je neophodno, ali je svakako poželjno. Rekla bih da olakšava komunikaciju i razumijevanje što je sve glumcu/ici potrebno da odradi svoj dio posla. Glumačko iskustvo mi je pomoglo u donošenju redateljskih odluka u našem procesu “Važnijih polovica”, doista je zahvalno neke stvari moći isprobati na vlastitoj koži kako bi se uvjerila jesu li moguće i jesu li ono što doista želim. Ponekad je i odmagalo, u nekim trenutcima nisam bila sigurna mogu li se doista i u potpunosti izmaknuti i objektivno sagledati situacija izvana ili sam previše unutra u svojoj glumačkoj glavi. Budući da je duo drama u pitanju, ispostavilo se da se jedno s drugim doista dobro nadopunjavalo. Ipak donositi redateljske odluke puno je veća odgovornost nego samo one za svoj lik, ulogu.

Budući da se predstava zapravo dotiče ženske svakodnevice, koje je tvoje mišljenje o svim pritiscima koje moderno društvo postavlja pred ženu? Misliš li da se traži previše?

PAOLA: Tako je, predstava u središte postavlja dvije žene, pripadnice generacije milenijalca, koje naizgled vode oprečne živote (majčinstvo i karijera), te obje pokušavaju dohvatiti onu drugu polovicu života koja im nedostaje - u moru (ne)mogućnosti one pokušavaju otkriti što zaista žele. Pritisci su svakako danas prisutniji no ikad, zbog dostupnosti informacija svakodnevno smo izbombardirane raznim savjetima što i kako, što je normalno, a što ne, koja su to očekivanja koja moramo ispunjavati što rezultira konstantnim propitkivanjem. Stalno važemo, stalno smo negdje na pola, a na kraju dana ipak smo samo prezasićene i često zbunjene.

Upravo o tome govori ova predstava, o paradoksu svijeta na dlanu, a ipak stalnom osjećaju tapkanja na mjestu. Smatram da smo nažalost i dalje jako patrijarhalno društvo, čemu svjedočimo svaki dan u medijskim natpisima i crnim kronikama. Uistinu mi je drago i nije slučajno da je naša druga predstava ponovno ženska tematika i okuplja oko projekta upravo žene, mlade i hrabre žene koje zaista zaslužuju afirmaciju i koje se ne boje jasno i glasno postavljati pitanja ili se izložiti u ime ovakve jedne teme kao što su “Važnije polovice”.



Vjeruješ li da je kazalište dovoljno velika arena da bi se ukazalo na određene društvene anomalije i potaknuo ljude na promišljanje?

PAOLA: Ne znam da li je dovoljno velika, ali mora težiti tome. Kazalište mora biti mjesto koje jasno i glasno postavlja aktualna društveno-politička pitanja, naravno u svoj svojoj raznolikosti načina i stilova. Ne mora nužno davati odgovore, često i ne može, ali apsolutno valja potaknuti ljude na promišljanje. Izazvati emocije, od smijeha do nelagode, mora biti katarzično, ukratko mora poticati na promjenu.

Judita, reci nam nešto o predstavi iz svoje perspektive.

JUDITA: Tekst i tema odmah su mi se svidjeli. Sjajno je kada netko zna pisati svakodnevicu, a Mirni i Bei je to uspjelo. Neki od komentara su da je predstava napravljena u seinfeldovskom duhu, ova predstava ne nudi nikakva rješenja, ali nudi perspektivu ili dvije... Ovo je jedna prava gorko-slatka feel good predstava.

Kako ti komentiraš figuru žene u modernom društvu?

JUDITA: Važno je da se glasno počelo govoriti o problemima! Rigidno tradicionalna ideja o ženi toliko je duboko upisana u dnk ovog društva da je to zastrašujuće. Divim se ženama koje o tome glasno pričaju i ne odustaju od borbe.



Na koji način si se pripremala za ulogu koju igraš i je li za glumca važno poznavanje tematike kojom se predstava bavi? Voliš li osobno zaći malo dublje u samu problematiku lika?

JUDITA: Imala sam potpuno povjerenje u tekst i Paolu kao redateljicu. Tekst nam je već u startu puno nudio, puno materijala za igru, a Paola je imala vrlo jasnu ideju kakvu predstavu želi. Svaki glumac ima svoj pristup materijalu, a opet sve ovisi o projektu. Osobno volim istraživati, ali s druge strane ostaviti prostora liku i kreaciji. Trudim se da ne budem previše u glavi jer mislim da to ponekad može kočiti imaginaciju.

Paola, gotovo svaka predstava naiđe na podijeljene kritike, pa kako kritika generalno utječe na tebe i tvoj rad? Čije mišljenje ti je najvažnije?

PAOLA: Doista je lako prepoznati konstruktivnu kritiku i za takvu vrstu kritike sam uvijek otvorena. Takva kritika je potrebna za rast, kako izvođača tako i predstave. Trudim se biti otvorena u dijalogu spram uloge ili predstave, volim osluškivati publiku i smatram da je to također potrebno i poželjno za život predstave, ali isto tako svjesna i iskrena da neke stvari ne mogu ili naprosto ne želim promijeniti. Trudim se doista stajati iza svojih izbora i odluka i svoj fokus usmjeravati uvijek na bitne stvari. Cijenim mišljenje najdražih mi i najbližih ljudi jer me oni uistinu najbolje poznaju, kao i starijih i iskusnijih kolega/ica od kojih puno učim i rastem.



Koliko dugo si u suradnji s timom radila na predstavi?

PAOLA: Na predstavi smo zapravo radili sveukupno godinu dana, cijeli tim Mašine igre bio je uključen u sve faze nastanka projekta, od same ideje pa do nastanka teksta. Puno smo vremena proveli za stolom, u istraživanju, u dogovorima i razmišljanjima što je to što uistinu želimo ovim tekstom prenijeti na scenu. Cure su razvijale tekst u fragmentima, bilježeći svoju i donekle našu svakodnevicu što je rezultiralo zaista sjajnom, poludokumentarističkom dramom tako da jednom kad smo krenuli u probe u prostoru trebalo nam je svega mjesec dana da stvar “dignemo na noge”. Proces je bio uzbudljiv, pun nepredvidivih situacija kako to na nezavisnoj sceni obično biva, ali uz kolektiv koji sam imala , ponosna sam da smo sve naizgled nemogućnosti , pretvarali u prednosti i koristili ih upravo kao dio predstave. Moram napomenuti da je suradnja s Teatrom &TD zbilja bila divna, s njihove strane dobili smo svu podršku koja nam je trebala.



Judita, komunikacija između redatelja i glumca od velike je važnosti, pa kako je bilo raditi s Paolom? Jeste li se odmah "pronašle"?

JUDITA: Kliknule smo već ranije na projektu koji smo radile u Ludoj Kući, Joj Hrvati. U jeku priprema za tu predstavu Paola je jedan dan rekla: "Trebam te nešto, moramo razgovarati." Nisam računala na taj projekt, ali kada mi je Paola sve ispričala i kada sam pročitala tekst, nisam mogla odoljeti. Osjećala sam da se radi o važnoj temi koja je sjajno napisana. Paola je vladala materijalom i idejom, a opet davala mi je prostor da i ja ponudim neka rješenja. Obje uživamo igrati predstavu i svaku izvedbu otkrijemo neke nove divne detalje.

Što nam pripremaš u budućnosti? U kojim ulogama ćemo te moći vidjeti?

JUDITA: Trenutno sam u pripremama nove predstave, u režiji, rekla bih, nove nade europskog kazališta. Njeno ime je Rajna Racz i za svoju predstavu Nepoznata iz Seine Odona von Horvata okupila je zanimljivu ekipu, pa uz mlade glumce, Marina Klišmanića, Gloriju Dubelj i Roberta Španića na scenu &TD-a dovodi i bend Porto Morto koji će uživo izvoditi svoju glazbu. Za jesen su u planu još dvije predstave. Jedna u Zagrebu, u režiji Anastasije Jankovske, Zbogom Natalija Petrovna prema Turgenjevljvoj drami Mjesec dana na selu. Druga je predstava u koprodukciji Ljubljane i Maribora u režiji Natalije Manojlović. Kao što vidite, women power. A u međuvremenu, dok se kuhaju nove stvari, osim Važnijih polovica, pozivam vas da dođete u Ludu Kuću i pogledate predstave Joj Hrvati i Potpuni stranci, a za vas koje više zanima film, pogledajte Izbrisana u režiji Mihe Mazzinija koji je dostupan na HBO-u.


Foto: Zvonimir Ferina
Make up: Iva Dežmar
Objavljeno: 02.03.2020. u 00:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p