FILM I TEATAR

'Tek kada otkrijemo svoje praznine možemo doći do punine, tek kada se suočimo s našim nezadovoljstvom i strahovima'

Intervju: Ana Marija Žužul

U današnjem ubrzanom svijetu, utrka s vremenom je dio normalne svakodnevice, kao i utrka s drugim pojedincima čiji su životi, u našim očima, baš uvijek malo bolji od onog našeg. Nerijetko se susrećemo s pričama onih koji imaju sve, ali ne i ono najvažnije, a to je unutarnji mir i ona prava istinska, dubinska sreća.

Zagrebački HNK ovog puta ugostit će predstavu Praznine, autorski projekt umjetničke organizacije Odeon Art. Ova interdisciplinarna te intermedijalna predstava nastala je u suradnji s čak dvanaest mladih umjetnika koji su međusobnim idejama i vizijama kreirali sjajnu predstavu koja spaja različite elemente te na taj način tvori vrlo realističnu sliku današnjeg društva; društva koje je toliko zaluđeno iluzijama života na društvenim mrežama da, polako, gubi dodir sa stvarnošću.

Iako je mjesto održavanja HNK, predstava je svoje mjesto zauzela u tonskoj dvorani, gdje nema odvojenosti publike i izvođača, pa je sam doživljaj puno intenzivniji, a mi smo u nastavku porazgovarali s Ana Marijom Žužul, kreativnom producenticom i glumicom koja je i idejna začetnica Praznina te koja nam je otkrila koja priča se krije iza ove sjajne predstave.


Predstava ‘Praznine’ progovara o delikatnoj temi kao što je unutarnji mir te svojevrsno zadovoljstvo dosadašnjim postignućima; možete li nam reći malo više o predstavi?


Ova predstava je posebna zbog različitih elemenata: ona je autorski projekt, sav tekst i sadržaj nastao je u suradnji autorskog tima (Ana Marija Žužul, Dubravka Lelas, Ana Vučak Veljača, Morana Novosel i Kristina Kegljen). Na cijelom projektu radilo je dvanaest umjetnika, i svatko je svojom vizijom i područjem u kojem djeluje doprinio ovoj predstavi koja je multimedijalna i interdisciplinarna. Pričamo priče tri lika kroz film, kazalište, video art, glazbu i sliku.. Htjeli smo otvoriti diskusiju, i postaviti pitanja poput: Što kada ni uspješna karijera, ni stabilan obiteljski život pa čak ni vječna potraga za sobom ne mogu omogućiti dubinski mir? Do koje se granice sreća može mjeriti standardima drugih? Je li teror savršenosti samo uljepšana praznina oko nas i u nama? Je li drama suvremenog društva imati više nego bilo koja generacija prije i, svemu unatoč, biti nesretan?

Iako si inače glumica, u najnovijoj predstavi imaš i ulogu kreativne producentice, pa kako to da si odlučila krenuti u tom smjeru?

Cijeli život se bavim različitim formama umjetnosti, osim glume. Osim što sam kroz godine stekla iskustvo na filmu, tv-u i u kazalištu, sviram klavir, pjevam, a i okušala sam se i u skladanju za film. Produkcija mi nije strana jer sam još 2014. pokrenula festival More knjiga kao i producirala različita događanja, kao i knjige. Nikada se nisam htjela ograničiti samo na jednu ulogu, zanima me puno stvari, i to ne samo gluma. Zanima me cijeli kreativni proces. Zanima me stvaranje nečega; volim u potpunosti sudjelovati u kreativnom procesu i imati slobodu da donosim rješenja i stvaram novi sadržaj. To nekada zna biti teško kada si glumac, a dobra strana produciranja svog projekta je da imaš veću slobodu i više prostora za izraziti svoj svijet, prenijeti svoju poruku.



Što ti predstavlja veći izazov, gluma ili produkcija?

Gluma i produkcija zahtijevaju potpuno različite energije; za glumu je potrebno biti u trenutku, prepustiti se, dati si vremena, potpuno se fokusirati na proces, fokusiraš se na svoju ulogu. U produkciji, u ovom slučaju, ja sam kreativni producent, potrebno je stalno organizirati, voditi tim ljudi, paziti da je energija u grupi dobra, da su ljudi inspirirani, stvoriti uvjete da tim bude inspiriran kreirati. Najteži aspekt je koordiniranje svih suradnika, donošenje odluka. Produkcija zahtijeva jednu čvrstu energiju, odlučnost, djelovanje, moraš paziti na sve detalje I odgovoran si za sve. Utoliko je teže, ali opet s druge strane, jednako zna biti teško u potpunosti se prepustiti trenutku i dosljednim radom napraviti dobru ulogu.

‘Koliko puno smo prazni?’ je vrlo zanimljivo pitanje koje se postavlja, no odakle inspiracija baš za takve teme? Je li ono proizišlo iz svojevrsnog osobnog doživljaja ili je čisto potaknuto društvom?

Tema je proizašla iz naše želje da napravimo predstavu koja će imati jednu univerzalnost, jedan ljudski element koji nije ograničen društvenom pozicijom, svjetonazorom, godinama… Htjeli smo da se svi mogu povezati s temom, a najbitnije, emocionalno povezati- da ih naš sadržaj dotakne, potakne na razmišljanje, inspirira. Inspiraciju smo vukli iz naših osobnih priča, naših života, života ljudi kojima smo okruženi. Prvotno smo se htjeli baviti problematikom današnjeg društva ali smo shvatili da ona zapravo, u svojoj srži, bez obzira na vrijeme, može ostati ista u bitnim aspektima. Svi mi preispitujemo svoj život, svoje životne izbore i odluke. Pitamo se: zašto sam ja tu? Kako sam ja tu završio? Mislimo da je drugima bolje, i često prikrivamo kako se zapravo osjećamo. Prikrivamo to pred drugima, a najbitnije – pred sobom. Tek kada otkrijemo svoje praznine možemo doći do punine. Tek kada se suočimo s našim nezadovoljstvom i strahovima.

Želimo postaviti pitanje odnosa sreće i vanjskih okolnosti, praznina i previranja, koje ne znamo niti objasniti sebi, niti podijeliti s drugima, ali koji istinski postoje, prezreni kao „umišljaji“ i nerelevantni, jer ih okolina ne prosuđuje kao stvarne drame. Živimo u svijetu gdje se emocije skrivaju, dok sedativima prikrivamo svoja stanja. Živimo u svijetu privida i beskrajnog konzumiranja sadržaja i iskustava, trajnog fokusa na sebe, uz depersonalizaciju drugih i gubitak empatije, gubitak vrijednosti, gubitak ideala. Privid psihološke i duhovne ravnoteže održava se raznim vrstama stimulansa – prividno sretnim načinom života, prividno odanim društvom, prividno uspješnim obrascima ponašanja, prividnim prijateljima. Prividi. Prividi koji odražavaju naše praznine. A strah ih štiti. Strah od ranjivosti, strah od neuspjeha, strah od samih sebe. Prividna punina u potpunosti je prazna - današnja je tragedija gubitak sebe samih.

Budući da se predstava ne odvija na glavnoj pozornici zagrebačkog HNK, misliš li na će tako više doprijeti do publike s obzirom na to da će na neki način i sami biti dio scene?


Predstava se odvija u netipičnom kazališnom prostoru tonske dvorane HNK. Bez uobičajene odvojenosti od izvođača, publika uranja u prostor predstave u kojoj su tri protagonistice istodobno i slučajne sudionice. Naš cilj je bio napraviti nešto drukčije i svježe, a u taj koncept se uvijek uklapalo to da je publika na jedan način uronjena u događanja, da ne zna što će se sljedeće dogoditi. Htjeli smo ukloniti predvidljivost posjeta kazalištu i uvesti začudnost. Predstava zapravo na početku glumi event jedne velike korporacije, sve je uređeno u tom stilu, a publika postaje gost tog eventa; poslužena su pića, počinje promo film firme, a ostatak možete otkriti na predstavi.



Koja je poruka koju ovom predstavom želiš poslati, odnosno što je ono nešto o čemu želiš da publika razmišlja po završetku?


Nemamo namjeru ni pretencioznost iznalaziti rješenja i donositi osude iznesenih problema, već samo pokrenuti raspravu, postaviti bitna pitanja. Ne nudimo naše odgovore, ne namećemo naše objave ili konačne zaključke. Život je vrlo kompliciran i slojevit, zapleten, osjetljiv... Postoji mnogo nijansi, dobro i loše se miješaju u nedefinirano, konačne istine često su nedokučive. Relativnost prevladava. Želimo postaviti pitanje o praznini usred punine naizgled dobrog života. Želimo da publici bude zabavno, zanimljivo, začudno, da budu dirnuti i da se svi mogu povezati s temom i biti potaknuti na razmišljanje.

Koliko dugo si radila na predstavi, naravnu uz podršku ostatka tima?

Predstava je zbog velikog tima suradnika, i načina rada, zahtijevala puno vremena. Na samom kreiranju teksta radili smo pet mjeseci, generirali smo jako puno sadržaja koji smo na kraju jako pročistili i kreirali finalnu verziju koja je sukus svega. Cjelokupni rad na predstavi je trajao godinu dana. Samo snimanje filmskih scena je zahtijevalo cijelu filmsku ekipu od deset ljudi, snimali smo šest dana.

U kojem smjeru vidiš svoju daljnju karijeru? Možemo li te očekivati u još nekim sličnim projektima kao što je ovaj?

Planiram s umjetničkom organizacijom Odeon Art kreirati još puno različitih umjetničkih događanja, i to ne samo na polju kazališta. Želim pomicati granice i eksperimentirati, jako me zanima interdisciplinarnost i intermedijalnost. Moj sljedeći projekt je dugometražni film koji pišem i planiram snimiti do kraja godine. U njemu se želim baviti aktualnim temama i problematikama moje generacije. Naravno, kao i svake godine, u srpnju slijedi More knjiga, festival za poticanje čitanja čija sam kreativna direktorica.

Foto: Matea Smolčić Senčar, Mara Bratoš, Screenshot
Objavljeno: 10.05.2019. u 10:59
Tagovi: HNK, Umjetnost

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p