GLAZBA

'Ako je Nives Celzijus nastupala u Lisinskom, zašto ne bi Zagrebačka filharmonija u Tvornici kulture?'

Zašto i dalje smatramo da je klasična glazba rezervirana za elitu i da mladi za istu nemaju interesa?
Već i vrapci na grani znaju da nam je COVID-19 donio niz promjena i „novo normalno“. Ipak, pojedini kritičari i glazbeni stručnjaci kao da se ne žele prilagoditi promjenama. Smatraju da mjesto „ozbiljnoj“ glazbi nije u prostorima kao što su Tvornica kulture ili Lauba, na što je vodeći orkestar u državi primoran, budući da je uslijed potresa Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog postala nesigurna.

Ozbiljna glazba“, kako se često naziva klasična glazba, tim je epitetom označena kao dosadna, dugotrajna, monotona, nejasna. Baš kao sjednica Sabora ili birokratski postupak. Pa kao što većina građana mijenja program i ne gleda sjednice Sabora, odnosno na razne načine pokušava izbjeći ili što rjeđe obavljati zamorne administrativne poslove, tako i zbog poimanja klasične glazbe kao dosadne i ozbiljne, brojna publika bježi od nje.

U našem se društvu uvažilo mišljenje kako je potrebno predznanje, razumijevanje partiture, poznavanje životopisa skladatelja kako bi se mogao pratiti jedan koncert. Upravo zato, publika koja najčešće puni koncertne dvorane su pripadnici treće dobi ili muzikolozi, diplomirani glazbenici, akademici… Priprema za koncert klasične glazbe ne bi trebala biti puno duža od pripreme za odlazak u kino. Prije gledanja filma vjerojatno se ne informirate o kompletnoj, detaljnoj radnji, ne čitate biografije glumaca i redatelja, ne guglate svaku riječ iz naslova, već dođete i uživate ili ne uživate. Tako bi trebalo biti i s klasičnom glazbom.



Nigdje u povijesti klasične glazbe nije istaknuto da je riječ o nečem elitističkom. Dapače, melodije koje danas povezujemo s Lisinskim ili Hrvatskim glazbenim zavodom, nekoć je „svaka šuša“ mogla čuti u crkvama, građani su ih mogli čuti u glazbenim salonima i na festivalima, a samo je dio glazbe bio namijenjen eliti na dvoru. Smisao glazbe nije zatvoriti ju u četiri zida, već ju pustiti van, u svijet.
Klasična glazba ima sasvim novu dimenziju kad ju pustite u svijet.



Slušati operu „Carmen“ u pulskoj Areni ili kantatu „Carmina Burana“ na Tomislavcu potpuno je drugačije iskustvo nego kada iste izvedbe slušate u kazalištu. Slušati poznatu priču o ljubavi, prevrtljivoj naravi zanosne Carmen i toreadorskoj borbi s bikovima u areni dok pod nogama osjećate kamenčiće na tlu pulske Arene sigurno je bolji doživljaj nego pod nogama imati usisani crveni tepih. Tko barem jednom nije popio alkoholno piće na Tomislavcu, nije imao mladenački život u Zagrebu. Kada o pijančevanju, dekadenciji, ljubavnim strastima pjeva zbor u sklopu izvedbe „Carmina Burana“ na Tomislavcu, lakše se povezati sa sadržajem, budući da smo i sami svjedočili pojedinim scenama baš na tom mjestu. Isto je tako i kad „Requiem“ slušate u sklopu mise ili „Ave verum corpus“ na sprovodu jer tekst govori o smrti i milosti. Kad bi klasična glazba dobila mjesto tamo gdje ona i pripada, moguće da bi bila više svakodnevna, bliža i razumljivija publici.

Kažu neki da klasici nije mjesto u prostorima Tvornice kulture jer se tamo održavaju koncerti druge vrste glazbe. Ako je Nives Celzijus nastupala u Lisinskom, zašto ne bi Zagrebačka filharmonija u Tvornici kulture? Bach, Beethoven, Mozart nekoć su bili svojevrsni rockeri, oni koji su stvarali glazbu koja se slušala za zabavu, tijekom izlaska u društvo, oni su živjeli drugačije, imali boemski lifestyle. Zašto jedan „rocker“ iz 18. stoljeća ne bi mogao biti dio popularne glazbene scene i danas? Jer je namijenjen „eliti“?



Većina najpoznatijih skladatelja, čija imena spadaju u opću kulturu, svoja su djela pisali kao dvadesetogodišnjaci, tridesetogodišnjaci, odnosno u vrijeme kad je stvaralačka snaga i želja da stvorimo nešto u životu najprisutnija kod svakoga od nas. Klasična glazba dio je brojnih najdražih filmova mlade generacije, dio je igrica, vlogova, YouTube serijala, reklama, crtića. Mozart, Bach, Beethoven, Verdi, Brahms dio su naše svakodnevice, a da nismo ni svjesni. Kad koncert nazovete „Filmska glazba“, on se automatski rasproda. I najviše posjetitelja budu upravo mladi. Nesvjesni da slušaju klasiku, koja se krije iza poznatih filmskih melodija.

Smisao proizvoda nije da ga koristite vi i još jedna osoba. Smisao je da imate što veću publiku. U glazbenim institucijama brojni generacijski stariji znalci boje se miješanja klasične glazbe s popularnim elementima. Kao da će tako oskvrnuti klasičnu glazbu. No, tko kaže da je klasična glazba vrhunac moralnosti i da je uvijek nastajala samo na elitnim mjestima? Koliko je skladatelja svoje simfonije pisalo u zadimljenim krčmama, u raznoraznim stanjima? Čemu takvo predstavljanje klasike?
Ona je namijenjena mladima, onima koji proživljavaju ljubavne drame, životne uspone i padove, borbe, uče se životu, susreću po prvi put sa zakulisnim igrama, smrću dragih ljudi, nevoljama. Zašto im baš klasična glazba ne bi bila utjeha ili pouka? Ako tvoja publika ne shvaća tvoju poruku, možda joj se moraš prilagoditi, doći do nje. Ako želiš da tvoja publika budu mladi, moraš otkriti gdje su oni, što rade, što žele, što kod njih prolazi. Puki video na kojem nacionalna operna prvakinja poziva srednjoškolce i studente na koncert, sjedeći na najskupljoj kavi u gradu na Cvjetnom trgu u bundi i sa sunčanim naočalama, ne znači da će se mladi biti privučeni.

Mladi ljudi su najoštrija publika. Ne vuku repove iz prošlosti, buntovni su, otvoreno će kritizirati i reći kad im se nešto ne sviđa, ali će jednako srčano i podržati ono što im se sviđa, kupiti ulaznicu koliko god koštala, dijeliti sadržaj na društvenim mrežama i pridonositi popularnosti. I zato, klasična glazba treba doći na neuobičajena mjesta, treba biti dio projekata i biti dio hibridnih žanrova, hibridnih umjetničkih projekata, promijeniti način komunikacije. Ona tek treba pronaći svoje „novo normalno“. Pustite ju da raste, ne stavljajte ju u zadane okvire. Ona je ipak mladenačka buntovnica
Foto: Unsplash, Instagram
Objavljeno: 26.03.2021. u 11:51

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p