FHR INSIDER

Kako izgleda život jedne profesionalne balerine?

Intervju: Nika Kristina Crnić

'Što želiš biti kada odrasteš?' pitanje je koje je zapravo najčešće postavljeno tijekom našeg odrastanja, a odgovori na njega kod mnogih su se tijekom života poprilično razlikovali. Kada si dijete imaš jedan sasvim drugačiji pogled na svijet, a u kojem ima mjesta za još jednu glazbenicu, plesačicu ili nogometaša, sve dok odrastanje ne uzme iglu u ruke i probuši rozi balon, stavljajući tvoje želje u ladicu 'hobija', ne mireći se s time da posao u suštini može biti ispunjavajuć i nešto na što ne gledamo kao zanimanje već kao poziv. Vrlo je mali broj ljudi koji su već od malih nogu prigrlili svoje snove i uložili veliki trud i napor da ti snovi postanu stvarnost, njihova jutarnja budilica kojoj se iskreno vesele, a u tu skupinu spada i Nika Kristina Crnić, profesionalna balerina s mađarskom adresom, koja je od malih nogu znala da je njezino mjesto upravo na daskama koje život znače.

Da biti balerina nije lagan posao zna svatko tko je barem jednom pogledao poznati film Crni labud (Swan Lake), a njihov način života i vitak izgled oduvijek je privlačio pažnju te je bio poticaj za brojne rasprave. No, kako zaista izgleda život jedne profesionalne balerine, koje su to predrasude s kojima se ove vrhunske sportašice nose, ali i koji je osjećaj biti na pozornici u jednoj takvoj ulozi, otvoreno nam je ispričala Nika, koja na mađarskim daskama niže samo uspjeh za uspjehom!

Kako je započela tvoja karijera, koji su nekako bili tvoji prvi koraci?

Plesati sam počela u 3. razredu osnovne škole u Školi za klasični balet na Gornjem gradu u Zagrebu. U to vrijeme već su neke moje prijateljice plesale balet i svaki dan su s oduševljenjem pričale o satovima plesa na koje su išle nakon nastave, pa sam tako i ja nagovorila mamu da i mene odvede, prvo zato što sam željela biti s prijateljicama, a i bila sam vrlo znatiželjna po pitanju samog plesa. Nakon provjere svih potrebnih predispozicija za balet, svaki dan sam s veseljem odlazila na satove plesa, ali sam nekako vjerovala da će to biti samo hobi, nešto što će ispuniti moje slobodno vrijeme nakon nastave, no ispostavilo se drugačije...

Koji trenutak je bio presudan da balet postane tvoja profesija? Jesi li oduvijek maštala o tome da budeš balerina ili su se na tvom popisu nalazila i neka druga zanimanja?

Neposredno prije nego što sam upisala baletnu školu, bila sam na audiciji u muzičkoj školi jer imala veliku želju svirati gitaru, no nažalost nije bilo slobodnog mjesta za upis. Nakon te audicije rečeno mi je da imam apsolutni sluh te da bi mogla svirati violinu, no meni se to nije svidjelo, pa je tako odluka pala na balet.

Koliko dugo je trajalo tvoje školovanje? Kako je došlo do toga da svoju karijeru razvijaš u Budimpešti?

Baletna škola traje 8 godina, a nakon njezinog završetka, po preporuci moje tadašnje profesorice varijacija Ljiljane Gvozdenović, otišla sam na audiciju u Budimpeštu gdje su me primili na akademiju. Uspješno sam položila audiciju te sam primljena sam sedmi razred akademije koja kod njih inače traje 9 godina. Prve godine na akademiji sam bila u internacionalnom razredu gdje su uglavnom bili samo stranci, a na kraju godine je bilo potrebno položiti ispit koji je odlučivao tko ide dalje, a tko ne.Tada su me dodijelili mađarskom razredu s kojim sam nastavila osmi razred i s kojim sam diplomirala. Po završetku akademije, u 6. mjesecu 2013. godine imala sam završnu predstavu u Mađarskoj operi gdje je bio i ravnatelj Opere, a koji mi je nakon predstave ponudio ugovor za nadolazeću sezonu. Bila sam presretna jer nakon 3 godine u Budimpešti sve mi je nekako priraslo srcu, to je postao moj dom. Također repertoar opere je bio jako šarolik što jednom plesaču puno znači jer tako može sljedovati i u klasičnim, kao i u modernim produkcijama, pa tako ponosno mogu reći da mi je ovo šesta sezona s Operom!

Kako izgleda jedan radni dan balerine?

Moj radni dan počinje nastavom, odnosno classom, od 10 sati ujutro, a na kojem postepeno radimo teže i teže vježbe, prvo na štapu te sve završavamo skokovima. No, zapravo svatko dolazi u svoje vrijeme za koje smatra da mu je dovoljno da se pripremi, odnosno ugrije za class koji traje oko sat vremena. Raspored nakon toga ovisi o samoj produkciji ili produkcijama koje u tom trenu imamo, ali uglavnom nakon toga slijede probe. One mogu biti odmah nakon classa, od 11 i 30 pa do 14 sati, nakon čega imamo malu pauzu, a nakon toga ponovno sve istim tempom do nekih 18 sati. Solisti znaju ostati nekada i do 21 sat, no svakako ima napornijih dana, ali ima i dana kada jednostavno imamo samo class i to je to. Jedan od napornijih dana je kada u istim danu imamo predstavu navečer, onda nešto ranije završimo s probom kako bi se dobro odmorili do predstave, a ako u jednom danu imamo dvije predstave, onda nam taj dan započinje nešto ranije. Pripreme za predstavu započinju 3 sata prije, kako bi imali vremena napraviti frizure, šminku i naravno zagrijati se.

Koja koreografija ti je bila najteža za savladati, a koja ti je ostala u najljepšem sjećanju?

Nekako najzahtjevnija koreografija za savladati mi je bila moderna produkcija Falling Angels od Jiri Kyliana. Sastoji se od 8 plesačica koje su od početka do kraja na sceni (inače u klasičnim produkcijama, ali i u modernim, plesači dolaze i odlaze sa scene) i plešu na zvukove bubnja, koji su inspirirani ritualima udaraljkama iz Ghane. Isto tako na sceni prevladava mrak i svaka plesačica je posebno osvijetljena tako da slabije vidiš nekoga pored sebe ako slučajno zaboraviš pokret ili brojati u koreografiji. U najljepšem sjećanju mi je ostala predstava 'Labuđe jezero' kada sam nastupala u ulozi dva velika labuda, a koja je zapravo bila veliki korak za mene nakon što sam plesala u ansamblu cijelo vrijeme. Moram priznati da je bila jako zahtjevna koreografija, kao i sama predstava koja je duga četiri čina, pa sam imala veliku tremu. Stvar sa solističkim ulogama je takva da jednostavno nema onog osjećaja 'sigurnosti' kao kada si u ansamblu gdje vas je više, pa se lako stopiš s masom i malo opuštenije možeš plesati.

Kakav je po tvom mišljenju stav Hrvata prema ovakvom zanimanju? Dali je balet u hrvatskoj dovoljno cijenjen?

Pošto sam od svoje 17 godine u Budimpešti i tamo sam zapravo započela svoju profesionalnu karijeru u Mađarskoj operi, ne znam puno o tome što zapravo Hrvati misle o balerinama i općenito o baletu kao profesiji. Znam da svaki put kad me ljudi pitaju čime se bavim i kada im kažem da sam balerina, uglavnom budu oduševljeni.

Koja predrasuda se najčešće može čuti o balerinama, a nikako nije istinita?

Često znam čuti kako se balerine izgladnjuju, što zapravo uopće nije istina. Plesači si jednostavno ne mogu dozvoliti da ne jedu tijekom dana jer je naš raspored previše naporan te je tijelu itekako potrebna hrana koja će mu dati energiju. Naravno u pitanju je hrana bogata nutrijentima, a koja neće teško pasti na želudac te nakon koje možemo nastaviti s probama. Mi uglavnom u svojim kratkim pauzama često grickamo oraščiće ili energetske pločice te pijemo puuuuuno vode!

Što bi savjetovala mladim djevojkama koje se žele baviti ovim poslom?

Da definitivno pokušaju jer nikada nećeš znati dali je to za tebe ako ne probaš. Istina je da posao profesionalne balerine nosi puno odricanja, kako i u privatnom životu tako i tijekom obaveznog školovanja, no ako postoji volja i ljubav, sve se može uskladiti!

Planiraš li se možda vratiti u Zagreb i plesati pred našom publikom? Koji su ti planovi za budućnost?

Uvijek bi se rado vratila doma jer sam tamo ipak napravila svoje prve korake, točnije na sceni HNK-a kada sam kao mala plesala u Orašaru i kasnije u srednjoj školi s ansamblom u produkciji Labuđeg jezera, no trenutno sam zadovoljna svojom pozicijom u Budimpešti, ali ambicije uvijek postoje, pa bi tako voljela otići na neku drugu audiciju čisto da vidim na čemu sam te da steknem iskustvo kako se radi u drugim operama i kazalištima.


Foto: Instagram, Mark Viszlay Photography, Dénes Darab
Objavljeno: 18.08.2019. u 00:00
Tagovi: balet

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p