UMJETNOST

'Pobornik sam kontinuiranog rada kojim ćete idejama pomoći u pronalasku puta do vas samih'

Intervju: Manuel Šumberac

U trećoj sezoni projekta DNA nakon Maje Tomljanović, Valentine Lulić, Maje Milocanovich, Mateja Vučkovića i Paule Sambolić, na redu je još jedan sjajni ilustrator čija nas djela, ideje, ali i stavovi bez imalo razmišljanja inspiriraju. Manuel Šumberac svestrani je umjetnik koji je svoj stvaralački put posvetio upravo ilustraciji koju prezentira u različitim formama, ali uvijek s istančanom prepoznatljivom estetikom koja ne može proći nezapaženo.

Stranice portala FASHION.HR uvijek su otvorene i naklonjene mladim umjetnicima koji svojim radom potiču na razmišljanje i svijet čine boljim, zabavnijim i jednostavno ljepšim mjestom. S Manuelom smo porazgovarali na temu inspiracije, motiva i tehnika kojima se koristi, ali i planova za budućnost kojih ne nedostaje. Ilustraciju koju je Manuel osmislio za potrebne projekta DNA možete ovdje!

Ispričaj nam priču koja je povezala tebe i ilustraciju? Postoji li trenutak u kojem si znao da je ‘to to’?

Hmm… To je jedno od onih pitanja na koje nemam precizan odgovor. Najjednostavnije bi bilo reći da sam oduvijek volio crtati i da sam kroz školovanje samo nastavio raditi ono što volim i srećom „zapeo“ u ilustraciji i animiranom filmu. No, stvar je malo složenija. Da, oduvijek sam volio crtati. Još kao dijete ispunjavao sam bilježnice raznim crtežima, malim pričama i čudnovatim likovima, no tada nisam ni sanjao da ću jednoga dana postati ilustrator (ili autor animiranih filmova, što mi je zapravo primarna struka), štoviše nisam ni znao da se time može baviti. Crtao sam „radi crtanja“, radi jednostavnog uživanja u crtanju.

Želja mi je bila postati astronaut, pilot aviona ili policajac, a tek kasnije, kroz školovanje u poljima umjetničkog djelovanja, se javlja svijest o profiliranju kroz crtež i crtanje. Tijekom školovanja u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upoznajem jedan novi svijet koncentriranja nečega što je u početku bilo samo uživanje, u nešto čime se danas profesionalno bavim. Ilustracija se tu javlja, u početku kao slikovni prikaz pretprodukcijske faze izrade animiranog filma, a tek kasnije kao ilustracija u svom prepoznatljivom obliku. Zapravo mislim da ne postoji točan trenutak u kojem sam odlučio da se želim baviti ilustracijom, već mislim da je moje bavljenje ilustracijom postepeni zbir niza malih odluka i mogućnosti u određenom trenutku.

Stilski gledano, koliko se tvoji početci razlikuju od onog što radiš danas?

S moje točke gledišta one se jako i značajno razlikuju, gotovo da pričamo o dva različita autora koji nemaju previše veza jedan s drugim. No, kolege me najčešće demantiraju i kažu da izdaleka mogu prepoznati koji je moj rad i tada i danas, i da sličnosti postoje. Zato pretpostavljam da od sebe pobjeći ne mogu te da je moj otisak prsta otisnut u ilustracijama nastalim u samim početcima moje karijere pa sve do današnjih radova.

Na koji način bi opisao svoj stil ilustriranja?

Još jedno od onih pitanja na koja nisam siguran da imam točan, a ni pametan odgovor. Rekao bih da iznad svega, iznad same ideje o tehnici, dizajnu ilustracije, stilskom odabiru, stoji određeno uživanje u pričanju priča, odnosno pitanje „kako ispričati priču na neki nov, pomalo začudan, moj način?“. Iznimno mi je važno, i tome posvećujem posebnu pažnju, da u svoje radove unesem taj moment upravo pričanja priče, „storytellinga“, koji mi posluži kao nit vodilja od početka do kraja izrade pojedine ilustracije, knjige ili pak animiranog filma. Potom, rekao bih, da volim unijeti određenu dozu začudnosti i nadrealizma u svoje radove, u čemu ilustracija kao medij itekako pomaže.

Jedan od bitnih elemenata prilikom realizacije pojedinog djela, bilo to djelo ilustracija, knjiga ili animirani film, jest stvaranje svojevrsne slagalice s tek par uputstava koje dajem publici, ali s nadom da će ju ipak uspjeti složiti, ne nužno na način na koji sam ja kao autor to djelo i zamislio, već na neki svoj način. Sam proces izvedbe, realizacije pojedine ilustracije sa tehničko/stilskog aspekta samo podupire gore navedeno. Volim isprobavati meni nove pristupe ilustracijama, odnosno pričanju priča kroz ilustraciju, te nastojim uvijek iznova stvoriti uvjerljiv svijet za čitatelja/gledatelja.

Kojim tehnikama se sve koristiš?

Yes!, konačno lako pitanje na koje imam precizan odgovor. Koristim se digitalnim tehnikama, odnosno sve moje ilustracije koje su ikada objavljene su digitalne, premda ima tu i tradicionalnih tehnika koje digitalnim procesima kombiniram u finalno djelo.

Budući da radiš ilustracije za animirane filmove, spotove, ali i knjige, možeš li nam objasniti koliko se ilustracije za navedena polja razliku jedna od druge, i idejno i tehnički?

Suštinski nema razlike. U početku je to uvijek prazan papir koji valja ispuniti određenim sadržajem, na zanimljiv i svjež način, reagirati na temu, priču ili ideju koju se ilustrira. No dakako, razlike ipak ima. Ilustracija za animirani film zapravo je samo faza, početak, baza nečega što će kasnije postati kadar, sekvenca, film, dok je u ilustracijama za knjige ona sama po sebi proizvod. Stoga je pristup ipak nešto drukčiji.

Kod animiranog filma kroz ilustraciju rješavamo likovne probleme kadra, likova, pozadina, stilski definiramo elemente, odnose i prikaze, a da se suštinski ne dotaknemo filma, odnosno svih elemenata koje jedan film čine, vremensko trajanje, glumu, pokrete kamere, zvuk, glazbu itd. Dakle ilustracija će u filmu služiti više kao idejno/likovno rješenje nečega što će kasnije postati film, a nešto manje kao finalni proizvod.

U knjizi je pak ilustracija, pored teksta i samog formata knjige, primarna, ona jest proizvod. Čitatelj ima neograničeno vremena gledati u ilustraciju, pratiti ju uz priču koju čita, proučavati ju. Zato je i sam pristup ipak nešto drukčiji, do određene mjere slojevitiji, nastojeći prikazati priču kroz neku novu vizuru, dodati koju nijansu više od pukog oslikavanja situacije i stvaranja odnosa među likovnim elementima. „Knjiška ilustracija“ služi kao proširenje postojećeg, prozor kroz tekst, koji će pažljivo zajedno s tekstom, „zalijepljeno“ čitateljevim ljepilom, stvoriti treću sliku, odnosno jedan novi, jedinstveni prikaz postojeće priče.

Što bi istaknuo kao najzahtjevnije kod bilo koje ilustracije?

Praznina papira i niz malih odluka koje će u idealnim situacijama skladno funkcionirati te tu prazninu ispuniti. Kada bih se našalio (a u svakoj šali pola istine) rekao bih da je najzahtjevnije postati ilustrator, odnosno postići određeni status i izgraditi kredibilitet koji će vam omogućiti da vaš glas i vaše odluke kao ilustrator vrijede, te koji pruža određenu slobodu u ilustriranju.

S obzirom na to da živimo u vremenu apsolutne dominacije društvenih mreža, misliš da svaki illustrator mora imati profil gdje plasira svoj rad?

Iskreno, mislim da nitko ne mora imati svoj profil na društvenim mrežama, mislim da je to stvar vlastitog odabira. Što se mene tiče, svaki ilustrator/ica može nositi mapu pod rukom i njome mahati dok hoda gradom, vjerujem da će se time u šumu ljudi istaći, privući pažnju te zapravo ispuniti svrhu jednako kao što bi to činio i profilom na društvenim mrežama. Doduše vjerojatno će većina takav potez smatrati ludim i neprimjerenim, pa je ipak jednostavnije biti lud i otkačen na društvenim mrežama. Stvar je isključivo odabira i donošenja odluka, te odgovornog stajanja iza tih odluka. U tom šumu stvarnog svijeta i šumu društvenih mreža nastojimo privući pozornost, a na nama je da odlučimo koji je najbolji odabir.

No, šalu na stranu, ne mislim da svaki ilustrator/ica mora imati profil na društvenim mrežama, ali mislim da to nije najveće zlo. Naravno kao i u svemu, trebalo bi donositi što mudrije odluke i promisliti što objaviti, a što ne objaviti. Internet sve pamti, a nećemo vječno biti mladi i otkačeni. Prisutnost na društvenim mrežama omogućava vam da imate stalni postav izložbe bez ikakve naknade i troška, omogućuje vam komunikaciju s publikom i otvara mogućnosti raznih suradnji, odnosno mogućnost da vaš rad bude viđen u trenu u svakom kutku svijeta. Ta ipak su društvene mreže u ovom trenutku u vremenu najrašireniji, a vjerojatno i najbrži oblik komuniciranja s publikom.

Također, svakodnevno svjedočimo ilustracijama s porukom, pa jesi li mišljenja da je ilustracija dovoljno jak medij da dopre do društva?

Hmm… Zasigurno dopiru do društva, medij je idealan, prilagodljiv raznim formatima pa samim time i sveprisutan. Nudi mogućnost raznih oblika komuniciranja, te upravo u slobodi crteža i ilustriranja dotiče se posve ozbiljnih tema. Nije slučajno da su npr. naslovnice velikih svjetskih magazina upravo ilustrirane, čini mi se da ilustracijom možemo komunicirati slojevitije o pojedinoj temi, a opet dovoljno jednostavno i razumljivo svima. Tako da ilustracija kao takva zasigurno dopire do društva, premda nisam siguran koliko je u mogućnosti to isto društvo mijenjati, na kraju je uvijek pitanje pojedinca, njegovog načina razmišljanja i želje za promjenom.

Odakle crpiš inspiraciju za svoja djela?

Nisam fan ideje o inspiraciji, o tom trenutku prosvjetljenja, trenutka lucidnosti, već sam pobornik kontinuiranog rada kojim ćete idejama pomoći u pronalasku puta do vas samih. Ali ipak, rekao bih da nekako u svemu pronalazim nešto zanimljivo, teško mi je precizirati i navesti tri ili pet točnih izvora inspiracije. Ponekad je to iz prirode, ponekad iz svakodnevice koja nas okružuje. Ponekad sam inspiriran drugim autorima, određenim filmom ili glazbom, a ponekad nekim stihom, pjesmom ili nekom fotografijom na internetu. Ponekad je iz kombinacije svega navedenoga. Čini mi se da je važnije kontinuirano gledati, razmišljati i promišljati pa će i ta „inspiracija“ postati svojevrsno stanje, a ne samo trenutak.

Što radiš kad ti se dogodi kreativna blokada? Imaš li neke ritualne kojima se okrećeš?

Nemam rituale, nisam pobornik ideje da ako se planeti poslože u određenu formaciju u noći punog mjeseca i ako pritom stojite samo na lijevoj nozi odjeveni u žute hlače i crnu majicu da će se nešto dogoditi. Nemam ništa protiv toga, ali to jednostavno ne prakticiram. Kako sam vlasnik svoga vremena i sam odlučujem što, kada i kako, tako i za vrijeme kreativne blokade jednostavno odlučim ne raditi ništa, odnosno ne pokušavam ni na koji način isprovocirati kreativnost. Imam sreće da mi kreativnost uglavnom dolazi sama, odnosno na tragu nečega što je i gore navedeno, kroz jedan kontinuirani rad i kroz razmišljanje i promišljanje, stvaraju se ideje koje već iskustvom i savladavanjem određenih procesa mogu uobličiti u proizvod zvan ilustracija, animirani film ili neko drugo djelo.

Koja se priča krije iza ilustracije koji su pripremio za project DNA!

Priložena ilustracija jedna je od ilustracija iz moje nove autorske knjige naziva „Plavi cvijet“ u nakladi Profil Knjiga. Priča je to o Dori koja na dar dobije malu sićušnu biljku za koju su joj rekli da će izrasti u najveći i najljepši cvijet. Međutim, unatoč silnom Dorinom trudu i ljubavi koju joj pruža, mala biljka nikako da naraste... Plavi cvijet je kratka priča o strpljivosti, posebnosti, o odrastanju i razvitku. Eto toliko za teaser, a ostatak ćete morati potražiti u knjizi.

Foto: Instagram, Marija Gašparović
Objavljeno: 02.10.2020. u 00:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p