UMJETNOST

'Potrebna je snažna disciplina kako bi se umjetnički zadatak obavio kvalitetno i na vrijeme, a ujedno zadržao i kreativan duh'

Intervju: Klasja Habjan

Treća sezona projekta DNA pokazala je doista zanimljive i drugačije ilustracije Maje Tomljanović, Valentine Lulić, Maje Milocanovich, Mateja Vučkovića, Paule Sambolić, Manuela Šumberac i Dore Ajduković, a sada je na red stigla još jedna talentirana umjetnica. Klasja Habjan je ilustratorica i grafička dizajnerica, a kako voli reći, bavi se kreativnim 'porocima' u vidu crtanja, pisanja kratkih priča, pjesama i scenarija. Također, osim toga, vodi i poprilično uspješan dizajnerski studio čije je djelovanje rezervirano za područje kulture, a kako bismo iz prve ruke saznali nešto više o Klasjinom radu i stilu ilustriranja, ali i izazovima s kojima se susreće, u nastavku smo porazgovarali s ovom zanimljivom kreativkom. lustraciju koju je Klasja osmislila za potrebe projekta DNA možete preuzeti ovdje!

Tvoje ilustracije su doista posebne i drugačije, minimalističkim pristupom uspijevaš ispričati znakovitu priču. Kako bi ti opisala svoj stil ilustriranja, koliko se on sada razlikuje od tvojih početaka te kojim se tehnikama koristiš prilikom ilustriranja? Jesi li u potpunosti 'digitalizirala' svoj rad ili i dalje crtaš na papiru?

Hvala na tom opisu - prirodna je težnja iza mnogih mojih radova s manje reći više. Ponekad svjesnija i usmjerenija, ali češće spontana. Mislim da sam razvila nekoliko stilova koji se mogu razdvojiti po tehnikama kojima su nastali. Prvi definira valjak čijim otiskivanjem nastaju grafike nježnih, melankoličnih tekstura (izložba i zbirka Crtice, Sjetan Božić, ilustracije za zbirku pjesama Nine Bajsić). Kao drugi navela bih tehniku tuša, reduciranog slobodnog poteza (zbirka crteža Slatke sitnice, te razne, više dnevne vježbe koje objavljujem na Instagram profilu), a kao treći kolaž koji sve više ruši dosadašnju monokromatsku paletu (primjer su ilustracije nastale ovog ljeta, a i serija kolaža Napokon netko).

U zadnje vrijeme u kolažu otkrivam i više od samih boja. Riječ je o dugotrajnom procesu koji počinje s akvarelom, a završava s velikim formatima - vratima u svijet o kojem zasad ne smijem reći puno, osim da je tamo proljeće. Uz navedene stilove, tu je od nedavno i digitalna ilustracija. Priča koju sam napisala i ilustrirala, Duh Bauhausa, trebala bi skoro izaći u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti. Istovremeno radim i na ilustracijama igraćih karata (također u tematici Bauhaus škole) za Goethe-Institut u Washingtonu i na jednoj slikovnici za Mala zvona, također digitalnim stilom. Ukratko, vrlo raznoliko i razgranato, ali oduvijek je tako. Stoga ne vidim neku jasnu liniju „razvoja“ osim da postajem sve brža i hrabrija u tehnikama koje kod mene uvijek igrale ključnu ulogu.

Što te je zapravo 'odvuklo' u svijet ilustracije? Je li to nešto što si oduvijek željela raditi?

Odrasla sam u umjetničkoj obitelji i kao djevojčica htjela sam biti slikarica. U osnovnoj školi jedna je moja slika nakon natječaja izložena u Mimari, a u gimnaziji sam postavila prvu izložbu u školskoj knjižnici. Često sam se pitala što bi bilo da sam upisala Primijenjenu i potom Akademiju, za koju sam se čak pripremala, ali je ipak presudio Studij dizajna. No nisam požalila, Studij mi je pružio konkretno znanje koje mi danas daje veliku slobodu, i još važnije, nezamjenjiva poznanstva.

Što bi izdvojila kao najzahtjevniji segment svog posla?

Kao što se može zaključiti, najzahtjevniji segment je usklađivanje svih mojih apetita i obaveza. Potrebna je snažna disciplina da se sve stvari obave kvalitetno i na vrijeme, a da se ujedno kreativni duh u potpunosti ne zauzda. Svaki dan treba imati bar jedan papirić ispunjen usput, bez plana, ili jednu obojenu teglicu. Jednu malu instalaciju u prostoru ili jednu u prolazu zapisanu misao.

Imaš li neke uzore koji te inspiriraju i je li ti bitna kritika struke?

U kolekciji uzora postoje oni stalni i oni trenutni. Slično kao i kod prijateljstava, pretpostavljam; oni koje znamo oduvijek u velikoj nas mjeri definiraju, a oni trenutni čine našu svakodnevicu krhkom i čudesnom. Odrasla sam na snažnim stripovima Danijela Žeželja, u umjetničkoj radionici Petikat, uz svakodnevne igre slikama i riječima moga tate Stanislava, uz budno oko fotografa Borisa Cvjetanovića… Kasnije, fascinirali su me razni majstori, od kojih bih izdvojila Vermeera, Gauguina, Rousseaua, Picassa, Schielea, Caldera, Kraljevića, Kentridgea…

Volim fotografije Slavke Pavić koje su ilustracije same po sebi, Bućanove plakate i humor te dizajn Mihajla Arsovskog. U kategoriji strip „junaka“ i/ili vrhunskih ilustratora tu su Sergio Toppi, Cyril Pedrosa, Svjetlan Junaković, Simone Rea…i razni mladi kolege koje neću nabrajati kako nekoga ne bih slučajno zaboravila.

Odakle generalno crpiš inspiraciju i susrećeš li se ikad s kreativnim blokadama?

Inspiriraju me određena mjesta i odnosi, stanje duha. Ne znam kako to svesti na jedan pojam, sve što mogu iskusiti ili zamisliti može me potaknuti. U pravilu nemam kreativnih blokada, osim povremenog straha ili prirodnih sumnja. Nemam praznog hoda, ni dana kad osjetim dosadu, no zapravo zavidim onima koji si dopuste taj luksuz.

Danas smo svjedoci apsolutne dominacije društvenih mreža. Jesi li mišljenja da je neophodno imati svojevrsni online portfolio kad je u pitanju ilustracija?

Online portfolio preporučila bih svima; važno je pokazati i arhivirati svoj rad, širiti publiku na taj jednostavan i ne previše zahtjevan način. Mislim da se danas sve suradnje odvijaju primarno preko digitalnih mreža i e-maila, čak i kad je rad „analogan“. No ja sam daleko od idealnog primjera, moje su društvene mreže prilično neuredne i nekonzistentne. Upravo radim na podizanju web stranice koja bi ozbiljnije predstavila projekte i funkcionirala više kao portfolio, a manje kao nasumične zabilješke iz života, kao što mi ponekad izgleda Instagram.

Kako komentiraš poziciju mladih ilustratora u Hrvatskoj? Cijeni li se to zanimanje?

Iako je izdavačima teško, sve više, čini mi se, prepoznaju potrebu za kvalitetnom ilustracijom. Postoji sve više kvalitetnih grafičkih novela i slikovnica, ne samo za djecu. Grafički dizajn je sve širi pojam, pa su i time prilike za ilustraciju brojnije. Isto vrijedi i ilustracije koje nadilaze „primijenjenu“ umjetnost i zauzimaju svoj zasluženi galerijski prostor. Bez obzira na taj uzlet, rijetki su autor isključivo ilustratori, no to ne znači da su time manje dobri. Optimistična sam po tom pitanju.



Gdje se mogu nabaviti tvoji radovi?

Putem kontakta preko e-maila ili preko Etsy shopa na kojem su sada nekoliko art printeva i jedna knjiga, Crtice.

Ako sam dobro zaključila, imaš i svoj dizajnerski studio. Reci nam nešto više o tome!

Da, dizajnerski studio i tandem činimo Zita Nakić i ja, kolegice i prijateljice još od prije fakulteta. Dobro se nadopunjujemo, prilično smo različite, na primjer, Zitu više zanimaju tipografija i digitalne vode, dok sam ja više u ilustraciji i printu. I još stotinu sličnih detalja koji čine naše poslovne tajne ;) Ono najvažnije – dijelimo ukus i stav prema poslu i struci te smo si dobro društvo i velika potpora.

Ilustracija nerijetko oslikava mišljenje ili odgovor društvenim situacijama. Slažeš li se s tim da je riječ o dovoljno jakom i glasnom mediju koji može potaknuti promjenu?

Ilustracija je oduvijek bila moćan medij, bilo da je riječ o utjecaju na razvoj vizualne kulture djeteta putem slikovnice ili širenje važne poruke karikaturom u novinama ili metaforičnom naslovnicom časopisa. Percipiramo više i brže nego do sada, gutamo stotine slika i poruka dnevno, željni stvarnog sadržaja ili bijega od stvarnosti. Mislim da ilustracija može pružiti oboje i da su autori u poziciji određene odgovornosti. Moj rad u pravilu nije socijalno angažiran, niti se smatram aktivisticom, no mislim da je prijenos tih vrijednosti prirodan za sam medij, a katkada i presudan. Bez obzira na to, ipak bi prednost oko poticanja promjena dala pisanoj riječi, tj. tekstu.

Ispričaj nam priču iza ilustracije koju si pripremila u sklopu projekta DNA!

Riječ je o jednoj od sedam ilustracija iz priče „Napokon netko!“ koja je poslužila kao predložak za izložbu u Galeriji Rigo u Novigradu ovog proljeća. Zanimljivo je što je priča, napisana prije pandemije, izložena taman nakon lockdowna, priča o kralju koji je živio izolirano dok se nije odvažio na opasnu potragu za društvom. Crveni su mu baloni pomogli da se vrati kući.

Foto: Privatni album
Objavljeno: 11.12.2020. u 12:22

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p