UMJETNOST

‘Ulična umjetnost je postala proizvod koji nema veze sa slobodnom umjetnošću’

Intervju: Lonac

Prošetate li bilo kojom svjetskom metropolom, sigurni smo kako ćete naići na neke doista monumentalne ulične murale i grafite, kao i skupine oduševljenih prolaznika koji fotografiraju sjajne radove. Unazad nekoliko godina na slične situacije nailazimo i u Hrvatskoj koja polako, ali sigurno postaje domom ulične umjetnosti.

Lonac je ime za koje ste sigurni čuli, no čak ako i niste, negdje ste naišli na njegove radove. Ovaj talentirani mladi umjetnik likovnom izražavanju pristupa na jedan posve drugačiji način koji objedinjuje veliku ljubav prema kreativnom izražavanju, preciznost, realizam te neiscrpnu inspiraciju u ulici, a njegovi radovi pričaju priču te povezuju standardne likovne forme s onim modernim. Naime, street art ili ulična umjetnost je oni čime se Lonac bavi, a nama je u razgovoru otkrio kako su tekli njegovi počeci, s kojim izazovima se susreće kao mladi umjetnik, a dotakli smo se i pojma ilegalno koji nije nerijetko čuti kada se govori o ovakvoj vrsti rada.

Studirao si na likovnoj akademiji, pa kako to da si se okrenuo uličnoj umjetnosti, a ne standardnoj formi izlaganja radova?

Prije upisa na Akademiju puno sam više pratio grafiti scenu. Na dnevnoj bazi posjećivao bih graffiti.org stranicu (i brojne druge) koja bi objavljivala fotografije najnovijih uličnih radova , bilo s festivala ili od pojedinačnih autora. Također, sakupljao sam ZGB Kaos, Zagreb Fever te rado pratio i domaće autore. Nikad nisam bio dio grafiti scene niti sam previše volio politiku i pravila iste no ono što me privuklo takvom obliku stvaralaštva je bogatstvo stilova i ta neka sloboda izražavanja koja ne pita za dozvolu niti potvrdu. Paralelno sam se hranio i radovima starih majstora ponajviše zbog crteža koji je osnova svega.





Upisom na Akademiju odlučio sam se fokusirati na tradicionalno slikarstvo uvjeren da se isto i dalje poštuje te kao tradicija i dalje njeguje. Naravno, to sam očekivao na prvim godinama jer logika nameće premisu da nakon savladanih osnova nastavljaš svojim putem. Krajem treće godine studija skoro sam u potpunosti odustao od faksa jer sam shvatio da su u to vrijeme ljubitelji realizma, ilustracije ili stripa bili gledani kao "manje inteligentni" te nije bilo puno profesora koji bi ti nešto suvislo mogli reći već bi radije dofurali neku knjigu...Praksa im baš i nije bila jača strana.

U tom trenutku odlučio sam da me ne zanima biti umjetnik niti raditi stvari koje ne smatram iskrenim. Počeo sam slikati na ulici na način na koji većina slika u ateljeu, a jedina je razlika u tome što ja te radove više ne bih morao gledati nakon što sam ih dovršio te me nije bilo briga ako sutradan nestanu. Najiskrenije, taj period bio je dosta autodestruktivan i da ste me tad pitali, nisam vjerovao da ću ja odnosno moji radovi ikada biti relevantni. Slikao sam jer me to veselilo i jer sam imao potrebu izrazit se, bez da se opterećujem time je li je to inovativno, je li je dovoljno "art", spadam li u ladicu "hrvatska street art scena" te sviđa li se to ikome. S godinama sam shvatio i svoje neke pogreške te naučio sagledati stvari iz tuđe perspektive. Lako je reći da bih sada pametnije radio neke stvari, no i dalje mi je drago da sam odabrao put koji iskače od neke norme.




Ono što moram napomenuti je činjenica da danas, 10 godina nakon, postoji jako bogata scena ilustratora. Akademija u Osijeku ima i odsjek Ilustracije, a imamo i festival "36 Mountains "koji potvrđuje važnost i kvalitetu tog tipa umjetnosti . Figuracija je friško oprana i opet pod reflektorima, kao i brojni drugi stilovi. Ulična umjetnost ima puno bolju kvalitetu te se više poštuje. Neke stvari su se definitivno promijenile na bolje te se nadam da danas ipak ima malo kompetentnijih profesora koji mlade ljude uče da su svi likovni izričaji jednako vrijedni te da ih se potiče na poštivanje onoga što je kontrast njihovom osobnom stavu spram umjetnosti.

Što za tebe predstavlja ulična umjetnost?

Ulična umjetnost svakih desetak godina evoluira tako da bi današnja definicija sigurno bila nešto drugačija od one u vrijeme Haringa i Basquiata. Postoje stvari koje se uvijek ponavljaju, pogotovo taj hype, isfuravanje misterioznosti, ponovni ulazak u galerije, prenapuhane cijene određenih umjetnika itd. Meni slikanje na ulici predstavlja najiskreniji oblik izlaganja jer nema posrednika, elitizma, snobizma, pretencioznih tekstova uz rad i slične (pogotovo ako to radiš na vlastiti trošak bez da tražiš dopuštenje). To jesu stvari koje se tu i tamo pojave, ali veći dio ljudi koji čine scenu ulične umjetnosti, oni pravi šljakeri, jesu osobe koje na ulici stvaraju iz čiste potrebe za stvaralaštvom bez ikakvih očekivanja nakon dovršenog rada, a istovremeno rade i u ateljeu ili u svojoj garaži, sobi... Ulična umjetnost je oblik kreativnog izražavanja koje nastaje na ulici za ulicu, za javnost, a mijenjanje izvornog mjesta rada ubija svrhu samog djela. Izlaganje radova uličnih umjetnika u zatvorenome prostoru nije "street art" već ekstenzija te umjetnosti . Galerije i muzeji imaju svoju svrhu, kao i kustosi, no i dalje nisam siguran koliko su važni za uličnu scenu.

Kako pronalaziš lokacije na kojima radiš i brine li te činjenica da će neki vrhunski rad vidjeti nekolicina ljudi?

Što se ilegalnih tj. samoinicijativnih radova tiče, oni se manje više nalaze na nekim zapuštenim mjestima, bilo u starim zgradama, ispod mostova, na oronulim zidovima. Nikada nisam radio vlakove niti slikao po noći u samom centru grada i zbog toga radije koristim termin samoinicijativno radije nego ilegalno. Zanimaju me lokacije gdje imam svoj mir, gdje ljudi ne prolaze prečesto i gdje mogu više dana ili tjedana raditi na jednom radu. Što više putujem to manje imam vremena za takve projekte, no svako malo odem istražiti neke lokacije na biciklu te ih pofotkam za neku priliku kada ću imati dobru ideju i dovoljno boja i vremena za realizaciju.






Cijeni li se u Hrvatskoj ulična umjetnost, odnosno postaje li ona ravnopravna i jednako cijenjena kao i druge likovne forme ili još uvijek vlada mišljenje kako je riječ o vandalizmu?

Mislim da se na našoj sceni dosta miješaju kruške i jabuke. Ulična umjetnost je postala proizvod o kojem nismo imali dovoljno kvalitetnih javnih rasprava i zbog toga se rade stvari koje nemaju toliko veze sa slobodnom umjetnošću koliko s atrakcijom i površnom, dopadljivom likovnošću u izvedbi ekipe kojoj je važnija zarada od same umjetnosti i procesa stvaranja na ulici . Zbog toga razumijem kolege s Akademije kojima to što ja radim nema veze s umjetnošću, jer nas se sve baca pod istu kategoriju. Kod nas se rade se javni, već dogovoreni natječaji za nekakva oslikavanja da bi se to onda prezentiralo kao street art, bilo od strane grada ili nekih udruga. Scena uličnih umjetnika ne bi trebala ovisiti o kojekakvim festivalima gdje pojedinci dobivaju priliku raditi nešto veliko, jer to nije poanta. Ako želiš sutra oslikati zid, uzmeš farbe, odeš u neki zapušteni prostor i radiš.

Naravno da festivala treba biti, no oni su nekakva platforma za okupljanje aktivnih umjetnika koji kroz godinu na ulici stvaraju u kontinuitetu te na određenim manifestacijama prezentiraju svoj trenutni "nivo" u najboljem svijetlu. Zbog tog miješanja komercijalnog i slobodnog mnogi i dalje uličnu umjetnost gledaju kao nekakav MTV, nešto površno i za mlade, fast food za oči. Nemamo kriterija i zbog toga brojni radovi nemaju niti kvalitetu.


Već neko vrijeme kroz ovakve intervjue pokušavam naglasiti to da u Hrvatskoj i dalje ne postoji kvalitetna literatura na temu Ulične umjetnosti, a kritika nije konstruktivna jer dolazi od strane ljudi koji uličnu umjetnost gledaju kroz podosta zastarjelu šablonu: tajnovit si, radiš ilegalno i po mraku i socijalno si angažiran/a. Sve to možeš biti, ali ne moraš. Ako usporedimo trenutno mišljenje publike s publikom od prije 10-15 godina, možda bi mogli reći da su sada ljudi svjesniji ovog oblika umjetnosti tj. da prihvaćaju određene ulične radove kao nešto što nije vandalizam, no i dalje malo kaskamo za drugim zemljama.

Je li ulična umjetnost u Hrvatskoj uopće legalna?

U Hrvatskoj kazne nisu toliko rigorozne, a i čini mi se kako tagovi i throw up-ovi ponekad više idu u korist političarima koji se npr. kandidiraju za mjesto gradonačelnika/ce. Jednom prilikom sam bio pozvan da prisustvujem odstranjivanju tih " strašnih ružnih grafita" u centru grada, gdje je dotična osoba imala cilj šmrkom oprati čitavu zgradu pred novinarima kako bi najavila rat protiv vandalizma. Naravno, odbio sam te joj rekao pred ostalima ako joj se sviđa moja ulična umjetnost isto tako mora shvatiti da su i grafiti dio ulične umjetnosti. Nisam se pojavio na demonstraciji borbe protiv vandalizma, ali sam u novinama vidio fotografiju na kojoj se dalo vidjeti da se je taj zid zaista prao, pa sam odlučio otići pogledati uživo koliko su oni to očistili. Očistili su dovoljno (dva kvadratna metra) za prve dvije fotke te se pokupili, no glavno da se otvaraju gradske firme za čišćenje grafita dok u samome centru grada stoje neki throwupovi stari preko 10 godina. Ako je riječ o nekakvome festivalu ulične umjetnosti, onda su ti radovi legalni. Ponekada i vlasnici određenog zida daju da se napravi nešto jer podržavaju scenu. Sve ostalo je samoinicijativno ili ilegalno.



Sudjelovao si na brojnim festivalima u inozemstvu, kakvo je generalno mišljenje o uličnoj umjetnosti, odnosno umjetnicima vani?

Vani se definitivno više poštuje ovakav tip umjetnosti što potvrđuju razni festivali, projekti i izložbe urbane umjetnosti. Nije da mi nešto previše zaostajemo za takvim manifestacijama, no publika nam je puno manja zbog čega je teže realizirati neke ideje. Možda je kod nas I dalje teško dobiti dozvolu da radiš nešto svoje. Na nekim festivalima se, tijekom njihovog trajanja, organiziraju ture za osnovnoškolce, srednjoškolce, turiste i penzionere. Ispred svakog zida stoji ime umjetnika, njegova kratka biografija i ostale informacije o umjetniku. Vodič koji je dobro prostudirao svakog autora ispriča nešto o određenim radovima i to je to. Ta vodstva organizirana su od strane samog festivala ili grada koji financira festival, dok se kod nas np. Za ture koriste radovi koji možda I nemaju nikakve veze s gradom ili nekom udrugom, te se isti radovi koriste za flajere bez da se pita autora za dozvolu…Tako da ponekad, oni koji misled a su kulturni ili dio culture, zapravo ispadnu nekulturni.

Primijetila sam da su ti jedni od najčešćih motiva za slikanje prijatelji i poznanici, što je ono nešto što osoba mora imati kako bi te inspirirala?


Češće se dogodi da prvo smislim neki koncept za određeni zid, a onda pozovem prijatelje ili kolege da poziraju za skicu. Modele biram prema temi, da mi karakterno pašu uz to što bi volio napraviti. Proteklih par godina sam slikao prijatelje i poznanike koji su i sami umjetnici ili su dio te “ekipe”. U zadnje vrijeme sam se pak više fokusirao na meni nepoznate ljude u stvarnim situacijama. Prije bi poze bile namještene, isto kao i svijetlo jer jedna od stvari koje me konstantno zanimaju u radu je izražen kontrast svijetla i sjene koje dobro naglašavaju karakter osobe koju želim naslikati. Polagano se pokušavam maknuti od portreta te početi raditi konkretnije scena s čitavim likovima i pozadinom. Mislim da nije dobro pre dugo ostati na jednoj stvari koja se ponavlja, već treba stalno nadodavati ili reducirati kako bi se napravilo nešto novo.



Za uličnu umjetnost je poznato da često zadire u društvene probleme i proziva socio-političke probleme; imaju li tvoji drugi radovi poruku?

Neki stariji radovi su imali kratke tekstove s kojima bi se valjda svaka druga osoba mogla poistovjetiti, ali nisam baš ulazio u političke teme. Nekako sam s vremenom zaključio da je bolje ne baviti se politikom niti propovijedati jer se tako najlakše ode u kontradiktornost, a isto tako mislim da (tada) sa svojih 26 godina nemam ja kome na ulici pametovati..







Koja je razlika između murala i grafita?

Vjerujem da je danas to možda teže razlikovati nekima nego što je bilo prije 20 godina. Graffiti kultura povezana je s hip hop kulturom koja ima svoja pravila, svoju publiku i okvire. Sami graffiti se dijele na različite podvrste, mislim da o pojedincu ovisi sto od sveg tog je umjetnost a sto šaranje. Kroz posljednjih 15 godina granice su postale manje jasne jer su se različite kulture počele ispreplitati kako bi se stvorilo nešto novo, pa bi se tako neki graffiti umjetnici počeli povezivati sa slikarima te bi kroz kolaboracije tražili nove smjerove. Velik broj graffiti umjetnika profesionalno rade kao dizajneri tako da se I kroz profesionalni život izričaj mijenja i evoluira, zbog čega je danas teško reci jesu li neki od njihovih radova murali ili graffiti. Za mene te deklaracije sve manje imaju smisla, jer me zanima sam rad, bio old school grafit ili nekakav moderni hybrid.



Kako tehnički napraviš tako ogromne murale? Imaš li neku posebnu 'tehničku podršku'?

Za velike radove koristim dizalicu, I pad na kojem je skica/referenca te puno, puno boja. Najviše vremena ode na postavljanje skice jer se treba odmaknut od zida dovoljno da se vidi čitava površina. Prvih par dana se manje više popravljaju greške i postavljaju osnovni elementi, a ostatak je ispunjavanje, dorađivanje i dovršavanje.

Radiš li još nešto osim murala i grafita; ilustracije, slike, grafike ...?

Nedavno sam u Medici imao izložbu crteža pod nazivom “Gerascophobia”. Želja mi je malo više raditi u ateljeu jer sam dugi niz godina bio fokusiran na murale. Kao što sam već rekao, težim nekim promjenama u radu pa je zato važno istraživati i vježbati u ateljeu. Prošle godine sam imao prvu solo izložbu u Los Angelesu i to iskustvo me dosta natjeralo da radim puno više i da budem još kritičniji prema samome sebi.

Je li ulična umjetnost nešto što želiš raditi do kraja života?

Nadam se da ću svake godine imati dovoljno vremena da napravim barem jedan rad na ulici. Možda u stare dane to ne bude tako lako kao danas, ali treba težiti tome da u glavi ne ostarim.






Objavljeno: 05.04.2019. u 11:13

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p