UMJETNOST

‘Žao mi je što su još uvijek aktovi neka vrsta tabua!’

Intervju: Lorna Kijurko

Jedan pogled na njezinu web stranicu na kojoj ima genijalnu selekciju svojih radova dovoljan je da poželite saznati sve o Lorni Kijurko. Na Lornu sam nabasala naravno na Instagramu i odmah me zaintrigirala svojim radovima koji odudaraju od većine onog što naši fotografi danas objavljuju na svojim profilima. Veliki fokus njezinih radova je na odličnim aktovima i divnim portretima pa sam je odlučila poznati na razgovor kako bi iz prve ruke saznala tko je ona, kako se našla u svijetu fotografije i zašto je izabrala upravo akt kao umjetničku formu!


Tko je Lorna i kako bi se najbolje predstavila našim čitateljima?

To se i ja pitam i svakim danom saznajem. Volim fotografiju. Volim more. Volim zagrljaje, iskrene i tople ljude. Ples i pjesmu. Hodati bosa. I sunce i kišu. Često pogledam u mjesec. Volim kada se ljudi smiju, kada su opušteni i kada su zaista tu i ono što jesu. Dijeliti sreću. Volim knjige i njihov miris. Izložbe. Volim poljupce. Volim stati i vidjeti ljepotu u svemu što me okružuje. Istraživati ulice našeg svijeta, ovog vanjskog i onog unutra. Volim kada ljudi stvaraju. 

Evo me u Zagrebu. Fotografija je moj način života. Donijela mi je nove svjetove i uvela najljepše uspomene. Tu se trenutno isprepliće i još jedan svijet - na učiteljskom sam programu yoge, čija mi praksa još i više pomaže da otkrivam što je to što fotografiram i zašto to radim...



Odakle ljubav prema fotografiji? Kako i kada si odlučila da se želiš time baviti?

Zapravo nikada nisam ‘odlučila’ baviti se fotografijom. Jednostavno se dogodilo i evo nas sada u bezuvjetnoj ljubavi. Ali postoji jedna priča o galeriji Yellow Korner u Münchenu. Izložena fotografija modela Rie Rasmussen probudila je nešto u meni. Zove se ‘Imperious’. Taj spontani mali trenutak, a tako važan, bio mi je putokaz. I otada zaista fotografiram! Priče o tome da sam uvijek nosila fotoaparat i maltretirala prijatelje da će se jednog dana veseliti našoj uspomeni, su manje važne. Sve je to jedno veliko putovanje i kada nismo fokusirani samo na cilj, događa se ono što se treba dogoditi. Volim se vizualno izražavati. I fotografija mi to omogućuje. Kroz nju upoznajem svijet i sebe...



Dobar dio tvojih radova posvećen je aktovima. Zašto aktovi? 

Zamisli ovaj scenarij: Ispred tebe je osoba, netko koga već poznaješ ili potpuni stranac. Povezali ste se, bilo pričom, poslom ili nekim riječima neobjašnjivim razlogom. Potrebno je vrijeme da se osoba ‘ogoli’, da ti pokaže dijelove sebe. Dogodi se neka emocija, da li zbog glazbe, sramežljivosti, sviđanja ili totalno suprotno-odbijanja. Ali dogodi se konekcija. Fotoaparatom stvoriš trag baš toga za vas značajnog trenutka. Tada nastaje sreća, zbog povjerenja u tom vašem malom svemiru. Dopuštamo se otvoriti. I nema mi ljepšeg. I zato osjećam veliku zahvalnost prema osobi koju fotografiram. A znaš koliko povjerenja je potrebno da se osoba ‘duplo ogoli’, da se prihvaća? Zato aktovi. Svi mi imamo slojeve. I šta nije prekrasno skinuti te slojeve? Doživjeti svoju prirodu i ponijeti sa sobom to iskustvo… A takvim iskustvima i sebe ogoljujem. Jedni druge oslobađamo.



Koliko je teško doći do modela koji žele pozirati goli? Koje su po tvom mišljenju najbitnije karakteristike dobrog modela?

Odrasla sam na moru, okružena golim tijelima, promatrajući te trenutke prisutnosti čovjeka na plaži ispod sunca. Lijepo je vidjeti kako netko upija ‘živost’. Tom sam riječi i nazvala svoju prvu izložbu aktova. Žao mi je što su još uvijek aktovi neka vrsta ‘tabua’. Susrećem se puno puta s pitanjima i mišljenjima o tome zašto aktovi, pa čak i tako da me zbog toga stavljaju u koš gdje je prisutna ekscentričnost, i to mi je suludo. Teško je tražiti modele, ne gole modele, nego one koji su lijepi i unutra, koji su slobodni biti svoji i voljeti sebe. Koji ostavljaju ritam kada prolaze pored tebe, čija te karizma privuče. I zato se takvi modeli pojave kada trebaju, zaiskrite.

Smatram da je svjesnost modela, odnosno svijest o sebi najbitnija karakteristika. Sa svjesnošću dolazi i sloboda. I tada fotograf i osoba koju se fotografira imaju svoj ples.



Vjerujem da i sama pratiš fotografe koji njeguju estetiku sličnu tvojoj… Koga bi istaknula kao inspiraciju?

Svi smo mi inspiracija jedni drugima. Ne volim previše isticati, ali mogu ti reći npr. da mi je na zidu fotografija Toše Dabca, na policama imam knjigu Ryana McGinleya, Pirelli kolekciju, Helmuta Newtona, Petera Lindbergha, Annie Leibovitz, Marry Ellen Mark, jednu knjigu s pariškim fotografijama koju sam kupila samo zbog nekolicine fotografija Henri Cartier-Bressona i još puno knjižica različitih fotografa kao i kataloga s izložbama svojih kolega, fashion magazina i folder u koji ponekad stavim fotografije na koje naiđem. Inspirirat će me i estetika fotografa s čijim se sadržajem ne mogu povezati...

Osim aktova, u tvojim radovima možemo vidjeti i genijalne portrete. Zašto ih voliš raditi?

Hvala ti puno na komplimentu. Mislim da sam u pitanju zašto aktovi, objasnila i zašto portreti. Ja sam ti i ti si ja. Upoznajemo se i dijelimo. Prikazujemo svoju osobnost i na neki način dočaramo nevidljive niti. Prisutni smo..



Okušala si se i u modnim pričama - Toni Rico, Sopar Collection i Blackpearl samo su neki od projekata na kojima si radila. Što misliš o modnoj fotografiji i koliko je ona zahtjevna?

Priču o tome koliko je nešto zahtjevno, zna tim ljudi koji na tome rade. I od najveće važnosti je ovdje sinergija tima, i tu dolazi i do najveće zahtjevnosti. Kao i u bilo kojem drugom poslu, kada se male ruke slože, sve se može.

Ne volim stavljati fotografije u jedan ‘žanr’, one zaista mogu biti i portret i moda i street i pejzaž u jednom. Svjesna sam da se u modnoj fotografiji prvenstveno treba prodati proizvod, ali bez priče nema mi duše. Kada radim modnu tematiku, zamislim da smo na pozornici i da svatko od nas ima svoju ulogu. Divan je taj spoj odjeće i modela koji se s njom poistovjeti, tada nastaje čarolija.



Da možeš asistirati bilo kojem fotografu na ovom svijetu, tko bi on/ona bio i zašto?

Asistirala bih nekom tko fotografira Penelope Cruz, je l' se to isto broji? Smatram da je veoma bitno asistirati na različitim snimanjima, različitim fotografima, to je najljepše učenje. 

Imaš li uzore na našoj fotografskoj sceni? Tko su oni?

Zaista ne bih izdvajala, jer uzori su mi svi oni kojima je fotografija način života i oni koji nesebično dijele svoje znanje. 



Svi smo mi negdje počeli, netko nam je dao šansu i vjerovao u nas. Kakvi su bili tvoji počeci?

Uvijek je početak i sve ispočetka. Ima trenutaka kada je sve u ‘flowu’ a onda i onih trnovitih. Počeci su često teški, borba o tome što to uopće radiš i ima li smisla je sveprisutna. U današnjoj ekspanziji fotografijama, nekom će pomoći kontakti, nekom to što ima u sebi taj ‘business touch’, što će netko raditi ono što je u trendu a netko odabere put u kojem ide srcem. I taj put sa srcem sam ja nekako izabrala i on je jako dugačak. Ali ako ti srce titra i osjećaš se ispunjeno, samo idi… Podrška je jako bitna, od ljudi koji te poštuju, prijatelja koji te tu i tamo podsjete da je lijepo to što radiš. Najveću podršku često imam od osoba koji i jesu na mojim fotografijama. Svi putevi su podjednako zahtjevni i zahtijevaju posvećenost, hrabrost i poneku ludost.

Tvoji radovi objavljeni su u slovenskom Voom magazinu. Kako je došlo do toga? Misliš li da u Hrvatskoj nedostaje portal/časopis takvog tipa za kojeg bi mladi fotografi imali prilike raditi fotografske priče?

Kao i većina događaja u mojoj vezi s fotografijom, tako je nastala i suradnja s Voom-om, neplanski i usput. Na Mercedes Benz Fashion Weeku u Ljubljani, Petar, prijatelj čiji sam akt radila za prvu izložbu, upoznao me sa Simonom Cirkulanom, glavnim urednikom Voom magazina i vlasnikom Voom Model Managementa. Odmah smo se razumjeli. Hvala Simonu na prošlogodišnjoj naslovnici, nisam tada uopće ni pomislila da će se tako nastaviti priča koju smo Ines Heli i ja sasvim neobavezno stvorile!

Fali nam takvih časopisa, onih gdje bi imali priliku izraziti se a sa odmakom od narudžbi klijenata. No, pitanje je imamo li mi publiku zainteresiranu za to? Vani svako malo netko izbacuje nove ‘časopise’ i šalje se vizualna poruka o našem svijetu. Navijam za to da i mi pošaljemo svoju poruku. Ako netko dijeli tu istu viziju, otvoreno se javljam i dižem ruku da sam ovdje za to, u prvom redu!



Na 7. Smotri rovinjske fotografije osvojila si prvu nagradu. Što takva nagrada znači mladom fotografu?

Meni osobno puno znači takva nagrada. Omogućila mi je samostalnu izložbu u našoj galeriji Centar vizualnih Umjetnosti Batana u Rovinju, i imala sam svu slobodu što se tiče odabira teme. Kako sam prije izložbe boravila mjesec dana u Indiji, tema se sama nekako odabrala. Uz to je uslijedila i nazočnost indijskog ambasadora i daljnji kontakti s indijskom ambasadom. Prodana je i fotografija s izložbe i krasi dom jednog Austrijanca. Baš mi je zanimljivo kako kod nas nema kulture kupovanja fotografije, vani je to sasvim normalno-pokloniti fotografiju ili kupiti je za sebe. Velika većina fotografija koje sam prodala, kupili su stranci.

Teško je ponekad popratiti sve te natječaje, ali divno je vidjeti kada ti je fotografija izrađena i izložena. Za mene je fotografija zaista to, kada je tu, fizički. I nikada ne znaš na koga će ostaviti trag i na koji način će je netko promatrati i kakav će utisak ponijeti promatrač sa sobom...



Instagram kao portfolio - kako gledaš na to? I sama sam te otkrila upravo zahvaljujući njemu… Misliš li da je danas lakše dolaziti do poslova zbog društvenih mreža i svih mogućnosti koje nam one pružaju?

Upravo sam zahvalna Instagramu što te doveo do mene. Inače, imala bih puno toga za reći o njegovom vizualnom sadržaju i u kojem smjeru to sve ide, ali sve je to jako subjektivno. Lijepo je da tako imamo priliku predstaviti se i povezati i to je najljepša strana. I sama sam dobile neke poslove upravo zbog Instagrama, i ostvarila najljepše suradnje. No kada sagledam Instagram u cjelini, zbrčkano je, sve se isprepliće i snaga se daje kvantiteti umjesto kvaliteti. Its tricky!  Nisam si baš skroz na ti sa svim tim društvenim mrežama. Više volim oči u oči. Svakako je lakše dolaziti tako do poslova, no to isto ovisi o tome koliki fokus i vrijeme predaješ tome, i to je posao, i onda ti ‘taj posao’ uzima vrijeme koje bi proveo u svojoj stvarnosti i predanosti onom što radiš. Davno su rekli koliko posto odlazi na sve ostalo što prati samog fotografa a koliko na samo fotografiranje. No to je tako i treba prihvatiti ili ne..

U Hrvatskoj je teško živjeti od umjetničke/modne fotografije, no ti si izabrala ovaj put. Planiraš li ovdje napuniti svoj portfolio pa se poput većine mladih uputiti negdje van ili ćeš pokušati ovdje ostvariti svoj san?

Usudim se reći da već pomalo i živim svoj san. Upoznajem prekrasne ljude, stvaramo uspomene jednog vremena i međusobno si širimo horizonte. Dokle god osjećam taj titraj koji mi fotografija daje, nema razloga za planove poput trajnijeg odlaska u druge zemlje. Odlasci vani su u mom životu često prisutni i od njih dobivam ono što mi je potrebno, inspiraciju i pogled o tome kako svi sve možemo ako zaista želimo i kako smo svi u istom krugu, jednaki. Ali otvorena sam, naučila sam da je sve moguće i da nikad ne znaš što te čeka iza ugla. Bila bih najsretnija da ne trebam jednom reći da sam morala otići ‘trbuhom za kruhom’… Imamo predivnu zemlju, hajde da tu stvaramo!



Koji bi savjet dala mladim talentima koji još uvijek nisu našli svoje mjesto na našoj sceni?

Osluškujte sebe i vjerujte intuiciji. Neka vam osmijeh na licu u datom momentu bude putokaz. Svatko nađe svoje mjesto i svoj mali svemir. Učite jedni druge i budite hrabri vjerovati u sebe!

Koji su planovi za 2020.?

Na samu riječ ‘plan’, nasmijem se. Čak se i nasmiju osobe kojima ponekad ja spomenem da imam plan, jer taj plan uvijek donese nešto neplanirano i totalno različito! Ali imam ideje! O njima sam odlučila prešutjeti i raditi na tome da ih realiziram. Mogu spomenuti da radim na novoj seriji aktova (ako se netko može poistovjetiti s pričom o aktovima, slobodno se javite, bit će mi drago) i u pripremi je izložba u čast mom prijatelju i učitelju Bruni Mascarelliju, velikom čovjeku i slikaru koji nas je fizički napustio prošle godine. Mogu i reći da mi je najveća želja za 2020. je da pokrenem vlastiti studio kojeg od milja zovem atelijer, mjesto gdje ću zajedno s prijateljima i kolegama širiti znanje.

Koga bi nam preporučila za idući foto intervju?

Voljela bih da ti usrećiš nekog kao što si usrećila i mene pozivom za ovaj intervju!

photos: Lorna Kijurko
Objavljeno: 27.01.2020. u 12:50

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p