MATEA MARTEK

Božo Vrećo - istinska diva zadivljujućeg talenta

Razgovor s poznatim umjetnikom, autorom i interpretatorom sevdaha

Božo Vrećo
Ne sjećam se kada sam zadnji put toliko promišljala o intervjuu. Morio me danima, proučavala sam ga satima, slušala, shvaćala, ispisivala pitanja i brisala ih. Nijedno dovoljno dobro, svako već odgovoreno. Ugurati njegovu umjetnost u šačicu pitanja činilo mi se gotovo neukusnim. Ta njegov su talent, njegovu krhkost omotanu divovskom snagom, njegovu zavodljivost, emociju i njegovu iskrenost svojim recima opjevali gotovo svi regionalni mediji, superlativima koji su prelazili granice zemaljskog kitili su ga renomirani novinari, ode mu pisali i oni svjetski. Kako, zaboga, nakon svih njih, pisati o Boži Vreći, a da sve sintagme, svi epiteti i sve pohvale već nisu upotrebljeni?


No, tih je 11 ujutro stiglo. Zagreb je već kuhao na neskromnih 30 stupnjeva. Dan je prije koncerta na Sceni Amadeo. Sav nasmijan, vitak, zgodan, u crnim skinny hlačama i majici koja otkriva bijelu kožu iscrtanu tetovažama, Božo otvara vrata svog apartmana. Pozdravlja me kao da smo se nekoć zajedno skrivača igrali i u tom mi trenutku, sve ono što sam danima prije iščitavala o njemu, postaje jasno. Svaki superlativ dobiva smisao, svaki se redak materijalizira u tom njegovom dječje iskrenom pristupu, sve velike rečenice postaju bliske, a floskule postaju činjenicama. Izgledom krhki, duhom beznadno vedar momak s prvim kontaktom razoružava svojom toplinom, u trenu topeći kojekakve predrasude, već s prvim pogledom posramljuje i onu slučajnu, nesvjesnu dvojbu o njegovoj iskrenosti. Zagrljajem kao da se, eto, znate sto godina, udara ispod pojasa, tjerajući vas da i sami spustite štit pristojnosti, a u trenu u kojem mu čujete glas uživo... E tu vas pak dokrajči. Budite sigurni da ste tada, kada ga čujete kako izvodi taj "bosanski blues", kada vidite koliko pati sa svakim tim stihom, koliko ga kida ta opjevana bol, kupljeni zauvijek i beznadno zaljubljeni. Nakon tog trenutka, i vi ćete se možda, poput mladih dama koje su prilazile našem stolu dok smo ćaskali u zagrebačkom bistrou Fotić (gdje ga, jasno, svi redom pozdravljaju osmjesima širine svemira), uhvatiti u potrebi da ga zagrlite i kažete mu koliko je poseban.

Božo Vrećo
Naprosto je nevjerojatno u današnje vrijeme, kada je privatnost poput čudovišta iz Loch Nessa postala gotovo mitološki pojam, od javne osobe očekivati količinu iskrenosti i otvorenosti koju Božo Vrećo nudi. No, to srce na dlanu je samo jedna od kockica u nevjerojatnom uspjehu ovog dugokosog magistra arheologije iz Foče, koji je tamo negdje u djetinjstvu, uz majku, prvi puta osluhnuo sevdah, a s 27 se uputio do kafana Sarajeva, pjesmom za kruhom, igrajući na sve ili ništa. Svoju je ljubav prema arheologiji, svoje nemire, borbe, proživljene nepravde u netolerantnoj maloj sredini, svoju tugu, sreću, svoj muški i ženski senzibilitet, ali i enormnu ljubav i podršku svoje majke pretočio upravo u sevdah. On ga je dotaknuo najdublje, pomrsio neke žice, savršeno personificirao njegove emocije, te je Božo, s romantikom nekih drugih, davnih vremena, s dubokim osjećanjem i divnim glasom, utjelovio sve, gotovo zaboravljene, junake sevdaha. Kulturnom je blagu Bosne i Hercegovine udahnuo novi život, poštujući vjekovima ispisivane tradicije, omađijavši nas sve redom.

"Dvije godine prije mog odlaska iz Beograda za Sarajevo i završeni studij arheologije prikupljao sam svu građu i sve ono što sevdah zapravo jest, i kroz pisanu riječ i kroz arhivske snimke. Arheološki sam to, kao krtica, prikupljao i katalogizirao tako da je to s vremenom postala stvarno jedna bitna datoteka. U svakom kutu moga stana se osjeća apsolutna dominacija svega što mi sevdah predstavlja i predstavljat će kroz godine koje će uslijediti. Negdje tijekom tog istraživanja sam se kompletno zaljubio u sevdah i logičan je slijed bio da promijenim sredinu i pređem u kolijevku sevdaha, Sarajevo. Nije bilo nikakve dvojbe, nema je ni dan danas. To je moja misija, moj put i cilj, moj san i sve ono što volim. Arheologija mi je pak oduvijek bila bitna, i kroz povijest i kroz moj život, izgradnju obiteljskog stabla i svega čega sam se, uostalom, djelomično dotaknuo kroz svoju knjigu 'Mila' gdje sam htio napraviti sponu između onog povijesnog s područja Bosne i Hercegovine i cijelog Balkana, a da to opet bude mitološki pretočeno i u moju osobnu priču, priču moje majke i predaka, ljudi koji su mi inspiracija. Kada sam ušao u sevdah spoznao sam da on i arheologija nisu dva različita kanala, već jedan kroz koji protječe ista energija i isti interes. Sve ono što ja arheološki pronađem i što mi je bitno i inspirativno, pretačem u svoje pjesme."

Božo Vrećo
Nakon što je svoje prve nastupe poklonio sarajevskoj kafani i šačici slučajnih slušatelja, dugo nije trebalo proći da se njegova želja i njegov talent otkriju, baš kao u scenariju nekog holivudskog filma. Potpuno samoukom Boži se desila Halka, trogodišnji zajednički rad i koncerti okrunjeni s dva zajednička albuma, a potom i samostalni Moj sevdah, kao i Pandora početkom 2017., s kojima je postao i prvi autor sevdalinki nakon 50 godina "suše". Njegova je a cappella izvedba, na temelju koje se i zaljubio u sevdah, podsjetila na same početke ovog žanra, dok je blago koketiranje s bluesom, jazzom, pa čak i elektronikom kroz suradnje s eminentnim glazbenicima cijeloj priči udahnulo svježinu.

"Sve se bilo svelo na nekih 50 sevdalinki koje se ispjevavaju te je ispalo kao da sevdalinki više ni nema, što je velika zabluda. Nadalje, meni je samome trebala neka nova energija, novi tekst i, na kraju krajeva, nešto što će podsjećati na te tekstove od prije 400-500 godina. Mojim zapisom 'Lejlije' sve je u principu krenulo. Ona je otvorila tu Pandorinu kutiju iz koje su izletjele sve te pjesme kao roj leptira. Prekrasno je jer je došla u pravo vrijeme, što tekstualno, što lirski, što epski, kroz sav patos i tragediju koja ona nosi, stigla je kao lijek i nada u to da postoje ljudi koji mogu danas interpretirati i stvarati svoju glazbu, a da ti tekstovi ne budu banalni, smiješni i vulgarni. Danas smo, naime, svjedoci užasnih tekstova, koji nemaju nikakvu poruku osim besmisla, no uostalom, valjda je takvo i društvo u kojem živimo. Slagao bih kad ne bih rekao da razmišljam o važnosti svog stvaranja. Gledajući svoj četvrti album i 12 kompozicija koje su moje, siguran sam da će od njih ostati barem jedna ili dvije i ta će se brojka umnožava iz godine u godinu. Plodan je period ispred mene u kojem znam plivati i znam što želim. Ne prilagođavam se ničemu komercijalnom, ni po izgledu, ni po dualnosti, ni po vizualnom, ni po scenskom, a posebno ne po onom umjetničkom. Stvaram glazbu koju sam osjećam i koju volim, ugađam sebi i ljudima koji će to osjećati i prepoznati. Ogradio sam se od toga da se moram svima dopasti i da svima ugađam, naprosto imam ljude koji me doista vole, koji dolaze na moje koncerte i kupuju moje albume, čitaju moje knjige i vole me takvog kakav jesam. Ostale sam kategorizirao kao kamenje do kojeg ništa ne dopire i oni nisu moja sfera interesa. Divno je kada imate dovoljno ljudi koji vas prate i za koje ćete stvarati. Tako da nemam nikakvih barijera po pitanju stvaranja i puno mi znači ta sloboda."

Božo Vrećo
Božo ima auru dive, u to ne treba sumnjati. On je teatralan, dramatičan i u tome besramno uživa. Nećete ga čuti kako, glorificirane skromnosti radi, umanjuje svoju umjetnost, dapače. No, isto u njegovom slučaju dolazi u kombinaciji s nepobitnim talentom i upravo on, taj glas i to "življenje sevdaha" iz Božine jednadžbe briše prazne floskule i jeftinu patetiku, briše sumnju, što naposljetku potvrđuju i rasprodani koncerti i publika koja diše kako joj on dirigira na istima. Ili, kako zamahne svojom haljinom i koketno se nasmije, ako baš hoćete.

"Uspjeh je prvenstveno tu radi talenta. Da nije mog glasa sve bi bilo nepotpuno, bilo bi mnogo iritantnije za ljude koji žive na ovom podneblju jer smo mi i dalje konzervativno društvo koje ne prihvaća drugačije i ne prihvaća dualnost. Tako da je taj moj uspjeh zasigurno došao kao posljedica kvalitete, dara, energije... Kako bi Zapadnjaci rekli, 'whole package', odnosno dobro formirana osoba, sa scenskim nastupom, s javnim i privatnim životom. Dobro su se kockice kod mene posložile. Nema tu ništa skriveno, ali istovremeno ne dopuštam da me svatko blati i da me svatko uzima kako želi. Svjedoci smo toga da mediji danas jako iskorištavaju i ponekad čak zvjerski napadaju na umjetnost i uvijek me ta ljudska zloba i nekultura ostave bez daha i bez riječi. Ne mogu se niti se neću na to naviknuti. Sam dolazim iz obitelji gdje postoje moralna pravila, bonton, kultura i kućni odgoj te naravno ljubav koja sve to nosi. Taj sav uspjeh je stigao iz moje čiste duše, čiste emocije i čistog srca. Sve pjesme koje sam napisao i koje sam otpjevao, otpjevao sam ih posve, sa svime što osjećam, bez imalo zadrške i bez pretvaranja. Ta žena i taj muškarac koji pate u mojim pjesmama sam uvijek ja i one uvijek imaju dozu autobiografskog. Bilo bi nekako suludo da pišem tako otvorene dnevnike a da oni nemaju veze sa mnom. Ovaj posao koliko je divan i oslobađajući, toliko je i obvezujući i rigorozan. Moraš otvoriti oči, uvijek znati što ćeš reći kako to ne bi bilo krivo protumačeno, no meni je primarno zadržati fokus na publici i stvarati glazbu koju prepoznaju i vole. Nekako se kroz ovih šest, sedam godina pokazalo da je to plodonosan i dobar način."

Božo Vrećo
Koliko je teško biti tako iskren i otvoren, davati toliko, a ne umarati se i trošiti istovremeno? Božo ipak u rukama ima sve konce svoje karijere i svog umjetničkog stvaranja, svu komunikaciju s publikom, s medijima, s dobrim i lošim, s mentalitetima, narodima i dogmama. Odgovara, drugačije ni ne zna, otvoren je kao knjiga i njegova publika je to zavoljela od samog starta. Ona kockica s početka priče. Dvojbe nema ni u jednom segmentu, a intuicija je karta na koju igra.

"Sve bih isto učinio da ponovno krećem, volim svoj život sa svim etapama koje su mi dolazile – i one teške, iscrpljujuće, i one koje su mi bile opomena, do onih koje su me zaista usrećile i učinile onime što danas jesam. Život nije ravna linija i sve što nam se dešava, i ružno i lijepo, i nešto što dođe kao iskušenje, oblikuje nas i preoblikuje i stvara od nas jake i bolje ljude. A od negativnosti se ni ne branim, u biti. Pokušavam se izolirati od negative jer hvatati se u koštac s ljudima koji samo za koštac i znaju ne vodi ničemu. Distancirati se od gluposti, a činim to od djetinjstva do danas, počevši od glupe muzike, glupih ljudi, glupe štampe, glupih informacija. Ne gledam televiziju, slušam samo radio stanice koje njeguju lijepu muziku... Pokušavam što više biti u prirodi, biti u harmoniji s njome, slušati ptice, udvostručiti svoju ljubav, voljeti još više i moliti se za sve dobro. Jedina mantra koje se trebamo pridržavati je dobrota, jer kako ono kažu, kad mislite dobro i svojim neprijateljima, svemir se posloži tako da vas ništa ružno ne dotiče. Ja sam običan čovjek, žena i muškarac istodobno i ni po čemu se ne razlikujem od drugih... Svi imamo i dobro i loše u sebi, no ne smijemo dopustiti da to loše izađe, a dobro treba jačati. To je život. Nisam osoba koja se predaje, hrabrost mi je uvijek bila primarna, uvijek sam se borio kroz život. Najlakše je odustati, leći da vas nešto pregazi, da vas horda nikogovića, ljudi koji zaista nisu bitni, pređe. Ako ću se već baviti ovim poslom i ako ću živjeti onako kako osjećam i želim, hoću da i moja poruka bude jednako jaka, jer ona mora krčiti put drugima i biti im uzor, uljepšavati dan, oslobađati ih, kratiti im samoću. Svaki me dio stvaralačkog procesa odmara i čini me sretnim. To je zapravo dječja igra, od osmišljavanja garderobe za nastup do razgovora s medijima. Naprosto morate to dijete u sebi njegovati, da ono uvijek bude vedro, lepršavo, s puno nade i optimizma. Jer, mi živimo u suludom vremenu i ako bi se prepustili onome što nam ovo vrijeme nosi ono bi nas poklopilo i ugušilo. Ja to ne dozvoljavam, to nije moj način, nije moja priča."

božo vrećo
I dok ga slušam tako kako priča s jednakim žarom kao i prije sat vremena, i dok svjedočim tome kako mu se svaka u teku s malim životnim istinama može ispisati, počinjem još čvršće vjerovati u onu "kako odašilješ tako i primaš". Nevjerojatna podrška publike, zagrljaji tek tako, na ulici, usred grada, osmijesi i rasprodani koncerti ono su što Boži kuca na ta karmička vrata i nagrađuje ga za hrabrost koju je pokazao bivajući to što je na ovom našem malom, opterećenom komadiću planete.

"Presretan sam što imam takvu divnu publiku i energiju koja me štiti, jer ta ženska energija koja dolazi na moje koncerte i koje me prati je neuništiva. Kad podvučem liniju, mislim da mi je to najbitnije, ljudi s otvorenim srcem i toliko puno ljubavi. Nekad kad mi dođe težak trenutak i pomislim koliko ima zlih ljudi, opet se sjetim koliko ima i dobra. Pristalica sam toga da na ovom svijetu ima mnogo više dobra, samo što je zlo glasnije. Mnogo više laje okolo, dok to dobro čeka pravu priliku i kad ona dođe, to bude lavina ljubavi koja odnese i sprži svo zlo. Jaka intuicija me vodi i u poslu, ta ženska intuicija. Ako mi nešto 'smrdi' klonim se toga i u vidu osobe i u vidu projekta, kakve god posljedice imalo. Međutim, ono što je dobro odmah znam, čak i u prvom pogledu. Valjda me puno toga pregazilo, puno sam toga preživio pa već mogu osjetiti, a i ta intuicija, taj unutarnji detektor koji imamo svi no slabo koristimo, radi. Osvijestio sam ga jer sam morao, naprosto je progovorio iz mene, bio je to vrisak koji je rekao 'ili će ovako ili onako', ili ću slušati sebe ili ono što priča i misli mahala i okolina. Generalno, ne treba ugađati nikome jer nitko ne ugađa vama. Imate taj kratak život i ako ga ne živite po svojim pravilima i onako kako želite i osjećate, sve je suludo. To je toliko sažeta mudrost življenja. Meni je ta spoznaja puno značila, da zaista treba živjeti za sebe, pa tek onda za druge. No, sve dok se to sam ne osvijestiš nitko ti ne može pomoći. Jedini neuspjeh je u tome što sami u svojim glavama kreiramo prepreku, samo to. Nitko vam ne može stati na put. Mi smo stijene koje ne može apsolutno ništa porušiti, i na nama je da ta stijena ostane postojana. Nažalost, vidim kod mnogih da tu stijenu nešto ruši, nešto je kopa i ta stijena erodira, postaje ravno tlo po kojem svi pretrče, ljudi koji jedva čekaju da se naslade vašom mukom. Ja to naprosto nisam dopustio. Bilo je jako teških trenutaka, ali strpljenje je majka svih mudrosti. Strpljivo pričekati pravi trenutak, odgovoriti na pravi način ako je već do odgovora ili izignorirati i ići po svom. Ako se budete osvrtali što će za vama psi lajati nikad do svog cilja doći nećete. To je rekao Dostojevski, ali to je tako fenomenalna i istinita rečenica. Naprosto nekad prst u uši, pa protrčati kroz tu masu, ne dozvoliti da te svatko kategorizira i mijenja, jer nema nitko pravo da vas mijenja. Ja sam se tu dosta isključio kad je upala ljubav u moj život. Došla mi je u trenutku u kojem sam se osjetio najusamljenijim i čak sam mislio da mi se ljubav nikad neće desiti. Mislio sam već kako sam se i udao i oženio za sevdalinke i to mi je bilo dosta. Naprosto vjerujte i desit će vam se."

božo vrećo
Kad smo kod te ljubavi, što je s njom? Je li, usprkos nekim novim ljudskim "operativnim (ili obrambenim?) sistemima", površnostima i otuđenosti koju tako često spominjemo, ostala istom, najbitnijom? Dotiče li zato Božin sevdah toliko duboko i danas, sve generacije redom?

"S ljubavlju se rađamo, no morate je kao biljku zalijevati, svemu tome morate dati veliki značaj, ne zanemarivati. Ako joj vi posvetite dovoljno pažnje onda će se zasigurno isto reflektirati kroz vaš rad i vašu osobnost. Svi se rađamo s tom emocijom no većina se odrekne sama sebe, da voli, da pripada, da voli, da mijenja, da traži, da čeka... Što ste, ako se odreknete toga? Ljuštura, a živjeti kao ljuštura je potpuno suludo. Ljubav predstavlja moja vrata za sve. Sve gledam kroz nju, i ljude, i intervju koji dajem, i pjesmu koju stvaram, osobu s kojom se družim, ljude koji dolaze na moje koncerte... Nismo postali otuđeni, mislim da ima čak i više dobrote, samo mislim da treba biti glasnija. Treba voljeti jače, govoriti glasnije da volimo, tu dobrotu širiti u svakom trenutku svim svojim bićem i nikada ne gubiti vjeru u ljude."

I baš kao što je tog sparnog ponedjeljka omađijao mene, isto je učinio sljedećeg dana zagrebačkoj publici, koja je do posljednjeg milimetra ispunila gornjogradsku Scenu Amadeo. Zavodio je, rasplakao, raspjevao, nasmijao, svakim novim stihom uveo dublje u svoj svijet - na pozornici ispunjen tugom, čežnjom, poezijom, melankolijom, a van nje vedar, zaigran i optimističan, istovremeno protkan ironijom i gomilom šarma. Svemirima udaljen, a opet tako blizak i uključen, Božo Vrećo je zaveo i mlađe i starije u publici, vodeći ih kroz jednako katarzično iskustvo. Bilo a capella ili uz zvukove zapanjujuće moćne Merime Ključo, Božo je još jednom publiku bacio na koljena, baš kao što je to činio onim prvim usputnim slušateljima, u polupraznoj sarajevskoj kafani, u kojoj je njegova priča i počela.


Matea Martek
Foto: Sead Šašivarević
Objavljeno: 12.07.2017. u 12:48

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p