By Anela Kuburaš, 23.9.2023.
Zagrepčanka Jelena Bračun, koja je godinama radila kao voditelj projekta, vratila se onome što je doista ispunjava - umjetnosti. Ipak, promišljala je tu umjetnost i kroz sferu biznisa, zbog čega se upravo razvija jedna uspješna poduzetnička priča. Jelenu i njezin rad od idućeg tjedna možete upoznati na Tjednu dizajna, gdje će izlagati svoje ART+ journal rokovnike, rokovnike koji estetikom donose dašak luksuza i smiraja, a koji bi nas trebali naučiti kako dobro organizirati svoje vrijeme, ali naći i trenutke za pravo dokoličarenje, koje sve češće zaboravljamo.
Jelena je dio naše nove rubrike ‘Ones to watch’ u kojoj vam svaki tjedan predstavljamo inspirativne pojedince na čiji rad svakako trebate obratiti pozornost. Kroz seriju intervjua imat ćete priliku upoznati kreativce koji se ističu svojom jedinstvenom vizijom i originalnim idejama.
Nakon što si vodila različite projekte, konačno si u potpunosti svoju umjetničku crtu stavila u prvi plan, kako ide ta priča?
Najveći korak bio je pokrenuti vlastiti posao. Za mene je to bila velika odluka sama po sebi, jer sam se toga bojala čitav život. Dugo sam mislila da jednostavno nisam dovoljno talentirana, da vlastiti posao nije za mene, da je meni bolje raditi za nekog drugog, dobivati ‘sigurnu’ plaću i ne mučiti se s tim ‘biznis’ stvarima, ali sam zapravo shvatila da treba prijeći tu granicu i da je to sad dobra odluka. A onda su stvari došle prirodno. Kad već idem u tom poduzetničkom smjeru, shvatila sam da trebam iskoristiti sve svoje potencijale, a ne samo ovaj projektni i organizacijski dio, odnosno project management s kojim sam se bavila. Osmislila sam proizvod koji je primijenjena umjetnost, čega ima nedovoljno puno na tržištu, a to je nešto što je napravljeno umjetnički, obrtnički i malo serijski. To je proizvod za koji kupac zna tko ga je proizveo, gdje je to proizvedeno, proizvod koji ima maksimalno kvalitetne materijale i koji ima tu dušu koju, sada to vidim, ispada da mi svi prepoznajemo u proizvodu.
Koja je najveća posebnost ART+ journal rokovnika?
Svi ćemo vrlo brzo prepoznati ono što je naslikano rukom. To nam nitko ne treba objašnjavati, mi to prirodno prepoznajemo. Tako je i nastala ideja oko ART+ rokovnika koji su zapravo malo serijski rokovnici s umjetničkim ilustracijama. Za ovu godinu sam izabrala teme mediteranskog bilja jer sam željela da se vlasnica ili vlasnik rokovnika cijele godine prisjeća ljeta. Slova koja koristim nisu računalni fontovi, već ručno pisana i potom digitalizirana te ih pišem za svaku ediciju posebno. Također, vrlo je funkcionalan i održiv jer je osmišljen modularno, što znači da se bilježnice i planeri mogu izmjenjivati prema željama i potrebama korisnika. Omot koji je napravljen od baršunastog materijala i veganske kože tako može trajati godinama. Cijeli proces izrade podržava zapravo koncept slow livinga.
Kroz stvaranje umjetnosti često promišljaš vrijednosti u društvu, a posebno ulogu žena. U nekoliko si navrata govorila o toj temi kao bitnoj za tvoju umjetnost, jesi li kroz ovu vrstu izražavanja našla i svojevrsni način da se odmakneš od svih uloga koje su tebi, a i svima nama nametnute u društvu?
Društvo nas stalno tjera na više, brže, sve, uvijek, konstantna dostupnost i u taj ritam se tako lako uvući. Jednostavno, svi žele nešto od nas, a od žena još i više - ne samo u poslovnom segmentu života nego naravno, i u privatnom: obitelj, djeca, prijatelji…Nekoliko generacija žena je jednostavno nesposobno reći ne. Prihvaćamo sve. To jako iscrpljuje. Ono što mislim da je dobro barem povremeno prakticirati, a onda iz te prakse sve češće i češće unositi u svoj život je da usporimo. Ovaj rokovnik koji sam proizvela, bio je primarno i za moje potrebe, a onda i kako je zamišljen da se koristi pridonosi tome da usporimo, da pobrojimo ono što nas čeka u budućnosti, da se osvrnemo i pogledamo ono što smo napravili i postigli, i da budemo zadovoljni s tim, da se osjećamo ponosno. Također, vrlo važno - da organiziramo svoje misli, da putem pisanja bolje zapamtimo, jer zapravo pisanjem puno bolje pamtimo kad pišemo rukom i da na taj mali, pomalo simboličan način stanemo na loptu. Nakon toga možemo nastaviti dalje - naše obveze nas i dalje čekaju, samo je pitanje kako ćemo ih posložiti, u kojem ćemo trenutku znati odrediti što nam je prioritet, a što može čekati. Neke obveze doista mogu čekati, samo to moramo osvijestiti.
Koliko si se s ovim projektom vratila svojim temeljima, onome što si zapravo željela raditi u životu?
Sve više osjećam da sam se potpuno vratila jer kad sam odlučila upisati srednju školu, to je bila Škola primijenjene umjesnosti i dizajna, onda mi je mama rekla: ‘’Pa dobro, ako ništa drugo nećeš ići studirati, uvijek ćeš moći raditi nešto s rukama, slikati.’’ To mi se tad činilo kao nešto izvedivo. No, život te odvede u različitim smjerovima, moraš plaćati račune. Mic po mic se udaljiš od toga, pristaneš na kompromise, a zapravo ovaj potez mi je pomogao da se vratim prvotnoj ideji: Što kad bi ja zapravo mogla živjeti od svoje umjetnosti i kreativnosti, od onoga što moje ruke proizvedu. I ono što me posebno razveselilo da nikad do sad nisam imala klijente koji nisu prepoznali da to doista jest mojih ruku djelo. I za koje je da nastane trebalo - vrijeme. To nije nešto što je napravljeno brzo, kao i sve u našim životima, hrana koju pripremamo i konzumiramo, odjeća koja je brzo napravljena itd. Ovo nas zapravo tjera da to sporije i koristimo.
Intenzivirale su se u svim gradovima radionice amaterskog slikarstva, kiparstva, lončarstva… Različiti tečajevi. I sve više ljudi za hobi izabire upravo takvu aktivnost. Koja je najveća vrijednost takvih radionica?
Stvaranje je primarna potreba svih ljudi, a naravno da nam je stvaranje rukama prirodno. Nama je inherentno da nešto stvorimo svojim rukama, svojim tijelom i zato se ljudi jako dobro osjećaju kad plešu, crtaju, slikaju, pjevaju. To su sve kreativne djelatnosti koje proizlaze direktno od nas. Tu je pisanje rukom, koje je neko vrijeme bilo zanemareno, mnogi su mislili da mlađim generacijama s napretkom tehnologije više neće biti toliko potrebno pisanje rukom. Ali činjenica je da se tijekom pisanja, slikanja, crtanja aktiviraju različiti dijelovi mozga kad pišemo rukom nego kad tipkamo ili čitamo natipkani tekst. Svakom je ugodno stvarati nešto sam za sebe, ugodno mu je vidjeti rezultat svojih ruku, a onda osim što je to ta kratkotrajna ugoda nakon završetka radionice to je i dugotrajna korist za naš mozak.
Što bi ti htjela da si ljudi upišu u rokovnik koji si izradila?
Mislim da bi svi puno češće trebali svjesno planirati odmor. I to odmor, usudila bi se reći, ne aktivni nego pasivni - dokoličarenje. Jer to u potpunosti odmara mozak i stvara novu energiju, novi prostor koji nam omogućava razvoj kreativnosti. Previše smo se prilagodili tome da je stalno potrebno biti aktivan i da nije prihvatljivo biti neaktivan. Smatram da treba svjesno planirati vrijeme kad ćemo se isključiti, kad ćemo dokoličariti. Nije to nužno odmor od 10 dana, to može biti i nekoliko sati u tjednu. Trebamo to početi svjesno planirati.
Koji su planovi i vizije za dalje?
Planova je uvijek više nego ih je moguće ostvariti, barem kod mene. Za sad imam rokovnike i bilježnice, naravno da postoji mogu apliciranja tih ilustracija na razne predmete, ali vidjet ćemo što nam nosi nova godina. Najbitnije je da je to stvaranje svojevrsna terapija za mene, to je jako opuštajući proces i nadam se da sam bar dašak toga donijela i u tuđe živote.
Art+ journal se može kupiti online na stranici artplusjournal.com.
Objavljeno: 23.09.2023. u 00:00