DIZAJN I ARHITEKTURA

Zagreb nakon potresa: Svjedočimo li prilici za velikim razvitkom?

Intervju: Alen Žunić

Gotovo dva mjeseca nakon velikog potresa koji je pogodio Zagreb, ne nazire se kraj brojnim nepoznanicama i pitanjima. Tog 22. ožujka životi Zagrepčana su promijenjeni, ali niti ostatak Hrvatske nije ostao imun na prirodnu katastrofu koja je donijela strah i veliku neizvjesnost. Upravo je neizvjesnost od budućnosti, daljnjih postupaka i rješenja problema stambenog pitanja onih koji su izgubili dom, rezultirala nezadovoljstvom i upiranjem u odgovorne. Odvija li se sve presporo, ima li mjesta efikasnijem djelovanju i na koji način posložiti prioritete, pitanja su koja valja ostaviti stručnjacima.

Alen Žunić je arhitekt koji je već u svojim dvadesetima ostvario poprilično zavidnu karijeru. Nakon završenog studija arhitekture na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu s impresivnim prosjekom ocjena, brojnih domaćih i inozemnih nagrada, usavršavanja na Harvardu, pa sve do predavanja na prestižnom američkom sveučilištu Columbia, usporedno događajima, Alen je održao online tribinu posvećenu upravo zagrebačkom potresu. Gledajući s odmakom, s Alenom smo porazgovarali o potencijalnim problemima obnove grada, pitanju prioriteta, ali i budućnosti koja ovu katastrofu može pretvoriti u veliku priliku!

Prije 140 godina Zagreb je pogodio težak i razoran potres magnitude 6,3 stupnja po Richteru. Nakon toga većim je dijelom izgrađen Donji grad u vizurama koje su ostale sve do danas. Nameće se pitanje zašto je ovaj potres manje jačine uspio u toj mjeri uništiti gradnju koja je trebala biti snažnija i stabilnija, s obzirom na novije razdoblje u kojem je sagrađena?

Potres iz 1880. rezultirao je sa 'samo' 1758 stradalih objekata, u odnosu na gotovo 27.000 oštećenih građevina u Zagrebu danas. Zvuči na prvu paradoksalno, jer je snaga potresa tada bila mnogo jača, no i grad je bio puno manjeg opsega, pa je ukupni fond potencijalno ugroženih zgrada bio malen. Današnja oštećenja su kvantitetom veća, ali je razina štete na većini zgradama ipak umjerenija. (Novo)gradnje koja su nastale u velikoj obnovi krajem 19. stoljeća djeluju reprezentativnije i mjerilom su veće od malogradske strukture Zagreba prije potresa, međutim i ti tada suvremeni objekti seizmički su bili jednako nesolidni kao i prethodni, jer su protupotresni propisi kod nas uvedeni tek mnogo kasnije, nakon potresa u Skopju 1963., tako da su samo zgrade nastale nakon toga relativno sigurne.

Osim starogradnje, štetu bilježi i novogradnja lokacijski bliža centru grada. Sjećamo se fotografije potpuno urušenog stubišta 'mlade' zgrade. Kako komentiraš tu činjenicu? Gdje i zašto je došlo do takvog propusta?

Očito je riječ o nestručnoj izvedbi, jer na fotografiji o kojoj govoriš je bilo vidljivo da u tom 'odlomljenom' stubišnom kraku gotovo i nije bilo vezne armature. To nije sistemska greška za koju bi bili krivi današnjim propisi (oni su vrlo strogi), nego se dogodio lokalni propust u izvedbi, možda kao svjesna ušteda u materijalu, a možda i kao nesvjesno neznanje.

U trenutcima nakon potresa i s obzirom na situaciju s korona virusom, prikupiti statičare bio je poprilično izazovan pothvat, no možemo zaključiti da je donekle uspio. Ipak, jesu li naljepnice u bojama koje su dodijeljene zgradama sigurne, odnosno jesi li mišljenja da bi trebalo izvršiti ponovni odlazak na teren i provjeru?


Prvi val spomenutih etiketa je proizašao iz preliminarnog pregleda obavljenog na vizualnoj razini gotovo kao brzinsko skeniranje, no ne da bi se utvrdila šteta, već (ne)sigurnost za trenutno korištenje. Kada govorimo o naljepnicama treba spomenuti da se ne radi o univerzalnoj standardiziranoj metodi, već o ad hoc pomoćnom rješenju za potrebe brzog utvrđivanja stanja, kako za potrebe korisnika, tako i kao 'signalizacija' za službe koje rade na hitnim intervencijama. Zanimljivo je da su na nekim objektima različiti timovi statičara dali ponešto drugačija mišljenja o sigurnosti, ali znamo da na isti način i kod liječnika možemo dobiti različitu dijagnozu s obzirom na drugačije ulazne parametre i detaljnost postupka. Svakako sigurnost je na strani strože ocjene! Sada se već radi drugi krug detaljnih pregleda kako bi se pripremili ekspertni podaci za izradu projekata obnove i tu naravno može biti i razlika u 'boji' nekih naljepnica.

U medijima se unazad mjesec dana spominju različiti principi obnove i sanacije, no arhitektonski gledano koja je razlika između ta dva postupka?

Ovo je dobro pitanje jer je važno spomenuti da konstruktivna sanacija nije sama sebi svrha. Ona je samo jedan dio cjelovite obnove, s njom treba biti oprezan jer izolirano promatrana može naštetiti nekim kasnijim koracima, ako se radi s nedovoljno uvida u, recimo, postupak restauratorskih radova na pročeljima. Ukratko – sanacija je ograničeni i nužni tehnički postupak koji predstavlja 'popravak', dok je obnova mnogo kompleksniji proces.

Konstruktivna sanacija trenutno jest najviše u fokusu građana, ali dugoročno gledano taj postupak mora obilježiti interdisciplinarni pristup koji će uključiti brojne druge aspekte problema. Osim fizičke obnove i sanacije konstrukcije, trebamo očuvati i sliku i identitet grada, socijalne aspekte ili tradiciju nekih funkcija u gradu. To znači da u tom interdisciplinarnom pristupu, uz statičare i građevinare, moraju biti uključeni arhitekti, konzervatori, povjesničari umjetnosti, pravnici, urbani socijolozi, ekonomisti, itd.

Po kojim prioritetima bi trebalo pristupiti obnovi grada – povijesno-kulturnim i javnim građevinama ili domovima građana?

Prioriteti su različiti i kriteriji su isprepleteni. Ako gledamo s konzervatorske strane prioritet su povijesno vrijedne spomeničke građevine, dok građevinari obnovu gledaju kroz razinu trenutne ugroženosti i potencijalnog rizika za veliki broj korisnika, pa u najvišu kategoriju zahtjevnosti i prioritetnosti obnove svrstavaju objekte kao što su bolnice, dječji vrtići i škole (javne objekte sa osjetljivom populacijom). I jedan i drugi pristup su bitni – i konzervatorski i konstrukterski, ali treba naći kompromis u tome vaganju 'važnosti', jer život grada je višeslojan i niti jedan segment ne može stati i čekati godinama...

Paralelno dok se radi cjelovita i zahtjevna obnova visokovrijednih spomenika trebala bi se odvijati i racionalna sanacija 'običnih' stambenih zgrada, jer ukoliko se i u tom brojnošću najopsežnijem građevnom fondu ne reagira brzo, može se dogoditi socijalno neprihvatljiva depopulacija, privremeno (a često i trajno) iseljavanje žitelja te posljedično drastična promjena u odnosu na autohtono stanovništvo i predpotresne tradicionalne funkcije pojedinih dijelova grada. U takvim slučajevima možemo izgubiti 'živi grad', a dobiti grad apartmana, turističke infrastrukture nekretninskoga biznisa i ekskluzivnih ureda. Uz to, predugo trajanje obnove stambenih zgrada u centru rezultiralo bi godinama nekonsolidiranosti gradske slike s brojnim ruševnim i napoštenim zgradama, ili trajno otvorenim gradilištima na stotinama lokacija u gradskom središtu.

Stradavanje tornja katedrale bilo je medijski jako popraćeno, a paralelno potpuno urušena unutrašnjost bazilike Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici prošla je gotovo 'ispod radara'. Na koji način pristupiti obnovi unutrašnjosti koja je imala veliki povijesni značaj, ne samo spomenute crkve, već i primjerice Muzeja za umjetnost i obrt?

Za katedralu je jasno zašto je upravo ona amblematska i najsnažnija slika u potresu stradalog Zagreba, a istu je 'ulogu' imala i 1880., jer to je u svijesti građana ipak najvažnija crkva u Hrvatskoj, ujedno i najveća, pri čemu za razliku od bazilike u Palmotićevoj koja ima interijerske destrukcije, katedrala ima jako vidljiva vanjska oštećenja i posljedično istaknuto mjesto u medijima. Kod tako vrijednih spomeničkih zgrada koje su i u interijeru jako stradale, kao što je MUO, Arheološki muzej, stara palača NSK, zgrada Rektorata Sveučilišta, ili crkva u Palmotićevoj, ili pravoslavna crkva na Cvjetnom trgu... potrebno je provesti cjelovitu obnovu, dakle povrat u izvorno stanje sa svim detaljima i vanjštine i unutrašnjosti.

Određene zgrade u centru grada okarakterizirane su kao one koje se u potpunosti moraju srušiti jer je statika nepopravljivo poremećena. Što će se dogoditi s gradnjom na tim mjestima, hoće li ona pratiti povijesni izgled ili možemo očekivati nešto poput zgrade Muzičke akademije na Trgu Republike Hrvatske?

U ovom trenutku, koliko mi je poznato, po procjeni statičara niti jedna povijesna zgrada nije toliko oštećena da bi ju treba potpuno ukloniti. To je naravno preliminarna procjena, pa detaljan pregled ipak može pokazati i potrebu za uklanjanjem građevine. Ako do toga ipak dođe, onda je prva opcija faksimilna rekonstrukcija, što znači izvedbu nove građevine koja je izgledom identična staroj, a samo iznimno, kod potpuno bezvrijednih ili nebitnih dvorišnih zgrada moguća je zamjena sa novim suvremenim rješenjima. Za eventualne nove interpolacije (koje ne očekujem u većem broju) važno je inzistirati na visokoj razini kvalitete arhitekture i svakako bi trebalo slijediti natječajne procedure. Vjerujem da će se arhitektonska struka za navedeno izboriti, jer je to dobar način da se nova izgradnja kontrolira kvalitetom, a onda ni problem ne postoji!

Može li grad, urbano gledano, nakon ovakvog potresa doživjeti razvoj? Otvara li se prostor za nove sadržaje koji mogu pomoći boljem funkcioniranju grada?


Zagrebu se sada nudi mogućnost kakvu je zadnji put imao prije 140 godina, da provede najzahtjevniji proces konsolidacije i unaprijeđenja povijesnoga grada – urbanu obnovu. To je prilika za veće zahvate koji nadilaze obnovu pojedinačnih građevina, o čemu smo govorili u dosadašnjim pitanjima, ona bi fokus struke trebala pomaknuti s jedne parcele prema razini bloka, sklopa građevina i čitavih gradskih četvrti. Urbana obnova nije tema koja bi bila neposredno inicirana potresom, ona je potrebna i inače i već je davno trebala započeti, ali se sada otvara mogućnost da Zagreb nakon djelomičnog potresnog razaranja iz svega izađe još bolji.

Za nove sadržaje i urbane programe javnih atributa potencijal se ponajviše otvara u unutrašnjosti blokova koje čak ni ne poznajemo, jer su s uličnih prostora nevidljivi, a pristupiti im ne možemo. Unutar njih bi se umjesto komercijalnih 'plombi' poput Centra Cvjetni mogli osmisliti i interpolirati javni sadržaji, ne nužno izgradnjom, nego uređenjem suvremnih urbanih otvorenih prostora kulture, socijalne interakcije, zabave i odmora u zelenilu. Najveći je problem što je unutrašnjost blokova podijeljena na brojne parcele, a svaka je parcela dodatno podijeljena među nekoliko suvlasnika zgrade i trenutno nema načina da se stanovnike 'prisili' na intervencije i pozitivne promjene u bloku koje bi nesumnjivo podigle i vrijednost njihovih nekretnina.

Nema mehanizama nadoknadne eksproprijacije, u ovom slučaju zbog 'lokalnoga' javnog interesa, kako bi se mogle provesti veći zahvati, čak ni onda kada je u pitanju problem kapitalne infrastrukture grada. Sjetit ćemo se slučaja višegodišnje nemogućnosti proboja produžene Branimirove zbog dvije bespravne potleušice, ilustrativan je i recentni primjer tramvajskog okretišta u Prečkom, a nekih ranijih godina i okretišta u Dubcu. Pred istim problemima našli bismo se i u unutrašnjosti blokova...Kao arhitekti trebamo raditi na stručnim pomacima, studijama, analizama i planovima za cjelovitu obnovu grada, ali je u međuvremenu važno tome prilagoditi i zakonski okvir koji će omogućiti provedbu kreativnih vizija od javnoga interesa.

Foto: Privatni album, Instagram
Objavljeno: 20.05.2020. u 10:51

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p