GASTRO

Sjajna kuharica s kojom ćete baš svaki dan znati što pripremiti!

Intervju: Sandra Rončević
Mnogi će se složiti da su hrana i kuhanje neiscrpni izvor inspiracije koji potiče kreativnost, ali također zahtijevaju trud i odricanje, To jako dobro zna i Sandra Rončević, jedna od najpopularnijih gastro blogerica na domaćim prostorima, a sve zahvaljujući odličnim i raznovrsnim receptima koji nas instantno potiču na što skoriji odlazak u kuhinju. Sve to, godine truda, rada i istraživanja, Sandra je nedavno sažela u kako voli reći, gurmanski spomenar, odnosno kuharicu „Mrvu ovog, zeru onog“ koja donosi ponešto za svakoga, a kako bismo saznali detalje, ali i planove te vratili se na sam početak ove divne gastro priče, u nastavku smo porazgovarali sa Sandrom koja nam je otkrila baš sve!

Ispričaj nam priču kako je započela tvoja ljubav prema kulinarstvu? Je li riječ o nečemu što si uvijek voljela ili su se simpatije razvile s vremenom?

Ja sam bila dijete koje nije voljelo jesti i kao dijete nisam jela puno toga. Bila sam naporna i štrkljava (okej, sve sam to nadoknadila, sad sam sve suprotno, bit će da sam ja jedna od onih kojoj je sirup za apetit počeo djelovati tek u dvadesetim godinama). Krajem srednje škole sam odlučila postati vegetarijankom i bila sam vegetarijanka 10 godina, moji su to doma dobro primili, ali mi je mama rekla da ona neće kuhati dva jela pa neka kuham sama – i to je bila rečenica koja mi je promijenila život.

Tu se rodila ljubav prema kulinarstvu, prema hrani, začinima, prema istraživanju namirnica, ljubav koja traje i dan danas. Od tada pa do danas nisam prestala istraživati, kombinirati, kuhati svaki dan. Danas više nisam vegetarijanka, ali mi je u prehrani i dalje najviše zastupljeno povrće, samo mu ponekad dodam mrvu slaninice. I evo, osoba sam koja je hobi pretvorila u posao jer je moje bavljenje hranom i zapisivanje priča o hrani dugo vremena bio onaj bitan element mog života, onaj ispušni ventil koji mi je u stresnim danima držao glavu iznad vode.

Tvoj blog 'O slanom & slatkom: o svemu' je već neko vrijeme jedna od najpopularnijih online gastro adresa. Prije koliko si ga točno godina pokrenula i jesi li zadovoljna s razinom na kojoj je sada?

Moje “bloganje” je i započelo prvenstveno na društvenim mrežama i to tamo negdje početkom 2013. godine kad sam pokrenula Facebook stranicu „O slanom & slatkom: o svemu.“ Ideja mi je bila „odteretiti“ privatni FB profil od fotki hrane kojima sam bombardirala prijatelje i koji su me proklinjali sve u šesnaest kad bih u kasni sat objavila fotku nekog sočnog kolača ili tanjur pašte. Očekivanja su mi bila skoro pa nikakva, no nadala sam se nekoj maloj zajednici koja će tu sa mnom zaljubljeno raspredati o slanom, o slatkom, o svemu. A dobila sam svoju malu četu prekrasnih ljudi koji me bodre, podržavaju, vole i raduju se svakom novom receptu, svakoj novoj fotki i svakoj novoj priči.

Dobila sam ljude koji su me pogurali naprijed i nekako mi pokazali moj put. Tek godinu ili dvije kasnije pokrenula sam blog. I kad sam kretala u ovu avanturu, nisam mogla ni zamisliti kuda će me to odvesti, a odvelo me je daleko, baš daleko jer sam paralelno uz stalni posao gradila i ovu drugu priču, ulagala i trud, i vrijeme u vlastiti razvoj, čitala i educirala se, kupovala opremu kako bih mogla stvarati što kvalitetniji sadržaj i evo me danas tu gdje jesam, kažu, poznato ime u gastroblogerskom svijetu. Ipak, ja se uvijek na to smijem i obično kažem da ja samo guštam u svemu što radim – jedem, pijem, kuham, fotografiram, komuniciram s ljudima i prenosim im svoju ljubav prema hrani i gastronomiji – i ne smatram se nikakvom blogericom, a još manje influencericom.

Koliko je Instagram pomogao da se još bolje pozicioniraš na gastro scenu?

Vjerujem da je Instagram jako dobro proširio glas jer Instagram je nekako direktan i brz, i svi su mi tamo nekako blizu i taj hashtag te odvede gdje nikad možda ne bi sam otišao, a isto tako ti dovede ljude koji možda nikad ne bi došli do tebe da nije bilo tog hashtaga. Ja baš volim Instagram jer na njemu je još uvijek fotografija ta koja igra glavu ulogu i nosi priču, iako se ja i tamo raspišem pa mi se ljudi često javljaju komentarima da ne znaju je li im bolja priča ili fotka. To mi bude najveći kompliment od kojeg se srce pretvara u kuću, moram priznati. Mislim da je uloga koju Instagram ima u svijetu društvenih mreža i cijeli taj influencerski marketing koji se preselio na Instagram svakako pomogao da se više prepozna moj rad i kvalitetan sadržaj. Jer naglasak je i dalje na kvalitetnom sadržaju.

Što bi radila da ne kuhaš?

Jela, hahaha! Mislim, to stalno radim. Vjerojatno bih i dalje vodila razne projekte jer nije mi ovo oduvijek bilo posao. Više od 20 godina sam provela na raznoraznim humanitarnim i razvojnim projektima financiranim sredstvima stranih donatora, a kasnije i EU fondovima, kao project manager, a onda sam pred dvije i pol godine dala otkaz, napravila zaokret od 180° i posvetila se menadžeriranju vlastitog projekta – života kakvog želim voditi. Danas se bavim onim što se marketinškim jezikom zove produkcija sadržaja.

Uz redovno vođenje vlastitog bloga surađujem s mnogim prehrambenim brendovima za koje osmišljavam i pišem recepte te stiliziram i fotografiram pripremljena jela, razvijam pisani sadržaj, surađujem s raznim magazinima u kojima se mogu naći moji recepti i fotografije hrane, snimam video materijale, držim kulinarske radionice i teambuildinge, kao i cooking showove, bavim se stiliziranjem hrane za promidžbene svrhe klijenata. Osim toga, osmišljavam i vodim gastro ture za strane turiste i domaće gastro entuzijaste, pišem gastro reportaže i tematske članke za različite portale te se bavim promocijom i komunikacijom na društvenim mrežama.

I da, u listopadu ove šućmuraste godine sam sa svojim životnim partnerom i supatnikom (a i suputnikom) osnovala tvrtku Neboder ideja d.o.o. kojoj je prvi veliki projekt i posao bio upravo izdavanje ove moje knjige pa sad kako bude. Samo nek' smo zdravo i nek' smo skupa. Ničeg se ne bojim. Da ne bilo ono „boj se ovog, boj se onog i ode život“.

Nedavno je izašla tvoja kuharica, odnosno kako je ti nazivaš gurmanski spomenar imena 'Mrvu ovog, zeru onog'. Koliko si dugo si radila na njoj i odakle sama ideja za tako nečim?

Da, s prvim danima prosinca svjetlo dana je ugledala moja knjigokuharica (kako ja kažem, nit' knjiga, nit kuharica, a sve) pod nazivom „Mrvu ovog, zeru onog“, moj gurmanski spomenar. Na njoj sam radila nešto manje od pet mjeseci, relativno kratko, s obzirom na broj stranica i sami sadržaj. A sama ideja baš za ovu knjigu je došla spontano, iako je oduvijek pišem i nekako sam zamišljala da ću prije izdati zbirku kratkih priča nego kuharicu, ali evo dogodilo se da sam u jednom formatu dotakla i jedno i drugo. Ova mi kuharica uopće nije bila u planu ove godine, no kako sam ja stvarno nepredvidljiva, njome sam iznenadila i sebe i sve koji su dugo, dugo vjerno navijali za nju.



Što nam ona sve konceptualno donosi? Kakve recepte ondje možemo pronaći?

Ova knjiga je podijeljena na devet poglavlja, složila sam ju po nekim svojim tematskim cjelinama. Donijela sam priče i recepte iz svojih talijanskih skitanja, ima divnih bliskoistočnih jela i meza u koje sam beznadno zaljubljena, ima par svjetskih klasika, ali i juha, salata, ribljih recepata, puno onih sitnih zalogaja koje stavljamo u teglice i poslužujemo u zdjelicama (umaka, namaza, pašteta), ima i jedno veliko poglavlje posvećeno brašnjenju. Pod time mislim na kruh, peciva, pogačice, focaccie, pizzu, ali i miješenje i pečenje kruha s prirodnim kvasom, tzv. sourdough, a ono što je čitateljima vašeg portala vjerojatno najzanimljivije, ima i slastica!



Podnaslov „Gurmanski spomenar“ najbolje opisuje o kakvim se receptima, ali i kratkim pričama koje prate recepte, radi – o onima koje pamtim, vučem iz djetinjstva, svakodnevnog života, ali i onima s putovanja koje reproduciram u vlastitoj kuhinji. Radni naziv ove knjige je bio “knjigokuharica” i svi koji me prate ju i dalje zovu knjigokuharicom jer ovo je i zbirka priča i knjiga recepata. Mrvu ovog, zeru onog. Ovo je kaleidoskop emocija, sjećanja, okusa, mirisa, boja, radosti, tuge, sreće, ljubavi, jedva čekanja, strpljenja i sve češće nostalgije. Bez tih priča ja ne bih bila ja niti bi ova knjiga bila knjigokuharica.

Kome je namjenjena tvoja kuharica, početnicima ili onima s nešto većim iskustvom?

Namijenjena je svima, baš svima jer je stvarno šarolika i ima svakakvih recepata; od onih najjednostavnijih do onih zahtjevnijih te stvarno u njoj svatko može pronaći recept za sebe, ne pretjerujem kad to kažem. Ima toliko divnih, brzih jela koje svatko može napraviti od namirnica koje ima doma, možda je samo kombinacija začina koje koristim malo drugačija od neke klasike jer u mojim jelima ima i kumina, i sumaka, i čili pahuljica, i ras el hanouta, i curry mješavine začina, i za'atara koji obožavam i koji u sve guram. Evo, gurnula sam i mali paketić za'atara uz svaku knjigu, kao mali poklon zahvale svima koji su je kupili.



Koliko je zahtjevno napisati kuharicu? Ispričaj nam kako je tekao kreativni proces!

Pisanje kuharice možda zvuči romantično, ali pisanje kuharice je projekt kao i svaki drugi; projekt koji ima svoj početak i kraj, svoj vremenski okvir i koji traži disciplinu. Za nas nedisciplinirane to je možda najteži dio projekta. Kad sam kretala u ovu avanturu, najprije sam napravila koncept i ugrubo ga raspisala, potom sam napisala nazive jela koja bih željela vidjeti u toj svojoj knjizi i krenula s realizacijom.

Svaki dan sam odradila barem nešto jer iza svakog recept stoji planiranje, popis i kupnja namirnica, priprema jela (ponekad i fotografiranje samog procesa pripreme), osmišljavanje seta za fotografiranje i stiliziranje, fotografiranje i postprodukcija, odnosno obrada fotografija, nakon toga slijedi pisanje recepta ili bolje rečeno prepisivanje črčkarija s papira jer ja sve recepte prvo zapisujem na papir (svaki recept ima kratki uvod, popis sastojaka i opis pripreme) te pisanje crtice ili kratke priče uz recept koja je trebala pratiti svaki recept, ali zbog silne količine teksta to je bilo neizvedivo.



I zadnji korak u cjelokupnom procesu je bilo grafičko oblikovanje i dizajn same knjige koji sam s velikim veseljem i povjerenjem prepustila Jelenku Hercogu, čovjeku koji je i genijalan dizajner i veliki gurman, čovjeku koji je zaslužan za „wow“ efekt svih koji su je vidjeli ili kupili i listali. Iako sam mnoge iznenadila bijelim koricama i minimalističkom naslovnicom, moram reći da je baš svakoga ova knjiga već na prvi pogled oduševila, e za to je zaslužan Jelenko Hercog – bez njega to ne bi bilo to, znam to!

Možeš li izdvojiti koji su najljepši, a koji najzahtjevniji aspekti tvog posla?

Najljepši su zasigurno sloboda u kreiranju sadržaja i biranju projekata, fleksibilnost i najčešće rad iz topline vlastitog doma (okej, imam ja i terenskog rada, nije da samo od doma radim), a najzahtjevniji su kao i u svakom poslu – rokovi. Ima dana kad se sve skupi u jednu točku i ne znaš kako ćeš sve napraviti, no uvijek se nekako raspetljaš. Ja ne volim stvari u zadnji čas, a sve češće ih upravo tako radim. Moram to nekako promijeniti jer ću si opet navući razne stresove na vrat, a lijepo je bez njih.

Imaš li neke kulinarske uzore?

Moj najveći kulinarski uzor je moja mama koja, kako se ono u narodu kaže, od ničega napravi nešto. To kako ta žena kuha i kako je sve što ona izbaci u tanjure fino, to stvarno nije normalno (prva priča u mojoj knjizi nosi upravo takav naslov). Od slavnih kuhara volim Yotama Ottolenghija, imam sve njegove kuharice, osim zadnje koju još nisam uspjela kupiti, ali budem. Jako volim njegov pristup kuhanju i taj Bliski istok koji nam svojim jelima donosi u tanjure. Odličan mi je i Massimo Bottura zbog svih njegovih projekata, a posebno zbog korištenja svog influencerskog položaja na skretanje pažnje na problem bacanja hrane i gladi koja je još uvijek itekako prisutna u svijetu.

Gdje generalno crpiš inspiraciju za jela i dogodi li ti se ponekad da osmisliš super recept, a jelo ne ispadne tako?

Inspiracija je stvarno svuda oko mene – prvo zavirim u hladnjak i police jer doma uvijek imam svega i previše, a onda se zaletim na tržnicu i prepustim sezonskim namirnicama kojima se u krug veselim. Inspiraciju crpim i iz života, iz sjećanja na djetinjstvo i onih mirisa i okusa utkanih u genetski kod, poput mirisa cimeta i okusa svježe ribanih jabuka posutih šećerom, iz svojih putovanja i priča iz Italije iz kojih se iščitava sva jednostavnost života koja se ogledava u kori suhog kruha natrljanog češnjakom i prelivenog mirisnim maslinovim uljem, zrelim sočnim rajčicama, aromatičnom, kremastom rižotu i dobroj čaši vina. Iz kuharica, s interneta, iz glave. Najbitnija je volja – kad imaš volje za kuhanje, dođe i inspiracija.

Znalo se dogoditi da neka jela ne ispadnu baš kako sam ih zamislila ili da me baš ne oduševe kako sam zamišljala da hoće, no u tim trenucima mi je najbitnije da su ta jela i dalje jestiva (skoro uvijek jesu), da ne ostanemo gladni jer vrlo često to neko novo jelo koje razvijam za blog ili klijenta ujedno bude i naš ručak ili večera – kod nas se hrana ne baca.

Što nam dalje pripremaš? Vjerujem da već imaš ideje koje čekaju realizaciju...

Trenutno sam fokusirana na distribuciju ove moje blebetave knjige, potražnja je stvarno velika i osjećaj je, usprkos umoru, izvanredan i odlično bi mi došla jedna mala četa vilenjaka (dvoje već imam – mamu i Njega) da sve stignem. Ali da, imam neke nove planove koji su vezani uz dizanje produkcije sadržaja kojom se sada bavim na jednu novu razinu, želim i više raditi vlastitim rukama, čeznem za nekom malom proizvodnjom i na tom bih se polju voljela realizirati, voljela bih pokrenuti i neke nove priče koje pozicioniraju Hrvatsku kao izvrsnu eno-gastro destinaciju jer ne može ovo trenutno stanje vječito trajati! Probat ću iskoristiti ovo vrijeme zatišja i nametnute distance za razvoj barem jednog od ovih projekata koje sam spomenula. I ako smijem biti iskrena do kraja, stvarno bih voljela i odmoriti, barem tjedan dana...

Foto: Privatni album, Instagram
Objavljeno: 15.12.2020. u 13:34

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p