Gdje Je Granica Između Inspiracije I Kopiranja Na Društvenim Mrežama?

Tamo negdje 2009., početkom 2010., spretnošću djeteta s pomoćnim narukvicama, zaplivala sam blogerskim vodama. Naivnošću vođena internetskim bespućima, nisam poznavala riječ hejter jer tada još nije bila ušla u svakodnevni rječnik, krađa identiteta bila je scenarij SF-a, s fenomenom selfieja još se nisu bili zabavljali psiholozi, a karijere na Instagramu bile su realne koliko i početak dijete u ponedjeljak.

Surfajući tim prvim valom domaćih modnih blogera, online svijet se tadašnjoj dvadesetdvogodišnjoj utopističkoj meni činio izrazito prijateljskim, poput mikro zajednice istomišljenika koji se međusobno podupiru. Ili sam ja to tako, u svojoj naivnoj maniri, voljela zamišljati. Jer, kakvu energiju odašilješ takva ti se i vraća, zar ne? Jednog je dana u moj inbox stigla dojava da se nekoj djevojci toliko sviđaju moje fotografije da ih koristi na svom blogu. Štoviše, koristi ih tako da moj lik predstavlja kao svoj, mog tadašnjeg dečka kao vlastitog i moje dane kao, po svemu sudeći, inspiraciju za svoje. Šok i nevjerica, blaga mučnina, nekoliko klikova, prijava i stvar je, srećom bila riješena, no s jednom očekivanom posljedicom. Moj je mjehurić satkan od slojeva naivnosti bio probušen. Osjetila sam se izloženo, nezaštićeno i lako dostupno, kao miš na vjetrometini oko kojeg kruži orao. Na tren sam osjetila strah ravan onome kada hodate praznom mračnom uličicom i iza ugla se iznenada pojavi grupa muškaraca podivljalih testosterona i neobuzdanih ega koji kao da se jedan s drugim natječu u tome tko će imati manje zdravog razuma, a o pristojnosti da ne govorimo. I premda ova moja epizoda nije imala većih posljedica, barem koliko ja znam, bila je dovoljna da svoje zidove postavim više, a o svojoj online prisutnosti (i sigurnosti) konstantno promišljam, balansirajući između dvije krajnosti - Gasim sve i palim na polupusti otok prodavati kivi ispod palme i Baš je slatko podsjećati na male pizdarije koje svakodnevicu čine ljepšom (i tu i tamo se pohvaliti, budimo realni).

gypsea_lust

Tko ti je kriv kad stavljaš fotke na internet, mudro bi štoriju zaključili tada moji sugovornici, začepivši mi usta mudrolijom toliko očitom da nisam imala nijedan argument osim zdravog razuma, biblijske podjele na dobro i zlo ili one poslovne na autorstvo i krađu. Ovim se nedoumicama trenutno bavi i Lauren Bullen, poznatija kao Gypsea Lust, djevojka čija se priča širi medijima ovih dana. Svjetski poznata blogerica i autorica Instagram profila s nevjerojatnih 763 tisuće pratitelja, naime, živi život iz snova, posebno onih milenijske generacije. Sa svojim momkom Jackom Morrisom čini duo koji putuje svijetom, okida očaravajuće fotografije, na svom blogu piše o proživljenim avanturama u raznim zakutcima svijeta, i za sve to bivaju plaćeni. Gypsea Lust i Do You Travel su jedni od najrelevantnijih digitalnih influencera današnjice na području putovanja. Njihova jedna sponzorirana fotografija zalaska sunca na Santoriniju, doručka u marokanskom Riadu ili igranja sa slonovima ispod vodopada u Vijetnamu brendove košta minimalno 1000 dolara, s mogućnošću porasta za nekoliko nula u slučaju veće kampanje. Umjesto rasporeda predavanja na faksu ili noćnih autobusnih linija 23-godišnja Lauren pokušava pohvatati je li joj sljedeće putovanje na Bali, ono iza njega na Šri Lanku i hoće li za Božić uspjeti uhvatiti avion za Island. Mnogi bi se poželjeli naći u (poprilično iznošenim) cipelama ovog para koji je putovanja pretvorio u karijeru i svoje oko za fotografiju u unosan posao, no u slučaju djevojke Instagram imena @dianaalexa divljenje je otišlo stepenicu dalje, odnosno, nekolicinu avionskih karata dalje. @dianaalexa se, naime, uputila na iste destinacije koje je obišla Lauren te je identične fotografije popraćene istim captionima (čak i emotikonima) i do u detalje sličnim odjevnim kombinacijama zabilježila na svom Instagram profilu. Zaključivši kako nije riječ o Photoshopiranim replikama njenih fotografija, Lauren se obratila direktno Diani, pokušavši shvatiti koja je svrha ovakvog uznemiravajućeg stupnja kopiranja. Odgovor se sastojao od opravdanja kako nemali broj većih i manjih profila na Instagramu kopira vizuale Lauren i njenog dečka te da, ako na to nisu spremni trebali bi svoje fotografije staviti na privatni mod.

gypsea_lust

U falsificiranoj i vraški dobro stiliziranoj Instagram galaksiji, gdje sve počiva na dobrom oku i pravom sanjivom filteru, lako je poželjeti biti Lauren. Lako je na putu do posla, u maglici pospanosti i mučnoj omamljenosti mirisom sendviča s Polijem koji se širi iz torbe srednjoškolca iza leđa i uvijek istim gradskim prizorima ispred, poželjeti iskočiti iz svojih jesenskom kišom namočenih cipela i uskočiti u Laurenine japanke. Lako je poželjeti raspustiti suncem opaljene pramenove i ispružiti se ispod palme s kokosom s desne i nestvarno tirkiznim oceanom ispred. Sasvim je normalno i ispred tornja u Pisi ili palme na rivi u Splitu dobiti nagon okinuti još jednu od bilijun istih turističkih fotki, jer su naše neuronske mreže štreberski zabilježile da su ovakve vizure jako popularne u online svemiru.

No, sasvim je druga stvar svoj život kreirati prema onome što vidimo na Instagram profilima, bez obzira na to koliku im veliku vojsku čine pratitelji. Trošiti novac na avio karte za destinacije koje obilazi naša omiljena Insta djevojka, rezervirati iste hotele kao ona, ne percipirajući da ta ista djevojka nije platila svoj boravak u bajkovitoj (i basnoslovno skupoj) Mamouniji u Marakechu, dok će naš bankovni račun ipak biti oštećen za nekoliko tisuća eura za tri dana, a u slučaju da to nije jedna od vaših vrućih igrica, malo je čudnovato svog dečka stilizirati po uzoru na onog vašeg Insta girl crusha i fotografirati ga u istoj poziciji u kojoj je to činila ona na jednom od svojih putovanja. Osim što je skupo, troši vrijeme i odaje dojam da smo lagano sišli s uma, to što živimo u digitalnom dobu u kojem se na dnevnoj bazi na internet uploadaju bilijuni fotografija, ne znači da u dobar dio njih nije uložena gomila truda, vremena i novca i da krađa, odnosno kopiranje istih nije jednaka kopiranju Munchova Krika ili haljine Yves Saint Laurenta. Ne, ne uspoređujem djela klasičnih umjetnika s fotografima na Instagramu, ali poanta jest da današnji demokratični, pristupačniji i rašireniji oblik kreativnog izražavanja također poznaje okvire autora i kradljivaca, fejkera i originala. I puno je, puno brže doći do onih u ulozi negativca u ovoj priči. Ako već ne Google tražilicom, horda će samoprozvanih internetskih šerifa lako otkriti fejkere i dodijeliti im ružne etikete, javno ih kamenovati, servirati rafale negativnih komentara i baviti se prozivanjem bez pokrića. I u slučaju Lauren i Diane, obje su strane dobile svoje porcije kritika, samo što je Diana zadobila kreativniji spektar istih, dok su Lauren neki optužili da je ovo sve, pogađate, uspješan marketinški trik.

gypsea lust

Bez obzira na to što se krije iza Dianinog čina, bila to puka inspiracija, nedostatak vlastite kreativnosti ili nešto veće, rezervirano za kauč u uredu stručnjaka, nemoguće je ne početi analizirati ljudsku potrebu za imitiranjem tuđih života koja je krila dobila s pojavom društvenih mreža i ne osvješćivanje činjenice da trava nije zelenija u tuđem dvorištu (samo je možda provučena kroz prikladniji filter). Internet i društvene mreže otvorile su neke nove procjepe za kanaliziranje nesigurnosti, strahova i žudnji koje oduvijek kolaju ljudskim bićima, i proći će još neko vrijeme dok se one sive internetske zone ne stave pod konkretnije zakonske okvire. Dotad je samo na nama odluka o tome gdje prestaje naša inspiracija drugima i počinje jedno obično, masno kopiranje.