LIFESTYLE

Je li kraj svijeta razlog za pomirbu s bivšim?

"Text your ex" manija zavladala je svijetom... odobravate li?

Tko god protekla dva tjedna živi u Zagrebu neupitno će se sa mnom složiti kako je osjećaj grada apokaliptičan. Smrtonosni, i zasad, i dalje pomalo misteriozan korona virus zatvorio nas je u svoja četiri zida i ograničio nam živote na dosad ne viđene načine. Ne samo da ljudi masovno dobivaju otkaze, već smo i izgubili sve hobije i navike koje imamo; nema više odlaska u teretanu, na sat slikanja, na učenje stranoga jezika, a kamoli na kavu s prijateljicom. Rekla bih, srećom pa smo svi u istome košu, pa ni nemamo na što potrošiti novac, a vani se doista ništa ne događa radi čega ne postoji niti jedan opravdan razlog za izlazak.

Već je i sama „karantena“ u koju nas se većina samovoljno stavila kako bismo kolektivno pokušali zaustaviti širenje virusa dovela do nekakvih psihičkih granica na kojima je teško balansirati na onoj pozitivnoj strani. Nećemo se lagati – nije lako biti zatvoren po cijele dane. Iako doista nikada nije bilo jednostavnije „spasiti svijet“, gubljenje navika na površinu je iz svih nas izvuklo ono najgore. Čini se da imamo previše vremena za razmišljanje, što nikad nije dobra stvar. No nekako se i na to navikneš; na kraju dana tješimo se da sada sjedimo kući kako bismo što prije ponovno svi bili u velikom društvu i sa svojom obitelji. Tješimo se i da će virus što prije naprosto iščeznuti kako bismo ponovno dobili posao, osjećali barem jedan veliki pritisak manje. No onda se dogodio potres... I sve je palo u vodu.



Najjači potres koji je zatresao Zagreb u 140 godina dogodio se ružno i nenadano, nešto prije pola 7 ujutro u nedjelju, kada smo svi ionako iscrpljeni od nevidljivog neprijatelja pokušavali spavati. Šok kakav doživiš kada poskakuješ skup s krevetom, čuješ razbijanje namještaja i pucanje zidova, ne može se mjeriti s bilo kojim drugim strahom kojega si doživio. U tom trenu pomislila sam da je sada sve gotovo. Ako nam već prokleti virus nije uzeo život – sad će ovo. No ostali smo živi. Neki su imali više sreće od drugih, ali neupitno nosimo jednaku težinu u prsima koja nam i uz svu pozitivu ovoga svijeta govori da je kraj – možda – bliže nego smo ikada pomislili.

Više nijedna materijalna stvar u životu nije bila bitna, ali su zato glavom prolazila imena ljudi kojih se možda ne bismo sjetili da je to samo još jedna nedjelja. Neka s lijenim kasnim jutrom, kavom na kvartu i kasnije satima provedenim uz Netflix. Tu nedjelju smo s knedlom u grlu stajali u svojim pidžamama i trenirkama, tek umivena lica, i smrzavali se pod friškim pahuljama snijega. Dok nas je virus vrebao izvana, a potres nam nije dao unutra, taj prokleti limbo nas je prisjetio onih koji su nam najbitniji – a oni možda nisu bili kraj nas.



I dok sam se tresla još satima nakon udarne 5.5-ice ujutro, tresla sam se uz zaručnika koji je sa mnom prošao svaki dio našeg paničnog dana. Zagrlio me dok nam se čelični krevet tresao kao šiba na vodi, počistio je razbijene tanjure dok sam stajala ispred spavaće sobe, u šoku, pokušavajući sabrati misli. Držao me blizu sebe, a daleko od drugih dok smo na cesti dočekali i drugi veliki potres toga jutra, ipak na umu imajući da je možda i veći neprijatelj negdje, neprimjetno, oko nas. Nakon tog dana, ali i svakog prije ove grozote koja se našem gradu dogodila, a nažalost događa se i dalje – nikad nisam bila sigurnija da imam svog ride-or-die partnera.

No glavom su mi odmah prošle moje prijateljice. Većina ih je potres doživjela u stanu sama. Ne mogu zamisliti koji strah su morale osjećati. Ne znam kako su izdržale same čekati i izbjegavati ljudski kontakt u situaciji koja je najviše od svega tražila samo to – da te netko zagrli ili primi za ruku, da vam svima bude lakše. Kako da onda, uz sve to, ne pomisliš i na ljude s kojima si bio – i možda barem na trenutak zaboraviš sve ono ružno i u duhu lijepoga pošalješ tako jednostavnu, a značajnu poruku: „fališ mi“.



Upravo su poruke od bivših i bivšima postale jednako pandemične poput virusa. Na američkim web stranicama sam pročitala na milijune tekstova koji daju savjete o tome kako dejtati za vrijeme COVID-19, jer naime, Amerikanci i dalje misle da je sasvim opravdano izaći u lokalni kafić na kavu s nekim tko tvrdi kako nema ikakve simptome. Iako nas WHO redovito podsjeća na pravila ponašanja na javnim površinama, primjerice udaljenost od dva metra, bez dodirivanja vlastitog, a pogotovo tuđeg lica i, naravno, bez sline, u njegovom „pravilniku“ nema uputa za seks. Za njega čak i možemo zdravorazumski pretpostaviti da nije okej između osoba koje ne „samo-izoliraju“ skupa, barem su kod nas ljudi malo stali s korištenjem dating aplikacija. Neki se, doduše, dopisuju i čavrljaju preko Face-timea ili Skypea, ali više, manje odgovorno odlučuju prvi date ostaviti za doba poslije korone.

Usamljenost je ionako veliki problem milenijalca i generacije Z, pa kada rubno skoro gledamo kraj, vrlo brzo shvatimo što je u životu doista bitno – a većini je to ljubav.
Nije li onda logično povezati se s onima koji su nam zadnji puta davali taj neodoljiv osjećaj sigurnosti? Kada se osjećaš kao da ti se pred očima vrte zadnje scene filma o kraju svijeta – ne osjećaš li da želiš život proživjeti malo intenzivnije, ispunjenije, cjelovitije... možda čak i smislenije?



Ali prije nego li uzmeš mobitel i natipkaš te dvije male, tako jednostavne a značajne riječi poput „fališ mi“, treba biti realističan oko prijašnjih ponašanja. Obratiš li se bivšem/bivšoj radi kojih si se osjećao loše, dopisivanje u samoizolaciji će te učiniti samo usamljenijim– utjehu ne treba tražiti u mjestima gdje smo je već izgubili. 


U ovakvim neizvjesnim i kriznim razdobljima koje upravo prolazimo, javljaju se strahovi, anksioznost, zabrinutost. Takvi osjećaji najčešće potiču da se okrenemo jedni prema drugima te u odnosu i zajedništvu crpimo snagu, osjećaj sigurnosti i pripadnosti koji pomože da smanjimo frustraciju od neizvjesnosti koja se, prirodno, javlja u ovakvim okolnostima. U tom smislu, logično je za očekivati da se javlja jači osjećaj za povezivanjem i bliskim kontaktom te potreba za poznatim, što može rezultirati, između ostalog, i obnavljanjem starih ljubavi, pogotovo kod osoba sa slabije razvijenim bliskim odnosima. S druge strane, uvjeti izolacije usmjeravaju nas na intenzivniju komunikaciju s osobama koje nas okružuju pa u takvim okolnostima, mnogi dugotrajni odnosi mogu biti na kušnji jer provodeći intenzivno više vremena zajedno u dnevnom ritmu koji je daleko od uobičajenog, iziskuje jače usklađivanje s ljudima koji nas okružuju, a time i više strpljenja i razumijevanja jedno za drugo.“, objasnio je komunikolog i psihoterapeut Krešimir Dabo.

Mozak nam je sada preopterećen informacijama i mogućim opasnostima, radi čega počnemo vjerovati da je situacija i gora nego li doista je, a kada smo u panici – ne donosimo najbolje odluke. No ako i nakon više tjedana i dalje razmišljate o bivšem partneru, ne znači da potencijalno radite pogrešku. Za vrijeme krize često slažemo prioritete radi čega možemo uvidjeti i kako neki razlozi za prekid s osobama koje smo voljeli nisu bili sasvim opravdani, jer su recimo njihove vrline zapravo snažnije od mana. Prije bilo kakvog obnavljanja kontakta moraš biti transparentan sam sa sobom oko toga što očekuješ. Moraš biti svjestan očekivanja i posljedica te jasno znati zašto sada želiš razgovarati te kako će tvoje javljanje, pa i potencijalno obnavljanje odnosa, izgledati kada ovaj stresan period završi.



No jedna je stvar sigurna: samoizolacija je vrijeme za staviti sebe na prvo mjesto i zbrinuti se za svoje emocionalno stanje. U nekim slučajevima će bivši pomoći na tom putu, dok će ostali trebati oprati ruke od svega i potražiti stabilnost, podršku i ljubav od prijatelja i bližnjih. No doista razumijem sve koji su se u nedjelju zapitali – ako nam je ovo uvertira u kraj svijeta, s kim ga zbilja želimo dočekati?

Foto: Unsplash
Objavljeno: 28.03.2020. u 00:00

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p