LIFESTYLE

Kako je 'sadfishing' postao ključnim potezom do svijeta popularnih i poznatih?

Želite još lajkova? Ispričajte tužnu priču i gledajte kako brojke rastu
Društvene mreže nisu baš izrodile svo zlo ovoga svijeta, ali nisu ni daleko od toga. U prilog im ne ide baš ni novi trend, tzv. sadfishing, koji je vrlo brzo na pozitivan pokret bacio negativno svjetlo.

I prije nego smo se slikali za Instagram ili pisali statuse na Facebooku, imali smo temeljito uređene profile na MySpaceu gdje je svirala i lukavo odabrana playlista, a prije toga blogove na kojima smo rado otkrivali raznorazne pojedinosti iz života. Izgleda da je naprosto u ljudskoj prirodi dijeliti sve detalje svoje privatnosti, pa čak i kada nam se čini da nikada nismo živjeli u eri u kojoj je toliko normalno bilo ogoliti se pred strancima. I dok danas uzbuđeno stavljamo prvi story s novorođenčetom, prije bismo zasigurno nekoliko sati kasnije pisali o tome u blogu – no sada je li brzina novih medija jedan od novih demona je sasvim druga priča.



Ipak, Instagram je uz lijepo dokumentiranje života kroz fotografije donio i nove fobije i mentalne poremećaje, naglasio nesigurnosti i fiktivne razlike između ljudi onog trenutka kada je na poseban tron uzdigao one s većim brojem pratitelja. Umjesto da jednostavno uživamo u lijepim fotografijama, ili hej, čak i onim ružnima koje su fantastični podsjetnici na posebne trenutke, svojevrsno nas je prisilio da dekoriramo tanjur prije ručka jer ćemo ga možda slikati, ali i da nabavimo tu Zara haljinu jer je nose sve cure koje zgrču gomile lajkova. Sve se gleda kroz koliko čistu fotku okineš, koristiš li unificirani filter i, naravno, koliko likeova i followera imaš – premda ti je angažiranost zajednice od mizernih 2% naoko nebitna.

Osim što se sada duplo mjerkamo u ogledalu kako bismo ustvrdili koji kut je najlaskaviji jer ne znamo svi koristiti Facetune tako da si skinemo dobrih 10-ak kila, želimo i živote tih djevojaka koje opale jednu fotku i zarade po 2000 kuna. E pa mogu to i ja!“, zaključit će svaka, jebiga, sasvim opravdano jer se čini tako banalnim i lakom lovom da neće ni pomisliti da iza pokojeg od tih profila ne stoji samo bogati dečko nego i djevojka s dva posla, obrazovanjem u marketingu, završenim tečajem snimanja i montiranja i tko zna čim drugim. Ne, ne mogu svi biti u pravom smislu influenceri, ali mogu prodavati muda pod bubrege i biti u tome dosta uspješni.



Ovdje u priču ulazi i sadfishing, a pokreću ga, doduše, „pravi“ influenceri. Kaže se da je prvi sadfisher bila Kendall Jenner sa svojom patetičnom pričom o aknama. Jest da su akne grozna stvar i da smo svi suosjećali s njom nakon što su je rastezali po medijima kao novu prištavicu, ali kada je ispalo da je njeno otvaranje duše na Instagramu zapravo reklama za brend Proactiv okrenuo mi se želudac. Triput. Istovremeno, YouTubeom se proširio trend pričanja o problemima – svi su redom u videima od 30 minuta i pokoju suzu otkrivali kako su anksiozni, depresivni, imaju problema sa začećem, nemaju dobar odnos sa starcima... Zanimljivo, baš prije ili poslije kakvih skandala, pokretanja novih poslova ili generalno gubljenja popularnosti. Nitko ne zna kako je to hodati u tuđim cipelama, što zasigurno znači da su neki od njih i bili brutalno iskreni sa svojom publikom, no mediji su tada skovali pojam koji je nekako zacrtao hit putanju – sadfishing – što je po novome označavalo pojedince koji otkrivanjem osobnih problema ili preuveličavanjem istih pokušavaju postati popularni(ji) na društvenim mrežama.

Kažu da nije bolest sve što boli, ali kako drugačije objasniti ljude koji pričaju da su psihički bolesni samo da bi dobili kojeg followera više?! Mentalne bolest i poremećaji praktički su do maloprije bili tabu, sve dok neka influencerica nije odlučila reći da je anskiozna – i preko noći kao da su svi postali anksiozni! Sada je kul biti anksiozan i to je novi izgovor za sve živo, nije loše ni biti depresivan jer se možeš opravdati za nezainteresiranost, no ne daj Bože da si bipolaran jer to je već suviše komplicirano za objašnjavati, ali i odglumiti.


I ja sam onda sadfisher, lako mogu zaključiti. Više puta su me i prijateljice pitale moram li baš sve stavljati na Instagram prije nego su osvijestile da u stvari stavljam tek 40%. Naprosto sam prije dvije godine osvijestila da je pametno otvoriti se, pa makar i ljudima koji me nužno ne poznaju. Ima nešto oslobađajuće u dijeljenju svojih problema s bespućem Interneta, a tim više jer ti se javi još stotina ljudi koji se osjećaju isto poput tebe. Nit su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, nit su sve nesretne na svoj način Tolstoje, već smo svi mi, ako smo u govnima, u istim govnima do grla. Sve nas živcira okolina, politička klima, nepravednost, stres, naporan šef, problematičan partner i manjak para. Neki uz to imaju još i teret psihičkog poremećaja radi kojega sve te probleme moraju prolaziti duplo teže – no jednako tako uvijek smo, i u baš svim okolnostima, imali psihički poremećaj ili ne, sretniji kada skužimo da nismo sami u tome što prolazimo. Trend „realnosti“ na društvenim mrežama provlačio se skoro nečujno, ali sada ostavlja nevjerojatan utisak. Sve se češće iza prekrasnog profila može vidjeti serijal storyja, ogoljenih od aplikacija i filtera, gdje samo još jedna prosječna duša kaže da je imala loš dan – i dovoljno je da tako popravi nečiji tuđi. Zašto smo morali i to malo iskrenosti upropastiti kovanicom „sadfishing“?!


@superbabekillah

„Iskreno, kada sam prvi put čula za “sadfishing” kao fenomen u kojem ljudi dijele privatne probleme isključivo zbog medijske pažnje ili reklame, bila sam zgrožena. Razlog tome je što sam ja vrlo aktivna po pitanju socijalnog osvještavanja kroz privatne probleme, i za mene je to nešto što, da nema plemenit i društveno koristan cilj, nikad ne bih radila, jer čak i dok (očito) ima, nije najugodnije iskustvo, ali nagrada koju nosi i koju vidim kroz pomoć ljudima, je neprocjenjiva. Ogoliti svoju privatnost i probleme isključivo za reklamu mi je nezamislivo, smatram da postoje drugačiji načini privlačenja pažnje koju su moralno prihvatljiviji. Ali opet, onda se podsjetim da nažalost živimo u proračunatom svijetu i da su ljudi očito spremni na takve poteze. Ono što me boli je što onda mi, koji to radimo zbog višeg cilja, potencijalno gubimo kredibilitet, i to je tužno.“, složila se Karla Zelić, influencerica koja stoji iz nicka @superbabekillah, koja otvoreno progovara o depresiji s kojom se borila dugi niz godina.

No valjda je i sadfishing još samo jedna situacija koja će potvrditi kako na svijetu ima dobrih i loših ljudi, onih s trunčicom pristojnosti i onih koji bi prodali i vlastitu mater, no nadam se kako neće na globalnoj razini previše utjecati na ponovno zatvaranje ljudi iza profila okićenog lažnom srećom. Na kraju, Instagram nas je još jednom, ako ništa drugo, naučio da je za nas doista najbolje što manje ga koristiti.

Foto: Instagram, Proactiv, SuperBabeKillah, Unsplash
Objavljeno: 28.10.2019. u 11:26

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p