LIFESTYLE

Kome je danas više do zaruka i braka?

Neke nove tradicije modernog doba
"Kad ćete se ženit?" Nije li to najčešća rečenica koju čuje prosječni hrvatski par? Ljudi od pamtivijeka vole gurati nos tamo gdje im nije mjesto, no sve češće mi se čini kako na ino pitanje dobiju odgovor „nećemo“. Doduše, mislim da je vrlo jasno zašto većina ne želi stupati u brak...

Ne znam u kojem su trenu sve djevojčice prestale maštati o svom vjenčanju. Već sam u tinejdžerskoj dobi bila svjesna činjenice da mi je vjenčanje privlačno samo radi te prekrasne haljine koju možeš nositi isključivo u jednoj situaciji, a kako se svakako neću udati prije 28-e, jer mi se ta godina činila dovoljno dalekom. Niti moje prijateljice nisu maštale o vjenčanju, nisu pričale o braku ni kada su bile u dugim vezama, a pitanje zaruka je bilo kompletno sekundarno. Što sam postajala starija, prema braku sam sve više stvarala averziju, jer sam fokus svog života ionako stavila na karijeru. Kako bi, uopće, trebao izgledati muškarac s kojim bih JA voljela okruniti vezu ili ne daj bože roditi djecu?! Bila sam perfektno sretna biti u dugoj vezi koja će, ako potraje, do kraja života biti takva kakva je jer taj bračni papir mi ionako ništa ne znači. Spoiler alert – prekinuli smo, a danas sam zaručena.



Barem jednom godišnje novinske stupce pune naslovi poput „Hrvati se zadnji u Europi osamostaljuju“, a onda kada lokalni mediji naprave reportažu o broju rođene djece i sklopljenih brakova svi se čude kao „pura dreku“ kako su tako poražavajuće niske brojke? I umjesto da se silno priča o padu nataliteta i dosad najvišoj stopi razvoda, kako se zdravorazumski ne poveže paralela sa situacijom u državi? Ne znam kada se posljednji put netko uspio useliti u normalan stan jer je tržište prezasićeno dnevnim najmom, a ono što se nudi je otprilike podrum kod tete Mire u Dubravi za 400 eura + režije. Istovremeno, po završetku faksa dobiješ li posao na stručnom osposobljavanju, velika je vjerojatnost da ćeš raditi kao konj za novce manje od minimalca, a kasnije nećeš dobiti posao u dotičnoj firmi. Povrh svega toga, uopće pronaći posao u struci je postalo sve teže, čemu svjedoče migracije „trbuhom za kruhom“, pa pretpostavljam da se u Irskoj već uvelike priča hrvatski kao drugi jezik. Sada mi molim vas objasnite, kako da mlađi od 30 godina, s 3000 kuna mjesečno i stanom koji u prosijeku oduzima upravo toliko, uopće razmišljaju o tome da organiziraju svadbu, a kasnije i rode ili uzdržavaju djecu? Računica je rubno nemoguća.

No ipak će doći spomenuta teta Mira i pitati tebe i tvog partnera kako to da se još niste oženili, a skupa ste već jedno pet godina? „Misliš da je nama bilo lakše? Napravili smo kako smo mogli i sve je ispalo dobro“ mi je doista najdraži odgovor kojega mogu dobiti od bilo koga starijega od mene i u tom trenutku bih se samozapalila. Uopće nema smisla raspravljati o tome kome je bilo bolje, jer svi smo mi samo jednom u svojim dvadesetima u nekom vremenu – i tada samo dvadesetogodišnjaci mogu znati kako im je. No čini mi se da smo mi mladi, ako ništa, naučili da je nepristojno petljati se u tuđi život. Pitati ljude kada će se odlučiti na kakav korak u odnosu je jednako nepristojno koliko i gurati mi nos u maternicu jer eto, na pragu 30-e još ne razmišljam o djeci. Pretpostavka da veza bez braka nije ozbiljna toliko koliko ona s brakom je jednako apsurdno koliko i izjava da Zagrebu treba još jedna fontana. Još je luđa ona da brak kod matičara bez crkvenog braka nije brak – uopće!



Jest da smo 2019. toliko osjetljivi da više nisi siguran je li politički korektno reći da vidiš plavu boju, ako svi na slici vide samo sivu, ali smo i utoliko manje opterećeni davno postavljenim društvenim normama. Neki ljudi će uvijek imati potrebu stvarati „kutije“ u koje će strpati ljudi kako bi bolje razumjeli društvo, no... brak ne znači ljubav i trajnost, djeca nisu sredstvo za opstanak ljubavnog odnosa, vjenčanica stvarno ne mora biti bijele boje i da se baš držimo tradicije – rijetko koja bi bijela hodala. Ide to i toliko daleko da nam više nije bitno ni upoznati roditelje prije nego, primjerice, dobiju unuke.


Takvom izjavom je nedavno „iznenadila“ i Slađana Ostić, influencerica @slakipalaki, koja svoju desetogodišnju vezu još uvijek ne misli okruniti – ičim; „Dečko i ja ćemo uskoro slaviti 10 godina u vezi, a živimo zajedno godinu i pol. Od samog početka veze oboje smo rekli da se nećemo vjenčati jer nam to ništa ne predstavlja. Ljudi nas, naravno, nisu shvaćali ozbiljno no očito su s godinama uvidjeli da se ne šalimo. Zapravo, kad me pitaju “a zašto se nećete ženit?”, nemam neki konkretan odgovor. Samo znam da ni njemu ni meni to nikad nije niti bilo u planu. Niti smo od nekakvih običaja, tradicije, a bome ni tih velikih obiteljskih slavlja. Vjenčanje bi nam samo po sebi bilo jedno jako awkward druženje, a čini nam se da nam činjenica smo “u braku” ne bi ništa promijenila niti značila pa zašto se onda zamarati s tim? Naši su roditelji, iako im je isprva bilo čudno, vrlo brzo prihvatili činjenicu da vjenčanja neće biti. Još jedna malo čudna situacija je ta da zapravo nikad nismo upoznali roditelje jedne s drugima i drugim je ljudima to šokantno. Čak ni mi sami nismo sigurni kako smo to uspjeli izvesti s obzirom na to da smo svi živjeli u nekom krugu od 10 kilometara. Oboje imamo divne i obazrive roditelje no nismo jednostavno imali potrebu da ih upoznamo, a nikad nismo bili jedan od tih parova koji radi nešto “jer se to tako mora”. U našem društvu,ali i općenito, sve češće vidim slučajeve poput našeg gdje se ljudi ne namjeravaju vjenčati. Mislim da je to zbog toga što smo malo svi uznapredovali i shvaćamo da ne moramo raditi nešto zato što su to napravili naši roditelji i zato što to radi naša okolina.“, objasnila mi je Slaki, a s njom su se složile i druge cure s kojima sam diskutirala o temi. Neke od njih su i već godinama zaručene, ali daju jednaka objašnjena – svadba je bespotrebno trošenje novaca, a taj papir neće promijeniti naš odnos.



Već sam u nekim, prijašnjim kolumnama pričala o kulturalnom shiftu koji nas je sve zahvatio, a jedna od njegovih odlika je, osim iseljenja iz države ako vidiš da ništa ne ide na bolje i odmicanja od braka kao jedinog načina potvrde prave ljubavi, činjenica da postoji toliko opcija, toliko novih, drugih ljudi s kojima bismo se mogli spojiti i možda bolje kliknuti – hej, možda s njima osjetimo tu neobjašnjivu ljubav o kojoj se priča pa baš onda poželimo stupiti u brak. Upravo zato dio ljudi ni ne želi nešto toliko trajno iz čega će im kasnije biti kompliciranije izaći. Jest da zvuči malo okrutno, ali je sasvim legitimno. Ipak, ja sam izgleda, jedna od tih „preobraćenica“, na koju pritom nimalo nije utjecala religija ili ispitivanja od „tete Mire“. Sad sam, izgleda,i jedna od tih koja se ne želi uskoro udati jer se ne želi mučiti organiziranjem vjenčanja, a jednoga dana želim imati vjenčanje bez ikakvih običaja i dobar party. Ja sam vam naprosto zabrijala da moja ideja nije tradicionalna već buntovna. Sve više se priča da je monogamija neprirodna, kao i da je uspješan brak neizvediv jer se zasitimo druge osobe – e pa ja mislim da se može. Više je to od ljubavi, to je partnerstvo za život. Kao spajanje dva konglomerata uspješnim poslovnim ugovorom, gdje su svi zadovoljni, na obje strane, a pritom se i vole. Jest da zvuči suludo, možda ispadnem i ludo naivna, ali morate priznati da je moje racionaliziranje originalno.
Foto: Unsplash, Instagram
Objavljeno: 16.11.2019. u 10:08

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p