
Svakidašnje teme ispisane u nepretencioznoj, opuštenoj i urbanoj maniri naše poznate spisateljice Tene Štivičić zaživjele su u knjizi Pepeljugino maslo i pridružile se romanu ispunjenom dramatikom, ljubavnim trokutima, alkoholom i smicalicama Ivice Ivaniševića, kao i onom španjolske književnice Carme Riere, a sve to ne bi li upotpunile naša nadolazeća jesenska popodneva.
Ova će tri nova književna naslova sa svakom stranicom stišavati buku vanjskog svijeta i uvlačiti nas u svoje, djelom nelagodne, djelom humoristične, svakako intrigantne retke. Tjerat će na promišljanje, zabavljati, opuštati, i uz njih ćemo se rado sklupčati na kauču ovog studenog, dopuštajući si da bar nakratko pauzu od svakodnevice.

'Pepeljugino maslo', Tena Štivičić
Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne. Kolumna nije lak književni oblik kao što se to na prvi pogled čini. Drugi književni oblici ne pretpostavljaju nužno čitaoca, dok je u kolumni čitalac gotovo koautor. Autor kolumne je tu da bi svoga čitaoca zabavio, prenuo iz letargije, zainteresirao, ponukao na misleni dijalog, i sve to u ograničenom broju riječi. Tena Štivičić piše opušteno, prirodno, bez posrednog ili neposrednog pozivanja na autoritete, kao i bez imalo ambicije da to sama bude. Ona se pozicionira kao sugovornik, pritom samu sebe definira i statusno, i socijalno, i dobno, i rodno, čime sa svojim čitaocem odmah uspostavlja fair play odnos. Njezine kolumne su ugodne za čitanje (ugoda je prava riječ!), ona ne popuje, ne mudruje, ne prenemaže se, ne arbitrira i ne nameće svoje mišljenje. Njezin jezik je elastičan, nepretenciozan, urban i opušten. Tena Štivičić je šarmantna, sigurna u sebe pripovjedačica, koja savršeno koristi oblik trošne i potrošne kolumne da bi progovorila o širokom rasponu tema oko kojih se vrte naši svakidašnji životi. U hrvatskim novinama, gdje je pravo na kolumnu ne samo muško nego i doživotno i gdje je kolumnistički narativ umoran, sumoran i nepodnošljivo pametujući, kolumne koje bez puno cifranja ispisuje Tena Štivičić pravo su osvježenje. (Dubravka Ugrešić)

'Polovica duše', Carme Riera
Nakon što joj potpuni stranac preda u ruke svežanj pisama i fotografija u plavom fasciklu, a potom mu se izgubi svaki trag, protagonistica kreće u avanturu rekonstruiranja prošlosti te otkrivanja i shvaćanja vlastitoga identiteta. U težnji da napokon razjasni razasutu slagalicu svoje prošlosti, vraća se 40 godina unatrag i otkriva komplicirani odnos koji je imala sa svojom pokojnom majkom, Cecilijom Balaguer, koja je umrla 1960. kad je protagonistica imala 10 godina. Osjećaje isključenosti i otuđenosti koji su je pratili kroz život dodatno opterećuju nove tajne koje iskrsavaju u brojnim rukavcima istrage o životu Cecilije Balaguer u poslijeratnoj Barceloni. Kada se na toj povijesnoj pozornici nađe slavni francuski pisac Albert Camus, dvojbe i sumnje o identitetu protagonistice produbljuju se do krajnjih i neslućenih granica. Carme Riera – jedna od najmarkantnijih španjolskih književnica – ispisala je osebujan povijesni roman, unutar kojega je smjestila iskrenu, osobnu priču s natruhama detektivske napetosti. Roman je, pored rekonstruiranja poslijeratnog stanja u Barceloni, teških prilika republikanaca u egzilu, borbe protiv Francove diktature te anarhizma, isprepleten i rekuperacijom osobnog i kolektivnog sjećanja što mu daje dodatnu notu zanimljivosti. Referentnost i citatna građa ovu vrsnu prozu promiču u autentičan prikaz političkih i kulturnih prilika početkom druge polovice 20.stoljeća u Španjolskoj i Francuskoj, što figurira i kao zanimljiva kulisa za intimnu priču o osobnoj potrazi za istinom i korijenima.

'Knjiga žalbe', Ivica Ivanišević
Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u rumunjskoj nigdini, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim fejlovima; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu.
A ona je prepuna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i tihih zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru.
M.M.
Foto: PR
Objavljeno: 04.11.2016. u 16:48