3 knjige uz koje provodimo siječanj

Kratki dani, niske temperature i smiraj nakon ludnice zvane Božić i Nova godina. Najvjerniji je ovo opis siječnja, mjeseca koji donosi laganiji tempo za mnoge, stoga nema idealnijeg vremena za čitanje knjiga koje su se tijekom dinamičnih proteklih tjedana gomilale uz uzglavlje ili na popisu želja.

Prvi mjesec nove godine tako provodimo uz stanovnike angolskog glavnog grada, njihove boljke i želje te se uvlačimo u siromašne i one bogate afričke obitelji kroz poetiku Ondjakija i roman Prozirni. S Edom Popovićem naći ćemo se u 2020. godini u futurističkoj projekciji Hrvatske kroz koju ćemo preispitati našu stvarnost, dok ćemo se s romanom Crvena poštanska kočija vratiti u 19. stoljeće, u melankoličnu Budimpeštu. Idete s nama?

Ondjaki, 'Prozirni'

Ondjakijev roman Prozirni šarolik je portret stanovnika angolskoga glavnoga grada te njihovih mnogobrojnih individualnih životnih priča. Dok čekaju pomrčinu Sunca najavljivanu u medijima, lokalno stanovništvo ima i previše svojih briga s kojima se mora nositi: siromaštvo, nezaposlenost, nasilje. Odonato je ostao bez posla, pa njegova obitelj preživljava na tuđim ostacima. Kada jednog dana prestane jesti, postaje neobično proziran, a kada mu sin umre u zatvoru, postaje toliko lagan da ga žena mora privezati kako ne bi odlebdio. I dok se jedni bore za goli opstanak, drugi, oni bogatiji, brinu druge brige, poput Santosa Pranche kojemu je najvažnije hoće li imati dovoljno kockica leda za svoj viski dok se bavi privatizacijom vode.

Uz obilje tihe ironije i pregršt mašte, Ondjaki sjajno skicira šokantnu ali i humorom prožetu sliku suvremene Luande sa svim njezinim radikalnim kontrastima. U tom panoptikumu živopisnih likova obilježenih tragičnim sudbinama koje sustav briše do prozirnosti, radnja teče kroz naizgled neobavezne razgovore protkane liricizmom, pa su životi protagonista tim upečatljiviji te ostavljaju trajan utisak na čitatelja. Poetika i stilska osebujnost u suglasju sa senzibilitetom prema malom čovjeku pozicioniraju ovog autora u sam vrh, a Prozirne čine nezaobilaznim uvidom u afričku suvremenu prozu.

Edo Popović, 'Lomljenje vjetra'

Iako novi Popovićev roman ima vrlo poetičan naslov, njegov je sadržaj više nego surov. Dijelom futuristička projekcija Hrvatske, a dijelom tranzicijska retrospektiva roman nam nemilosrdno govori o našoj stvarnosti, gdje živimo i kakvi smo ljudi postali.

Godine 2020. zemlja je zidom podijeljena na Holding i Zonu. U Holdingu žive vladari novca i sudbina, svi koji se uklapaju. Oni pak koji imaju problema s prilagođavanjem sustavu van su zida, u Zoni, a zovu se Tamne kapuljače i Nejestivi. Nejestivima pripadaju i Fraktalna, Vrtlar i Vanča, junaci nekog novog doba za koje smo vjerovali da nikad neće doći, a mogu li oni uopće što učiniti da promijene svijet? Paralelno s projekcijom budućnosti Popović nam pripovijeda i priču ratnog veterana Ivana Vide, priču uronjenu u našu svakidašnjicu, gdje je novac jedina ideologija, a moć jedina vrlina.




Gyula Krúdy, 'Crvena poštanska kočija'

Crvena poštanska kočija (1913) roman je prepun referenci i aluzija na život u Budimpešti na kraju 19. stoljeća, ispričan posredstvom likova provincijalaca koji stigavši u glavni grad traže svoju sreću i životni smisao. Radi se zapravo o novelističkom ciklusu koji romanom čine tek zajednički likovi: provincijske glumice Szilvia Fátyol i Klára Horváth koje traže svoju šansu na pozornicama glavnog grada, a još više u ljubavi, te razočarani novinar Kazimir Rezeda. Oni zajedno s ostalim likovima – propalim piscima, starobudimskim malograđanskim djevojkama, bogatim gradskim damama, kurtizanama, novinarima, kockarima, mešetarima – predstavljaju boemski dio peštanskog vašara čiji je rang nejasan i nestalan, koji žive i umiru za poeziju i ljubav – ali i za sljedeću rundu pića u elegantnom restoranu.

Sve u svemu, u malom peštanskom stanu žive dvije provincijske glumice, Szilvia, koja se može pohvaliti najljepšim nogama u Ugarskoj, te ponosna i pomalo ohola Klára. Klára čezne za ljubavlju pravog muškarca, a nade u njezino ostvarenje vidi u liku imućnog velikaša i kockara Eduárda Alvinczija. Ne nalazeći posla u peštanskim kazalištima, glumice preživljavaju zahvaljujući imućnoj Szilvijinoj teti, udovici Urbanovics koju u Peštu povremeno namamljuju kazališnim predstavama i druženjima s mladim glumcima. Jednom prilikom tri žene sreću novinara i pjesnika Rezedu kojeg možemo promatrati kao piščev alter ego. Odavna zaljubljen u Kláru, on ih počinje redovito posjećivati u njihovu stanu, prati ih u šetnjama, zajedno odlaze na vožnje kočijom i na konjske utrke. Njihovi susreti uglavnom se svode na prepričavanje prošlih događaja i tuđih sudbina. Tako se upoznajemo sa životom u Pešti i drugim sporednim i nama nesvakidašnjim i neobičnim likovima.
U ovoj prozi prevladava ugođaj, i to ugođaj melankolije, razočaranja i žaljenja za nekim ljepšim, davno prohujalim vremenima čiji simbol postaje crvena poštanska kočija.

M.M.
Foto: Instagram (@hintsofgray), PR