3 književna prijedloga za rujan

Godišnja doba se polako izmjenjuju, ljeto polako blijedi, a s njime i naša potreba za isključivo lepršavim štivom. Prošle smo tjedne možda provodili uz slatke ljubavne priče i beletristiku koja nas ne opterećuje, no rujan je sa sobom donio neke nove priče, surovije i mračnije, u kojima jedva čekamo zaglaviti.

Prije nekoliko dana film Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića osvojio je glavnu nagradu za najbolji film na Montreal World Film Festivalu. Prije nego što iščekivani naslov dođe u domaća kina početkom listopada, predlažemo vam da u ovu ljubavnu priču o mržnji uronite putem stranica samog scenarija dva domaća kreativna autoriteta, književnika Ante Tomića i redatelja Rajka Grlića.

U slučaju da ste raspoloženi za obiteljsku sagu, knjiga Lazarove žene bi vas mogla zaintrigirati svojim centralnim likom, Lazarom Lindtom i tri neobične žene koje su se našle na njegovom životnom putu. U svijet tokijske supkulture opsjednute techno partyjima, automatima za igre na sreću i seksom uvest će vas pak japanska autorica Hitomi Kanehara. Pitate li se što čitati u rujnu, tri književne preporuke vas čekaju u nastavku.

 

 

 

 

''Knjiga koju držite u rukama zove se 'Ustav Republike Hrvatske', ali njezin autor nije Vladimir Šeks. Šeksološki gledano, ova knjiga nije se ni smjela dogoditi. Jer, u lijepo uređenim zemljama ljudske nesreće nisu pravilnost, nego anomalija. Kulturološki gledano, ovom je tekstu, baš kao i filmu koji je iz njega nastao, suđeno postati ustavom publike hrvatske. Naravno, i ne samo nje. Otkuda ta, (pre)učen svijet bi kazao, diskrepancija? Možda otuda što imenice Šeks i kultura ne staju u istu rečenicu?Amerikanci tvorce svog ustava nazivaju founding fathers. Rajku Grliću i Anti Tomiću ne treba tako pompozna titula; njima su dovoljna i očinstva nad vlastitom djecom. S titulom ili bez nje, ovaj nas je dvojac zadužio pričom i filmom koji o vremenu današnjem govore dokumentaristički precizno, a umjetnički moćno.'' (Ivica Ivanišević)

Obiteljska saga Lazarove žene počinje s prvim godinama 20. stoljeća i nastavlja se do našeg doba. To je doista u pravom smislu obiteljska saga u kojoj svaka od žena iz naslova knjige – Marusja, Galina Petrovna i Lidočka – zauzima, uz izvjesno preklapanje, određeni povijesni period i određeno mjesto u životu matematičkog genija Lazara Lindta. Roman Marine Stepnove alegorijski je, apstraktan prikaz povijesti, ljubavi, ne-ljubavi i posljedica sovjetskog načina života na psihu likova u knjizi. Lazar Lindt je u izvjesnom smislu gotovo slučajan lik, koji u početku osjeća (neuzvraćenu) ljubav prema Marusji, ženi svog mentora, potom se ženi suviše mladom i nezrelom Galinom Petrovnom te napokon uživa status mitske figure u životu svoje unuke Lidočke, čija se majka utopi u prvom poglavlju knjige pa je ona prepuštena odgoju hladne Galine Petrovne.

Kritičarka Liza Novikova usporedila je roman Lazarove žene s knjigama Ljudmile Ulicke i Dine Rubine te s trilogijom Vasilija Aksjonova Moskovska saga, a kritičar Viktor Toporov nazvao je njezinu prozu vrhunskom književnošću, vrlo čitkim postmodernističkim tekstom u kojem se uzvišeno miješa s trivijalnim.

Japanska autorica Hitomi Kanehara (1983.) roman Zmije i naušnice napisala je s dvadeset dvije godine i njime osvojila prestižnu japansku književnu nagradu Akutagawa. Kaneharin prvijenac eksplicitno prikazuje jednu novu generaciju japanskih tinejdžera, svijet besciljnosti, seksa, samoozljeđivanja. Roman je u Japanu prodan u više od milijun primjeraka, a posebno ga je promovirao Ryu Murakami, enfant terrible japanske književnosti, koji i sam u svojim djelima prikazuje one s dna, izopćene, izopačene.

Tri godine poslije, Kanehara, sada već prepoznata u svijetu, objavljuje Autofikciju. Ovaj roman svojevrstan je autobiografski zapis, no pitanje je koliko možemo vjerovati pripovjedačici Rin, uspješnoj spisateljici, tek udanoj i ludo zaljubljenoj mladoj ženi. Ubrzo uviđamo da Rin obuzimaju paranoične misli, a izraz ludo zaljubljena poprima zlokobno značenje. U četiri poglavlja knjige vraćamo se u Rininu traumatičnu prošlost i otkrivamo detalje o šokantnom odrastanju i seksualnom buđenju ove emocionalno nestabilne žene.

Autofikcija daje uvid u um hipertjeskobnog pojedinca, ali i u isprazan život, stavove i percepciju jedne tokijske supkulture opsjednute techno partyjima, automatima za igre na sreću i seksom. Na internetskim portalima objavljeni su brojni komentari o Kanehari i njezinu pisanju. Ona je doista kontroverzna spisateljica – jedni njezine romane proglašavaju psihotičnim piskaranjem i besmislicama, drugi je nazivaju novim, zapanjujućim glasom japanske književnosti. Autofikcija je uznemirujuća knjiga, neki bi rekli luda ili bizarna. Ali, definitivno, knjiga koja nam ne izlazi iz misli – sviđala nam se ili ne.

 

 

M.M.

Foto: Pexels, PR