Ima li logičnijeg mjeseca za emocije od veljače? Jest, klišejizirano i dozlaboga eksploatirano, no kad se ljubavi i osjećaja uhvate žene, među njima i neke domaće spisateljice, mi im se (i njoj, ljubavi) koncentrirano predajemo. Upijamo svaki redak, razumijemo, zaprepastimo se, pronalazimo, učimo.
Upravo ovim književnim i emotivnim putevima kročimo u ovom drugom mjesecu u godini. Po ljubavnim rubovima ćemo krenuti s Aleksandrom Orlić, s kojom ćemo istraživati seksualnost, preljub i opasnost. Mihaela Gašpar će nas povesti kroz vrtlog emocija jedne komplicirane obitelji, kroz frustracije i krivnje žena koje ju čine i koje su se istovremeno silno trudile pripadati joj i od nje pobjeći, a o životu prepunom emocija i teških poraza odlučila je pisati i Delphine de Vigan koja u djelu Ništa se ne opire noći pripovijeda priču svoje majke.
Mihaela Gašpar, 'O čajnicima i ženama'
Kao i njezin prethodni roman, Mitohondrijska Eva, O čajnicima i ženama od prve stranice uvlači čitatelja u literarni svijet koji gradi nevjerojatno gustim i na trenutke poetskim rečenicama kojima pripovijeda priču o jednoj obitelji, s posebnim naglaskom na njezinim ženskim članicama. Obitelj je bila u središtu interesa i u njezinoj zbirci priča Slatkiš, duhan, britva i općenito je primjetno kako Mihaela Gašpar ne mijenja svoj kurs pripovijedanja, ali kako se istovremeno nikada ne ponavlja, samo nadograđuje. U trenutku kada priča započinje, a naknadno ćemo saznati kako taj prvi dio pripovijeda Barbara, jedna od sestara, jedna od kćeri, majki, supruga i nećakinja u ovome romanu, sve kao da se već dogodilo. Stanje u kojem se nalazi jedan od četiri ravnopravna pripovjedača ovoga romana rezultat je onoga što se dogodilo u prošlosti, što će se djelomično i fragmentarno rekonstruirati, a što nam govori o propasti jedne obitelji, koja krije svoje male i velike tajne, nesporazume i negativne emocije. Obitelji koja je – nesretna na svoj način! Kroz četiri unutarnja monologa (sestre Barbara i Irma, njihova teta Agata i Barbarin prijatelj Jasen), vješto uklopljena jedan u drugi, tako da tek zajedno čine zaokruženu i smislenu cjelinu, spoznat ćemo međusobne odnose i uzroke propasti jedne ni po čemu posebne, a opet vrlo indikativne obitelji. "Sjećaš se kako smo nekada imale normalne živote?" reći će u jednom trenutku jedna sestra drugoj, premda čitatelj već sluti i zna kako je to samo privid, idealizirana perspektiva kakva je dopuštena djeci. Jer, njihova obitelj uvijek je bila pomalo zakinuta za tu željenu normalnost, mogla je održavati samo njezin privid, iako toga nitko od njih nije bio svjestan. Mihaela Gašpar, vješto i pripovjedački zavodljivo, razotkriva sve ono što je obično tako znalački kamuflirano spuštenim roletama i navučenim zavjesama obiteljskih kuća i stanova, što se odvija u četiri zida iza kojih jedna od primarnih životnih zajednica, obitelj, postaje uzrokom frustracija, boli i propasti njezinih članova.
O čajnicima i ženama, tako, još je jedan sjajan spoj emotivnog i racionalnog iz radionice Mihaele Gašpar, priča o frustracijama i krivnjama, jednoj obitelji i ženama koje su se istovremeno silno trudile pripadati joj i od nje pobjeći. Divljenja je vrijedno kako ova autorica uspijeva jednostavne priče ubaciti u motor umjetničke transformacije i od njih stvoriti divnu literaturu koja u sebi sadrži samu esenciju života, život sam, često ne onakav kakav bismo priželjkivali. (Iz pogovora Jagne Pogačnik)
Delphine de Vigan, 'Ništa se ne opire noći'
Ništa se ne opire noći je roman o životu prepunom emocija i teških poraza. Prelijepa majka autorice Delphine de Vigan senzibilna je i samozatajna osoba. Delphine bi željela o majci saznati nešto više. Tko je i kakva je bila ta osoba koju je jednog dana pronašla mrtvu?
De Vigan intenzivno se bavi odnosima u obitelji iz koje potječe i u kojoj je bilo mnoštvo djece i rođaka. Njezina majka Lucile bila je jedna od starijih sestara u obitelji s mnogo sestara i braće. U knjizi upoznajemo glasan, živahan i neobično intenzivan obiteljski život. Svake godine u obitelj pristiže novo dijete pa Lucille i ne može zamisliti da bi majčina plodnost jednog dana mogla prestati. Obiteljsku svakodnevicu obilježavaju vesela druženja i živahan suživot. Tragična smrt mlađeg brata koji se utapa u bunaru baca prvu sjenu smrti i očaja na Lucilin život. Ono što autoricu tjera da se intenzivnije bavi životom svoje majke veo je tajne koji ju obavija. Tako tek u drugom dijelu romana autorica prelazi u ich-formu kako bi dokumentirala svoju povezanost s obiteljskim klanom. Priča koju autorica naposljetku ispripovijeda je psihogram jedne obitelji u kojoj je bilo svega: ljepote, živosti, životnosti, incestuoznih elemenata, zajedništva, nesreće i mnogočega drugoga, što spada u život jedne velike obitelji.
Autorica postupno uviđa da savršena slika vanjskog obiteljskog života ne odgovara biti te obitelji. Slobodan i otvoren odgoj imponira autorici. No tek poslije primijetit će koje zamke krije takva vrst odgoja. Sjećanja na majku Lucile, koja je vrlo rano postala majkom, prožeta su strahom za majčino duševno zdravlje. Lucile je bila krhka karaktera, imala je mnogo ljubavnika i prolazila je kroz manično-depresivne faze.
Aleksandra Orlić, 'Ako ikad'
Ako ikad poželimo pročitati roman o ljubavnom trokutu u kojem tri žene bez cenzure poniru u svoje ljubavne priče, naći ćemo ga među ovim koricama. Protagonistice romana Aleksandre Orlić na svojoj su koži iskusile da ljubav – bila ona strasna, pragmatična, nestabilna, romantična, zaigrana, nježna, nesebična ili luda – uvijek ima nuspojave na koje nismo računali. Dok psihologinja Tihana u pedesetoj vrti film svojih ljubavnih gubitaka, mlada fotografkinja Lena u njezinoj ordinaciji pokušava preboljeti ljubav prema tuđem muškarcu zbog kojeg je ostavila svog. Na vrata iste ordinacije pokucat će i Andrea, prevarena supruga koja u četrdesetima mora skupljati krhotine razorenog braka. Tu su i njihovi Nikše, Ivori, Sanjini, Zorani; očevi i braća, majke i prijateljice; njihove obiteljske tajne koje kao kosturi ispadaju iz ormara – pa čak i policajci koji im broje zabranjene zagrljaje. A ulogu dodatnog, neživog lika u romanu ima umjetnost i njezine reference, pogotovo jedna slika koja kao da je iz pariškog Muzeja d’Orsay u svojoj suvremenoj, digitalnoj verziji ušla u život protagonistica kako bi razornom snagom poharala dvije ljubavi, ili ono što je od njih ostalo. Neke dionice romana Ako ikad podsjetit će nas na najdramatičnije kadrove serije The Affair – zbog preispitivanja preljuba iz različitih perspektiva, seksualnosti, opasnosti, hodanja porubovima ljubavnog ludila. A možda će nas podsjetiti i na nešto puno stvarnije i bliže. Na nas same, ako ikad…
M.M.
Foto: Instagram (@thefashionmedley), PR
Objavljeno: 11.02.2017. u 11:32