FILM I TEATAR

3 mlada domaća redatelja čija imena morate zapamtiti

Upoznajte Juditu Gamulin, Tina Žanića i Matiju Vukšića
ZFF
Ako se oko nečega trenutno slažu svi filmaši na domaćem tlu, to je zasigurno činjenica da je hrvatska kinematografija u svojevrsnom procvatu. U posljednjih nekoliko godina, dosta je mladih autora uzelo kormilo u svoje ruke, uposlilo vlastite vizije, estetiku i inspiraciju te su, predvođeni starijim kolegama, mentorima i dobro poznatim imenima, kinematografiju odmaknuli od mračne tematike koja se bila udomaćila u periodu devedesetih, stavljajući na cijelu filmsku priču nešto lakši, pa čak i optimističan ton.

Danas tako slobodno možemo reći kako se hrvatski filmovi gledaju, nagrađuju, prenose dobar glas u svijetu te naposljetku, konkuriraju i na globalnoj razini. Kao jedan od bitnijih programa od samih početaka Zagreb Film Festivala koji u fokus stavlja upravo mlade autore koji iza sebe još nemaju dugometražni film, nameću se Kockice, nacionalni natjecateljski program kratkometražnog filma. Ovaj je program tijekom posljednjih 15 godina održavanja festivala bio početna platforma brojnim danas etabliranim hrvatskim redateljima, stoga je dobro na oku držati upravo mlade talente koji svoje filmove prikazuju u Kockicama. I premda je teško izdvojiti svega par imena, prihvatili smo izazov i odlučili bolje upoznati neke mlade ljude čije vrijeme, sigurni smo, tek dolazi. Sjeli smo tako s Juditom Gamulin, mladom autoricom koja iza sebe ima već nekoliko zapaženih kratkih filmova poput Daddy Issues, Minus 4 te Cvijeće koji je bio nominiran za studentskog Oscara Američke filmske akademije, a odličnom se društvu sada pridružio i novi kratki uradak po imenu Marica. Tu je i nezaobilazni Matija Vukšić koji se nakon novinarske karijere i godina rada na serijalu s Goranom Milićem na HRT-u odlučio opasno pozabaviti filmom te je uspjeh polučio već s prvim dokumentarcem Djeca tranzicije. U Kockicama se ove godine predstavio s kratkim filmom Čistačica, dok naš treći sugovornik, Tin Žanić, u programu konkurira s Northern Hymn, i to nakon što je njegov film Komba 2011. osvojio Zlatna kolica za najbolji film u programu Kockice, a Manjača dobio Posebno priznanje žirija 2014.

Da imamo posla s talentiranim mladim ljudima evidentno je već nakon iščitavanja životopisa im, no tek nakon što su nam otključali vrata svog svijeta i pustili nas da otkrijemo njihov redateljski senzibilitet, aspiracije i problematiku s kojom se susreću na samim počecima svojih karijera, shvatili smo da se apsolutno slažemo s riječima jednog od njih, Matije Vukšića: "Hrvatskoj kinematografiji se dobro piše".

judita gamulin

Judita Gamulin

Judita, kako si se i zašto odlučila za film, odnosno režiju?

Prestala sam se to pitati, zapravo. I hvala Bogu. Odmalena mi je zanimljiv osjećaj koji mi film pruža, volim promatrati ljude i super je što se na temelju filma zapravo možeš baviti s hrpom stvari, poput filozofije i psihologije, a to su stvari koje su meni jako zanimljive. No, mislim da je tu najvažnija moja velika potreba za promatranjem stvari oko sebe. Uvijek idem ljudima na živce kad im govorim "gle ovo", "gle ono", a njima to ništa nije zanimljivo.

Koje te teme najviše zanimaju kao redateljicu, o čemu želiš progovarati u svojim filmovima?

Valjda sam u tim godinama kada je normalno baviti se pitanjem obitelji jer sam iz jedne izašla, a u drugu ću vjerojatno ući, pa mi je zanimljivo ispipavati granice te institucije i možda pisati neka nova pravila koja se meni više sviđaju. Tako da ispada da se svi moji filmovi, i prošli i dva sljedeća koja pišem, baziraju na obitelji kao nekoj instituciji na koju smo ili osuđeni rođenjem, ili konvencijom ili nekim trećim izmišljenim razlogom.

Znači, obitelj je obrađena i u kratkometražnom filmu Marica s kojim si se predstavila ove godine u programu Kockice na ZFF-u. Kako su se priča i ideja razvile u ovom slučaju?

Da, Marica je film o kućnoj pomoćnici koja jedan dan odluči napustiti svoju obitelj i film je prati kroz cijeli taj dan - kako ga je provela, kako se izborila za svoju slobodu i kako se onda na kraju nije uplašila i zašto. Marica je zapravo jedan tipizirani lik, ona ima tipizirano ime, izgled i posao, a film se bavi jednim generalnim problemom, što Marice, što društva danas, koji je meni zanimljiv, a to je zašto se uporno guramo u konvencije obitelji kao u neku kutijicu u koju nužno ne stanemo svaki put. Osim toga, film hoće reći da je nekim ljudima, Maricama, sloboda možda čak i gora stvar od neslobode kao pozicije u koju je obitelj stavlja zato što, kad se jednom oslobodiš, moraš se suočiti sa sobom i svojom glavom, a ako je ta glava prazna onda si u problemu, i za to si sam kriv.

Što voliš kod kratkog filma?

Forma kratkog filma je zapravo nužda za sve mlade redatelje jer u njoj imaju prilike vježbati. To je teška forma, meni je dosta naporna ali nekako nužna, posebno za vježbu prije nekog dugog metra, prije nekih drugih formi poput serije. Ali zanimljivo je kako se može napraviti mali konzistentni svijet u tako malo vremena.

Rano si počela raditi u filmskoj produkciji. Kako su ti poslovi skripterice i montažerke, između ostalih, pomogli u redateljskom poslu?


Super to koristi zato što je sve to što sam radila, i te asistenture i montaže, način da vježbaš i da gledaš druge ljude kako rade, pa i učiš na njihovim greškama. Problem je redatelja kod nas taj da nemaju prilike vježbati. Nas je jako malo, novaca je malo i ti ne možeš napraviti deset filmova da bi ti jedanaesti bio dobar i da bi ti bio neki utrenirani redatelj.

A svojevrsni gerilski način vježbe, snimanje filmova više manje bez sredstava? Igra li to ulogu u procesu vježbe?

Može, ali film je sam po sebi već toliko težak, cijeli taj proces. Svaki put, i kad imamo novaca i kad je sve okej, imam osjećaj da na neki način malo umreš. I onda još kad imaš te neke produkcijske poteškoće, to je zbilja ogroman stres. Sve što smo radili je zapravo gerila, ništa nije snimljeno s dovoljno novaca. I glumce koje okupiš zapravo su užicani preko telefona i koji iz čiste dobre volje to rade. Dobro žicam preko telefona. (smijeh)

marica
U cijelom procesu snimanja filma, koji ti je dio najzahtjevniji, a koji najviše voliš?

Definitivno najgori dio je kad sam sjediš doma i kad pišeš scenarij i imaš tisuću i jedan emocionalni rollercoaster dnevno. To je dosta strašno i čini ti se da se to naprosto nikad neće snimiti. Najbolji dio je rad s ljudima. Ja se zbilja osjećam privilegirano što radim s tako dobrim ljudima. Sad već radim s nekom ustaljenom ekipom, od snimatelja, montažera, skladatelja, dizajnera zvuka koji su redom genijalni ljudi koji daju ogroman doprinos bez kojeg ja zapravo ne mogu ništa. Prvi najbolji dio je kad nakon snimanja svi zajedno sjednete na neku cugu i rezimirate, a drugi najbolji moment je, primjerice, testna projekcija, s najužom ekipom, kada vidiš da su svi zadovoljni i da njih nisi baš iznevjerio.

Koja je tvoja formula za prezentiranje teme na originalan i svjež način danas, kada izgleda kao da smo sve već vidjeli? Je li to neki cilj ili je on samo ponuditi neki svoj kut gledanja i viziju?

Da, to ne smije biti cilj. Mislim da je jedino bitno raditi ono što ti je u tom trenutku jako napeto i ono što te "pali". Bitno je samo da je to neka tvoja tema, nešto što te zbilja, istinski zanima. I samo tako možeš imati dobru perspektivu i dobar pristup, te možeš dovoljno zapet da isfuraš taj odvratni proces do kraja. Baviti se stvarima koje te zanimaju je jedino što možeš.

Misliš li da je tvoja zadaća kao redateljice progovarati o društvenim problemima ili naprosto zabaviti, skrenuti misli s tih istih problema?

Pa definitivno je, ali osobno nije da osjećam tu dužnost. Nekako se po inerciji to događa. Jest neodgovorno baviti se nečime što je potpuno irelevantno, ali s druge strane to može biti neki dobar komercijalni proizvod, što je opet dobro jer će nekog možda opustiti i razveseliti. Sad sam u fazi u kojoj ispipavam što me zanima i u čemu sam dobra, a ovo možda kasnije dođe kao neki dodatni pritisak. Iako, romantičnih komedija zaista nedostaje. Ali kužim do čega je, redatelji imaju jako malo prilika i onda su naprosto prisiljeni raditi ono sve što ih privatno jako zanima i onda se teško posvetiti nečime što ti je možda strano. Kod nas su ljudi u nekoj fazi kada ne gledaju filmove i mislim da nam je dužnost da se posvetimo iole komercijalnijim stvarima koje bi dopirale do publike, samo da održimo kinematografiju na životu. Mislim da je spas u tome da uspijemo poskrivećki ugurati neki art u nešto komercijalno. Ja bih voljela, uostalom to mi je i cilj u sljedećih pet godina, stvari koje mene zanimaju pokušavati ugurati u nešto što je dopadljivo široj publici.

Kakvi su onda planovi za dalje, radiš li na nečem zanimljivom trenutačno i hoćemo li te uskoro vidjeti u dugometražnoj formi?

Ne vidim da ću se cijeli život time baviti no da, to je nešto što me sada zanima i što razvijam. Trenutno pripremam kratki film koji je HAVC podržao, isto jedan horor u obitelji kao što je Marica, i pokušavam pisati taj dugi film, što je jako naporno, baš užasno. Naime, kinematografija kod nas nije toliko razvijena da se može živjeti samo od scenaristike, tako da nitko ni ne vježba samo na tom području, pa ispada da si redatelji sami pišu scenarije, što je grozno. Velik je posao i normalno je da nisu svi dovoljno spretni, a opet bi htjeli režirati.


tin žanić

Tin Žanić

Tin, možeš li nam ispričati malo o svom prvotnom nagonu za snimanje filmova? Kako si se odlučio upisati produkciju?

Išao sam tamo jer me nisu htjeli pustiti na odsjek režiju, onda sam ih odlučio zajebati, obukao sam tatinu košulju, oprao kosu, došao na prijemni i to je bilo dovoljno da upadnem na produkciju.

Neko si vrijeme studija proveo u Engleskoj. Kakvo iskustvo nosiš s NFTS-a i je li sredina na neki način utjecala na tvoj redateljski izričaj?

Iskustva su malo traumatična, a malo nisu. Mi Balkanci volimo piti kave po dva sata, a Englezi su kao Nijemci, samo što pričaju engleski i još su otočani tako da... Uglavnom, bilo mi je prekrasno. Ful volim Engleze i generalno otočane.

Koje te teme najviše zanimaju kao redatelja?

Uglavnom me zanimaju likovi, priče i atmosfera, ne zamaram se previše temama.

U tvojim je filmovima primjetan moment napetosti, pa i nedorečenosti kojom se stvara snažni efekt kod gledatelja. Je li to stilizacija koja te i inače privlači, u filmovima redatelja kojima se diviš, pa i ona koju dalje želiš njegovati?

Radim filmove kakve volim i gledati, a dok pišem uglavnom sam vođen instinktom, tako da o elementima stilizacije i napetosti ne razmišljam pojedinačno, nego sve to dođe u paketu.

northern hymn
Kako gledaš na formu kratkog filma?

Prvo mi je bitno da sam zadovoljan onim napisanim i da me priča “rajca“. Dosad su u mom slučaju to bili uglavnom kratki filmovi, ali volim sve forme audiovizualnih djela, sve je kul dok se snima nešto.

Komba je osvojio Zlatna kolica za najbolji film u programu Kockica 2014., Manjača Posebno priznanje žirija, a tu je i nagrada Jelena Rajković za najboljeg redatelja mlađeg od 30 godina. Što su ti donijela ova priznanja kao redatelju?

Pa to mi je sigurno puno pomoglo da me ljudi u industriji i filmskom miljeu ozbiljnije shvate jer svojim ponašanjem to sigurno ne bih postigao. Pa evo, dajem intervjue, to sigurno znači nešto dobro.

U ovogodišnjim Kockicama si se predstavio s filmom Northern Hymn. Možeš li nam ispričati malo o ideji, scenariju, odabiru glumaca i samom snimanju?

Ovaj film je studentska vježba, nešto slično rastanku na ADU. Ideja mi je došla kad sam pročitao članak o napuštenom kombiju u Austriji gdje su našli ugušenih pedesetak imigranata. Htio sam napraviti film o mehanizmima trgovine ljudima, bez moraliziranja i sličnog. A ipak, možda sam stao na stranu krijumčara, barem nesvjesno, prikazavši ih kao ljude koji samo rade svoj posao jer ne znaju ili ne mogu bolje. S vedrije strane, imao sam super suradnike; Adam Barnett, Rachel Roberts, Matt (The Bodyhammer) Peters i Michalianna Ioli Theofanopoulou.

Imaš li već koji novi film na pomolu ili u realizaciji? Na čemu trenutno radiš i možemo li uskoro očekivati i neki dugometražni naslov?

Na ljeto je u planu još jedan kratki. Radim na dva duga filma, i tako. Uvijek se nešto radi, piše. Nadamo se da će biti nešto.


matija vuksic

Matija Vukšić

Matija, kako je pala odluka na režiranje?

U biti, završio sam Fakultet političkih znanosti i dugo sam radio kao novinar. Ta kratka forma me naprosto nije zadovoljila te sam se odlučio baviti filmom. Prvo dokumentarističkom formom, a sad se sve više prebacujem na igrani film.

Što voliš kod dokumentarne forme?

Dokumentarce je puno teže raditi zato što dobar režiser u dokumentarnom filmu znači biti dobar psiholog. Često me pitaju kolege kako izvlačim to iz ljudi, na što odgovaram da se družim s ljudima, posjećujem ih i slično, jer nije ideja da oni ne znaju da ih se snima, već da znaju, ali da ti vjeruju. Zato sam se zaljubio u dokumentarni film. S Nenadom Puhovskim, koji mi je bio zbilja sjajan mentor i pedagog, napravio sam prvi dugi dokumentarni film Djeca tranzicije, koji je super prošao. Velika razlika između dokumentaraca i igranog filma je, prvo, nagovoriti ljude da o često jako teškim stvarima govore, a drugo, zbližavanje s ljudima, koje je ujedno ključ. I upravo taj moment zbližavanja želim prenijeti na igrani film. Bitna je ta energija između ljudi jer ako imate lošu vibru samo s jednim članom u ekipi, stvar neće funkcionirati. Opet, radio sam i s mnogim prijateljima pa nije funkcioniralo. Važna je svojevrsna radna kemija. Kako je rekao Krešo Dolenčić jednom, uvijek kao režiser morate osjetiti tu erotičnu energiju, biti zaljubljeni u svog glumca i glumicu. I to je definitivno istina.

Kako pak gledaš na kratku formu, u kojoj se i predstavljaš na ZFF-u?

Kao što je i Judita rekla, napisati scenarij je "hell of a job". Ja se znam šaliti da ako su Sviličić, Matišić i Tomić zauzeti, onda moraš pisati sam. Mi smo još relativno mladi ili skroz mladi i ne mogu ja poput mog mentora igranog filma, Vinka Brešana nazvati Matu i reći da mi napiše to i to.

Što bi izdvojio kao snage domaće kinematografije, a što su glavni izazovi?

Izazovi su raditi stalno što bolje filmove. Posljednjih godina je kinematografija eksplodirala u pozitivnom smislu, čemu svjedoče festivali. Mislim da mladi redatelji rade dobar posao s kratkim filmovima, ali i s dugim. Primjerice, Hana Jušić je napravila fenomenalan film Ne gledaj mi u pijat. Tu su i neki veterani poput Rajka Grlića koji su jednostavno sjajni redatelji i od njih treba učiti. Mislim da se mladi uopće ne trebaju ustručavati pokucati na vrata i reći "mogu li ja s vama učiti o filmu". Svi više manje prođu tu školu, no bitno je kod koga. Moj prvi rad na igranom filmu je bio Svećenikova djeca gdje sam bio asistent režije. Tu sam naučio ono što ne bih na pet Akademija, a prije toga sam jednom samo nazvao Vinka, dvije godine prije tog snimanja, nakon čega mi je jedan dan došao poziv, a sljedećeg dana scenarij. Sviđa mi se ova nova generacija filmaša jer su vrijedni i podržavaju se, premda je i moja generacija super. Bila je tu Hana Jušić, Sonja Tarokić i cijela ta ekipa girl power redateljica, kao i mi koji radimo još zajedno, tako da mislim da se hrvatskom filmu dobro piše.

Koje te teme intrigiraju u redateljskom smislu?

Volim filmove po istinitom događaju, kao što je Čistačica. Volim i mentalitet socijalnih tema, za koje je, primjerice, idealan moj prijatelj i kolega Robert Zuber, no teško je to u igranom filmu dokučiti.

čistačica
Kako se rodila ideja o filmu Čistačica, s kojim se predstavljaš u programu Kockice ZFF-a?

Čitao sam seriju članaka u Jutarnjem i u biti sam napravio scenarij na temelju jedne fotke. Na kraju filma je monolog Marije Škaričić, odnosno čistačice u župnom uredu koja želi počistiti sinov zločin. Vjera joj je na prvom mjestu, no u tom nekom momentu ona odluči zamest tragove, lagati policiji. I to se stvarno dogodilo, čitao sam te intervjue gdje majka laže za sina, no poslije su je uhvatili. Snimali smo možda četiri dana i zadovoljan sam filmom.

Vidiš li se u nekom komercijalnom projektu u skorije vrijeme?


Ne, zasad nikako. Treba znati progurati svoje ideje. Ne možeš raditi filmove za pet ljudi, jer će otići iz kina, ali mislim da se mogu pomiriti komercijalni i artistički aspekt. Ima super filmova koji su to učinili, a padaju mi na pamet redatelji poput Sorrentina.

Je li ti znanje iz novinarske karijere koristilo u režiranju?

Koristila mi je definitivno ta nagovaračka sposobnost. Bio sam utreniran u smislu da mogu ljude vrlo lako pridobiti. Eh sad, u filmu postoje filmska izražajna sredstva kojima te ne uče u novinarstvu i to je ta velika razlika, ali da, imao sam nekih prednosti. No, prvo što su mi rekli jest "To što znaš, zaboravi, i sad idemo ispočetka". Mogu reći da sam uživao na Akademiji, super je to institucija i tamo sam stekao odlične suradnike i prijatelje s kojima dan danas radim.

Na čemu trenutno radiš?

Neki kratki film pripremam za Zagreb Dox, a radim i prema motivima knjige Predraga Matića-Freda "Ništa lažno". Knjiga je to prema istinitim događajima i tek kad smo postali dobri prijatelji i nakon što sam satima slušao o svemu tome, odlučio sam napisati scenarij. Film je to o prvoj stanici logorovanja, o 35 dana u jednoj štali gdje su ljudi mučeni svaki dan. Mislim da nemamo nijedan film o zarobljeništvu, zato to i radim jer je to fenomenalna priča. Knjigu sam pročitao u jednom dahu, u jednom danu.

Koje bi redatelje izdvojio kao svoje favorite i inspiraciju?

Najviše volim Michaela Hanekea, Alejandra Gonzáleza Iñárritua, za kojeg baš navijam od prvog njegovog filma. Dobar mi je i Sorrentino koji radi fantastično i, naravno, Stanley Kubrick, kao i Emir Kusturica.

Foto: Privatni album, Demjan Rožman
Objavljeno: 17.11.2017. u 11:04

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p