Adrian Pezdirc – hrabri glumac nove generacije

On se ubraja u hvaljenu generaciju studenata koja je oduševila svojom diplomskom predstavom Tartuffe u 2014. godini, a ona mu je ujedno i donijela Nagradu hrvatskog glumišta. Brojni medijski članci ga svrstavaju u glumca čije ime trebate zapamtiti, a nakon uloge u predstavi (Pret)posljednja panda ili statika, Adrian je dobio i svoju prvu glavnu ulogu u novoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih Čarobni brijeg u režiji Janusza Kica.

 

Mladog glumca smo uhvatili između dvije probe te tijekom duge kave doznali kako se sprema za prvu veliku ulogu, je li uzbuđen i zbog čega je upravo odabrao glumu kao svoj životni poziv.

S Adrianom ni razgovor od tri sata ne bi bio dovoljan – njegovo promišljeno i inteligentno razmišljanje o radu i svijetu koji ga okružuje iznenadit će vas nakon prvih izgovorenih rečenica. On je osoba koja ništa ne shvaća olako niti uzima zdravo za gotovo. Adrian je sklon svaki segment svog života podvrgnuti filozofskoj analizi. No, koliko god se to na prvu čini komplicirano i sputavajuće, upravo je to ono što ga tjera da uvijek ide korak naprijed. A gledajući njegove dosadašnje uspjehe, ti koraci su poprilični.

 

U predstavi Čarobni brijeg Adrian tumači ulogu Hansa Castorpa, koji dolazi u posjet svom bolesnom rođaku u mondeno lječilište, a tamo ostaje narednih sedam godina.

“Počašćen sam, presretan, razdragan, uzbuđen te osjećam i neku vrstu straha, što je posve normalno. Kad sam doznao da sam upravo ja odabran za tumačenje glavne uloge, isprva nisam mogao vjerovati. Kad sam vidio svoje ime uz bok s drugim kolegama, i to u predstavi koju režira Kica, u čije predstave uistinu vjerujem i kao gledatelj i kao glumac, bio je to nevjerojatan osjećaj. Čudno je kad shvatiš da te netko pratio, da netko zna za tvoj rad i da prema tome želi upravo tebe kao glumca. Pruža ti se prilika da kroz taj rad rasteš i razvijaš se. Janusz mi je otvorio neke nove perspektive na gledanje kazališta kao takvog, na svoju profesiju i na kazališnu predstave u globalu”, objašnjava Adrian.

Smireno i staloženo naglašava kako ne osjeća tremu kao takvu pred svoj prvi veliki nastup, nego određenu vrstu strahopoštovanja prema redatelju, ansamblu i ravnateljici ZeKaEm-a.

 

“Drago mi je vidjeti da su ljudi spremni riskirati, ako to možemo i nazvati nekim rizikom. Davanjem prilike mlađim glumcima se omogućuje da i mi rastemo, a kazalište kao takvo zauzvrat dobiva jednu novu energiju i poimanje kazališta”, naglašava Adrian.

Rad na ovoj predstavi njemu nije samo omogućilo da stekne nova saznanja o svom poslu nego i o samom svijetu koji ga okružuje. Inače sklon analiziranju, Adrian si je u ovom procesu, poput lika kojeg tumači, postavljao brojna pitanja.

 

 

“Otkrio sam da u životu uistinu ne postoji slučaj, pogotovo ako si iskren prema sebi. Za sve stvari koje ti se događaju postoji stvarni razlog i stvarni odgovor zašto. 'Čarobni brijeg' se meni kao Adrianu ne događa slučajno. Određene moje životne situacije dovele su upravo do toga da radim na ovoj predstavi. I tu mi se rodilo strahopoštovanje prema višoj sili”, objašnjava Adrian.

I sama gluma kao takva Adrianu nije došla slučajno. Već u ranoj dobi je točno znao što želi, a nakon što je u krajem osnove škole pogledao predstavu Ana Karenjina upravo u ZeKaEmu, odlučio je da će upisati Akademiju dramskih umjetnosti. A tada je po prvi put doznao da je i njegova majka upisala Akademiju, no nažalost se nikad profesionalno nije bavila glumom.

 

 

“Divim joj se jer nikad nije pokušavala kroz mene živjeti svoj neproživljeni san. Kad sam izrazio želju da se želim baviti glumom, ona me usmjerila i s punim respektom bila uz mene i podržavala me. Ona je meni velika inspiracija jer je beskrajno hrabra.”

Adrian će za sebe reći da nije hrabar, no njegova djela ipak govore drugačije. On je prije svega dovoljno hrabar priznati stvari koje ne zna i ne razumije, ali ih želi naučiti. A upravo to čini kroz glumu.

“Magija u kazalištu leži u tome što kroz djelo na kojem radiš mnogo toga možeš naučiti o životu, sebi, prijateljima, ljubavi, sreći, patnji. A to te oplemenjuje za dalje. Najdraži dio ovog posla mi upravo leži u tom učenju. Imam taj luksuz da životno istraživanje mogu raditi na pozornici”, naglašava Adrian.

 

On je svjestan svojih uspjeha i talenta, no prije svega je skroman – smirena i pomalo sramežljiva samouvjerenost kojom zrači proizlazi iz zahvalnosti koju osjeća prije svega prema ljudima s kojima je imao priliku raditi. A to se posebno odnosi njegove kolege iz Čarobnog brijega.

“Činjenica da u garderobi sjedim s Krešimirom Mikićem, Rakanom Rushaidatom, Reneom Medvešekom, Doris Šarić Kukuljica, Franom Maškovićem i Uršom Raukar mi je nevjerojatno. Od njih možeš učiti, ali te oni u isto vrijeme i razumiju, pokušavaju shvatiti tvoj princip rada i pogled na svijet. A tu je i moja generacija -  beskrajno mi je drago što sam na sceni s Dadom Ćosićem, Hrvojkom Begović, Milicom Manojlović, Anđelom Ramljak, Marijom Šegvić i Slavenom Španovićem. U ovoj predstavi sam po prvi put dobio neku potvrdu i otvoreno i iskreno pitanje što ti misliš. Netko zaista cijeni tvoje mišljenje i na njega ima kritički odmak, u onom najpozitivnijem smislu. Velika doza strahopoštovanja kojeg imam prema Januszu proizlazi iz njegovoj znanja, jednog dana želiš biti barem pola onoga što je on. Fascinantno mi je da je on u svemu i dalje potpuno normalan čovjek, poput mene I tebe. Mislim da to može doći samo od znanja. Znanje ti nitko ne može uzeti, ono je samo tvoje!”

U tom dubokom razmišljanju proizlazi Adrianova zrelost. On si već sad postavlja određena pitanja koja si njegovi vršnjaci postavljaju tek u kasnijim godinama. Neki od njih to nikad ni ne učine. Upravo o tome leži tajna onih koji mijenjanju stvari oko sebe. A Adrian je na promjene u potpunosti spreman.

“Kad se okrenem unazad zadnje dvije godine shvatio sam da sam bio na tri kontinenta, diplomirao, odselio se od doma, dobio nagradu, stručno osposobljavanje, imao predivnu vezu… Malo ljudi ima priliku u tim godinama to sve proživjeti. Nedavno sam navršio 25. godina i shvatio da sve što znaš, znaš i dalje, nećeš to zaboraviti, no s obzirom na neke životne okolnosti, mijenjaš pogled na život. Ne možeš biti isti nakon određenih situacija. I zapravo ne smiješ ostati isti”, zaključuje Adrian.

Foto: Jure Perišić, Marko Ercegović