By Marta Duvnjak, 16.9.2023.
U našoj novoj rubrici 'Ones To Watch' predstavit ćemo vam inspirativne pojedince na čiji rad vrijedi obratiti pozornost. Kroz seriju intervjua imat ćete priliku upoznati kreativce koji se ističu svojom jedinstvenom vizijom i originalnim idejama. Ovoga puta do naše rubrike zalutala je ‘Lutajuća knjiga’, točnije Antonella Šantek koja se bavi uličnom umjetnošću na jedan potpuno drugačiji način nego što biste očekivali. Dočekala me u kafiću u blizini bivšeg Kina Europa, naravno, s knjigom u ruci.
Antonella Šantek gotovo je samouka umjetnica koja je svoj medij pronašla sasvim slučajno u tzv. ‘paste up’ tehnici. Sada njeni radovi lutaju gradovima, napuštenim zgradama, skrivenim javnim površinama, rasvjetnim stupovima i vjerojatno izmame osmijeh na lice svima koji ih uspiju uočiti dok možda nervozno koračaju do svog odredišta.
Kako je uopće započeo tvoj umjetnički put?
Počela sam prije 10-ak godina. Jako su me zanimale izložbe i puno sam ih posjećivala, posebno u Medici gdje su izlagali manji i alternativniji umjetnici koji su bili drugačiji od drugih i to me potaklo da pokušam i sama nešto stvoriti. Nikad se nisam educirala u tom smjeru, osim radionica za krasopis koje su mi pomogle da malo ‘smirim’ ruku i imam čitkiji rukopis.
Tvoja tehnika nije nešto što, na prvi pogled, nekoga tko nije upoznat sa ‘streetartom’ asocira na tu vrstu umjetnosti. Možeš li nam objasniti o čemu je riječ?
I meni je to na početku bila nepoznanica. Prijatelj koji se već dugo godina bavi grafitima mi je rekao da je ovo što ja radim ‘paste up’, samo što do sada to nitko nije radio na stranicama knjiga. Često je slučaj da drugi umjetnici ili publika daju naziv onome što ti radiš. Međutim, što se mene tiče ja nemam naziv za ovo što radim.
Kako je nastala 'Lutajuća knjiga'?
Moja mama je imala puno časopisa pa sam prvo započela s izrezivanjem sličica i lijepljenjem na stari karton koji sam nalazila po svuda. To je bila neka vrsta vježbe za mene. Uvijek su me privlačile neobične podloge više od čistog platna. A Lutajuća knjiga nastala je spontano, prvo kao nešto što bih poklanjala prijateljima. Uz zamatanje darova bih uvijek dodala neku lijepu poruku i shvatila sam da se to ljudima sviđa.
Otprilike u isto vrijeme na poklon sam dobila hrpu starih knjiga od prijateljice. Već tada sam dosta čitala, no te knjige mi nisu bile posebno zanimljive, a već su bile dosta stare i u lošem stanju pa sam ih odlučila sam iskoristiti kao podlogu za svoje radove i to mi se svidjelo. Došla sam do toga da sam imala 300 – 400 radova kod kuće i morala sam nešto učiniti s njima pa sam ih počela lijepiti po gradu. Svaki korak se dogodio gotovo spontano, a sad surađujem s knjižnicama kroz radionice za čitatelje i od njih uglavnom i dobivam knjige koje su predviđene za otpis pa uvijek imam materijala za rad.
Tvoja umjetnost je na neki način prožeta upcyclingom?
Uvijek su mi te netipične podloge za radove bile najdraže. Jedno vrijeme sam oslikavala i slomljene skate board daske. Sve što ima neku priču, kulturu iza sebe mi je posebno privlačno. Oslikavam i prazne limenke od grafiterskih sprejeva, to doživljavam kao male skulpture.
Što je danas sa svim tvojim radovima koje si lijepila godinama?
Ja radim isključivo originale. Često me pitaju da krenem u print, ali to za mene onda nema isti duh. Čar je u tome da ja napravim svoj dio, a onda ulica ima svoja pravila, odnosno na ulici nema pravila. Neki radovi će biti istrgnuti, neki će se sami od sebe raspasti, no sviđa mi se ta ideja da se sve stalno mijenja. Nikad nemam taj strah da ću ostati bez inspiracije, a svaki novi rad me veseli jer vidim napredak.
Imaš li neki koji ti je posebno drag i znaš li gdje se nalazi?
Volim raditi s umjetnicom Voonom koja se bavi vunom pa su mi sve suradnje s njom posebno drage. Vuna na ulici izgleda toliko efektno i zanimljivo. Jedan od omiljenih mi je bio upravo ovdje blizu Kina Europa, izdržao je dvije godine, ali ga nema više. Voona je napravila žuti vintage okvir oko stranice na kojoj je bio lik žene koji sam izrezala iz nekakve bilježnice i pisalo je ‘Puna si čuda’.
Inspiriraju li te drugi umjetnici?
Nemam neku konkretnu inspiraciju. Puno sam pratila i jako volim rad Lonca i Oko, ali oni rade u potpuno različitim tehnikama od mene. Kod njih me jednostavno inspirira ta ideja umjetnosti i rada na ulici. Oko me posebno inspirirala jer je tad bila jedina žena za koju sam ja znala da se bavi ovom vrstom umjetnosti.
Kako je uopće baviti se umjetnošću na ulici kao žena ?
Izazovno je. Posebno kad radim na ulici, imala sam nekoliko lekcija zbog kojih sam pažljivija gdje lijepim. Materijal s kojim ja radim je izrazito nježan pa mi je zbog toga lakše jer znam da se može lako ukloniti ako nekom smeta. No, svakako bi trebalo biti više mjesta za ulične umjetnike općenito, odnosno da se nastavi razbijati to mišljenje da je ulična umjetnost isključivo vandalizam.
Što te najviše inspirira za poruke na tvojim radovima?
Poruke definitivno odražavaju jedan dio mene, već od tinejdžerskih dana voljela sam zapisivati afirmacije i sebi ostavljati male poruke. Jako volim čitati knjige koje su vezane za psihologiju i duhovnost pa iz toga uglavnom nastaju moji citati. Teme su uvijek vezane naravno za ljubav prema knjizi, ljubav prema sebi, prirodi, živim bićima, ljubav općenito, ljubaznost, nježnost. Netko bi rekao da je to pozitivnost, ali ne volim taj izraz. Često zvuči nekako nasilno, u smislu da moramo biti pozitivni, no za mene je to prirodno. Samo želim skrenuti pažnju na to koliko dobrih stvari zapravo prirodno postoji u našem životu.
Mogu li se tvoja djela vidjeti u ikakvom primijenjenom obliku?
Prije nekoliko godina napravila sam razglednice posvećene gradu Zagrebu koje se prodaju u 5, 6 galerija, najviše u Radićevoj. Sada pripremam i ‘neutralne’ čestitke za različite prigode, a na tu ideju sam došla tako što sam prijatelju htjela čestitati samo prolazak ispita i nisam uspjela naći 'samo čestitku' pa sam ih odlučila napraviti sama.
Što te najviše motivira da se godinama nastavljaš baviti umjetnošću?
Volim taj rad na ulici, na otvorenom, u zajednici. Zajedništvo u svemu. Jako volim rad s ljudima, a na to se nadovezuje i udruga za pomoć beskućnicima koju sam pokrenula s Milom Mrvaljom.
Kako se dogodila ta priča s udrugom?
Milu sam upoznala na ulici i postali smo najbolji prijatelji. On je u tom period uspio dobiti osobnu iskaznicu i imao je želju da pokrene udrugu kako bi pomogao i drugima, a ja sam pristala na to da mu budem podrška i tako je nastala Humanitarna udruga Fajter. Kroz udrugu pružamo podršku u dobivanju dokumenata, pravnih i administrativnih poslova, surađujemo s Centrima i održavamo predavanja na fakultetima i u školama. Ne mislim da radim išta posebno i znam da ne mogu svima pomoći, ali za mene je to na neki način svačija građanska dužnost, da svi učinimo koliko možemo.
Na što si najponosnija u svom umjetničkom radu do sada?
Na same početke sam najviše ponosna. Puno je lakše kad upoznaš neke ljude i druge umjetnike, a to nije bio slučaj na početku. Zato sam upravo najponosnija na to što nisam odustala na i što se toliko dugo bavim ovim.
Planovi za budućnost?
Nemam puno planova, više imam neke želje. Želim završiti projekt s čestitkama i vidjeti kakve će biti reakcije. Planiram posjetiti Rijeku i Ljubljanu, jako volim raditi u tim gradovima. Jedna od najvećih želja mi je da se realiziraju neki veći prostori na kojima će svi ulični umjetnici moći predstaviti svoje radove i da se na neki način stvori mjesto za tu zajednicu.
Objavljeno: 16.09.2023. u 16:29