MIJA DROPULJIĆ

Barbara Nola - glumica koja će vas zaraziti osmijehom

"Treba se naučiti odvojiti od uloge i predstave, one dođu i prođu. Ali zar nije tako i u samom životu?"
Barbara Nola
Barbari Noli se tijekom njene dosadašnje karijere puno pisalo, no u svim tim rečenicama malo toga je bilo zaista rečeno o ovoj glumici. Zbog svog izgleda (koji je i nas oduševio, moramo priznati) i skladnog braka s redateljem Lukasom Nolom, često su joj reci bili posvećeni u manje ozbiljnom tonu, ne otkrivajući ništa dalje od floskula kako održati uspješan ljubavni odnos, preko njene brige za izgled lica, najdraže kozmetike i načina kako održava liniju. No, Barbara nije jedina glumica koja dijeli tu sudbinu. Skloniji smo gledati površno, postaviti ustaljena i isprazna pitanja nego odvojiti vremena i malo promućkati i vlastitim mozgom. Jer ako ispred vas sjedi glumica Barbarinog kalibra, onda kroz taj razgovor želite nešto i naučiti.

S Barbarom smo se sreli uoči njene nove premijere, predstave Srce veće od ruku autora Elvisa Bošnjaka s kojom mlada redateljica Tamara Damjanović ima čast službenog otvaranja dugonajavljivane Scene 121 dramskog kazališta Gavella. Jedno je od onih izrazito toplih proljetnih jutara, a Barbaru čekamo ispred njenog matičnog kazališta. Ispričava se na mobitelu na malom kašnjenju (od svega par minuta), a uočavamo je odmah prilikom izlaska iz tramvaja na Frankopanskog ulici. I da ne znate da je u pitanju Barbara Nola, za njom se jednostavno morate okrenuti. Odjevena u upadljivu široku suknju, klasičnu bijelu košulju i bordo kožnu jaknu, Barbara hoda tako lepršavo i nekako neopterećeno. Dok je kao vanjski promatrač gledate, zaželite da malo te lepršave i pomalo zanesene energije prenese i na vas. Prilazi vam sa širokim osmijehom, bez kojeg ni ne možemo zamisliti njeno lice, pruža ruku i započinje razgovor, kao da se znamo od prije i te smo se dogovorili za ugodnu kavu prije jutarnje probe, a ne za intervju koji joj oduzima i ono malo slobodnog vremena koje ostaje uoči nove premijere. Barbara je prije svega srdačna, otvorena, blaga i umiljata osoba, no bez onog slatkastog okusa kojeg umjetno zaslađene osobe ostavljaju u razgovoru. Kod Barbare točno osjećate da je ona takva bez obzira s kim priča, kolegama/prijateljima iz kazališta, koje susreće dok pijemo kavu na terasi Gavelline bukse, ili s vama koje je upoznala tek prije par minuta. Zarazna je njena vedrina i pozitivna energija, ali i autoironija s kojom svaki malo začini svoje rečenice. Barbara možda na prvu djeluje plaho, no čim počinje pričati o glumi i njenim izazovima, iz nje izbija snaga, grlenost i zanesenost. Gledajući je kako snažno gestikulirajući pokušava objasniti svoju ljubav prema glumi, posve je jasno otkud proizlazi energija koju na koncu vidimo kad Barbara stupi na scenu.

Barbara Nola
U nešto intimnijoj atmosferi i u manjem sastavu, točnijem onom od svega četiri glumca, Barbaru ćemo od 28. ožujka na novoj Gavellinoj sceni, onoj Sceni 121, zajedno s kolegama Hrvojem Klobučarom, Tarom Rosandić i Andrejem Dojkićem, gledati u ulozi Žene u predstavi Srce veće od ruku. U pitanju je drama splitskog glumca i pisca Elvisa Bošnjaka koja se bavi problematikom muško-ženskih odnosa unutar kojih se postavljaju pitanja sebeljublja i potrebe da (se) dajemo, volimo i budemo voljeni, a postavlja se i problem žudnje, koja postaje divlja glad koja izjeda i sebe i samu ljubav. Scena 121, koja je zamišljena kao intimnija Gavellina scena, daje priliku mladim umjetnicima, a prvu priliku da se na njoj okuša dobila je mlada redateljica Tamara Damjanović, koja na ovoj predstavi potpisuje i scenografiju i izbor glazbe.

Barbara Nola Srce veće od ruku
Mi smo prva premijera za malu scenu i baš mi je drago što sudjelujem u projektu koji će otvoriti Scenu 121. Mislim da je to odličan projekt za Gavellu, koji omogućuje da radimo neke malo drugačije i za nas netipične predstave, da okusimo filmsku glumu na manjoj sceni, pomičemo neke granice i privučemo novu mlađu publiku. Ne postoji europsko kazalište ovog ranga i veličine koji nema takvu scenu. Ona mora postojati kako bi privukla novu mladu publiku koja nužno ne želi gledati klasična kazališna djela, nego i suvremene autore. Na njoj se trebaju isprobavati stvari, noviji komadi recentnih hrvatskih autora, a ovakva scena je izvrsna i za same glumce. Kad se rade velike ansambl predstave, to je jedno posve drugačije iskustvo, ti si kotačić jednog velikog stroja i to je lijepo, ali glumac voli raditi i intimnije projekte na sceni na kojoj može šaptati, prirodno izgovarati teksta, finije glumiti. Kad se rade komadi s manjim brojem ljudi, osjećaš puno veću odgovornost, ali ujedno imaš i više prostora za svoja vlastita isprobavanja i glumački rast”, objašnjava uživljeno Barbara.

Jednako oduševljeno priča i o Tamari, naglašavajući kako je rad s njom bio uistinu fantastičan, te da smatra kako je ona nova velika režiserska zvijezda. Ističe kako je nevjerojatna inteligentna i darovita, a to se vidjelo u procesu rada u kojem je nadzirala svaki detalj.

Barbara Nola i Tamara Damjanović

Barbara Nola i Tamara Damjanović

Imam veliko povjerenje u nju, njena metoda rada je odlična, osjećaš se slobodan da sve možeš isprobati, a ona iz onoga što nudiš na sceni, bira samo ono najbolje. U radu s njom čini se kao da ima puno više iskustva, a zapravo joj je ovo prva predstava izvan akademije. Preoduševljena sam s njom. Puno smo svi skupa radili i pričali, u tom procesu smo dio teksta i mijenjali, prilagođavali likove, a Elvis nam je dao slobodu da u njegov tekst upisujemo i svoja zapažanja. Tamara je kroz našu improvizaciju stvorila i samu scenu.”

U nastavku Barbara ističe kako je rad na ovom komadu bio glumački intenzivan, iscrpljujuć i emotivan na razne načine. U pitanju su lijepi, intenzivni, ali u jednu ruku i destruktivni ljubavni odnosi, koji su puni grižnje savjesti, ljubomore i snažnih emocija. Vjeruje kako će se gledatelji lako povezati s ovom predstavom jer će nam se barem neki segment u njoj činiti poznatim te će u nama probuditi emocije. Jer ipak, u kojem god odnosu trenutno bili, svi smo mi osjetili ljubavničku euforiju, nesigurnost i sumnju u ljubav partnera, a neki i grižnju savjesti uzrokovanu preljubom te tjeskobu odnosa koji se raspada ili koji je već davno potrošen.

“Tamara drži sve konce u svojim rukama nevjerojatnom snagom. Ujedno mi je drago što je u pitanju žena koja ima u sebi taj odličan prirodni autoritet i snagu. Ona je pametna, brza, a taj prirodno usađeni autoritet joj omogućuje da drži sve pod kontrolom. Drago mi je što sam ove sezone imala priliku otkriti i raditi s tako dva talentirana mlada redatelja, kao što su Tamara Damjanović i Igor Vuk Torbica, s kojim sam radila na predstavi 'Priče iz bečke šume'. Igor je fantastičan. U radu s mladim ljudima često uočiš greške koje rade, nekad prešutiš, nekad na njih ukažeš, ali s Tamarom i Igorom nije bilo takvih trenutaka, oni jednostavno u svakom momentu znaju što rade. Mi smo mala sredina i sva imena se u jednom trenutku izvrte. Posebno mi je drago što Boris Svrtan inzistira i trudi se dovesti u Gavellu i mlade glumce, koji možda neće nužno ući u ansambl, ali će na maloj sceni dobiti priliku zaigrati. Mislim da je za jedno kazalište veoma bitna ta svježa mlada krv. Meni je kao glumici to veoma važno jer te rad s novim ljudima u jednu ruku trgne, nauči te nečim novim, osvježi, a u tom procesu i ti imaš mogućnost svoje dosadašnje iskustvo podijeliti s mlađim kolegama koji ga nemaju”, ističe Barbara.

Barbara Nola Srce veće od ruku
Ova sezona je Barbari i izvan kazališta zanimljiva jer je nakon deset godina ponovno radila s mužem, redateljem Lukasom Nolom, i to na mini seriji Čuvar dvorca koja će se emitirati na HTV-u ove jeseni. U pitanju je žanrovska serija čija se radnja događa tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća.

“Riječ je o špijunskoj seriji koja obrađuje podmetanja i zavjere u UDBi, a Lukas potpisuje scenarij i režiju. Užasno mi je drago što smo nakon toliko vremena ponovno radili zajedno, tijekom 10 godina se mnogo toga promijeni, u međuvremenu sam nasnimila štošta toga i sad se osjećam puno sigurnije ispred kamera nego prije. Serija izgleda kao da je u produkciju utrošeno mnogo novca, a zapravo je postignuto ono maksimalno uz puno manje sredstava, i to zahvaljujući odličnoj ekipi koju čine Mirko Pivčević, Lukas i Ivan Veljača, koji je našao fenomenalne lokacije koje su potpuno u duhu 80-tih. Drago mi je zbog mlađih glumaca koji će kroz ovu mini seriju imati priliku predstaviti se široj javnosti. Tu je Iva Babić, koja je do sada i ostvarila brojne dobre uloge, Dajana Čuljak, Bernard Tomić i Matija Čagir. Volim serije i filmove ovakve tematike, i uistinu mi je bio gušt raditi. A kako je bilo raditi s Lukasom? Kao da nikad nismo prestali raditi zajedno. On se uvijek dobro pripremi za snimanje, a na ovoj seriji se zbog manjka financija, radilo luđačkim tempom, kao da se snima sapunica. Naš gledatelj uvijek komentira zašto hrvatske serije ne mogu izgledati poput onih američkih, ali jednostavno ne mogu jer mi u Hrvatskoj nemamo toliko financija koje bi nam omogućile da snimamo u tolikoj mjeri i na takav način. Teško je raditi u našim uvjetima, ali ova ekipa je to snimila tolikom brzinom, da je to bilo nevjerojatno”, objašnjava Barbara.

Barbara Nola

"Ja ću biti kinska glumica", pomislila je s četiri godine

Barbara je u razgovoru izravna i ostavlja dojam da točno zna što želi, i to ne samo u poslu. A čini se da je takva bila od malih nogu. Na pitanje kad je shvatila da se želi baviti glumom, odmahuje rukom, široko se smije i govori kako je s pune tri godine potpuno i sigurno znala da želi biti glumica. Točno tim riječima.

“Gledala sam tada predstavu Mačak Đingis kan i mučila sam svoju mamu da me vodi na skoro svaku izvedbu te predstave. Takva sam i dan danas, a to sam prenijela i na svoju kćer, ona je kao mala isto tako znala više puta gledati istu stvar koja joj se sviđa. Mene je mama nakon te sudbonosne predstave morala upisati na glumu. Ubrzo smo kao klinci glumili u nekoj televizijskoj emisiji za djecu, a mene i još jednu djevojčicu su izdvojili ispred, jer smo tada bile najmanje, ne zato jer smo najbolje, kako sam ja tada mislila. Uglavnom točno se sjećam tog osjećaja i te misli koja mi je u dobi od 4 i pol godine prošla kroz glavu: ‘Ja ću biti kinska glumca’, misleći pri tome na kino”, smije se Barbara.

Barbara Nola
Nastavlja pohađati dramsko učilište Zagrebačkog kazališta mladih, a ide i u Školu za ritmiku i ples Ane Maletić, koja se danas naziva Škola suvremenom plesa. U duhu autoironije, Barbara naglašava kako je tada vjerovala kako će glumiti u mjuziklima. I to onim velikim koji se u Hrvatskoj nikad ni ne rade. Nakon završene glume na Akademiji dramskih umjetnosti, Barbara 1993. postaje dio ansambla dramskog kazališta Gavella u kojem je i do dan danas.

“Ovdje mi je užasno zabavno. Svatko u svom poslu ima ups&downs, prolazi krize, pita se je li odabrani posao onaj ispravni za njega, ali nakon svega volim naš život u Gavelli. Sve je puno zanimljivih i zabavnih individua, ovdje je i dio mojih prijatelji, oni su duhoviti, s njima se cijeli život smijem, pa čak i kad nam je teško, nekad sebi, nekad njima. U Gavelli postoji taj jedan nepretenciozni duh i vlada autoironija. U poslu najviše volim probe i snimanja, predstave mi pričinjavaju određenu dozu stresa i pritiska, danas doduše manje nego prije, ali ipak je i to i dalje prisutno. Jednostavno najviše volim kad sam u trenirci, valjam se po podu i istražujem nove uloge!

Barbara Nola Srce veće od ruku

„Gluma te uči samodisciplini i strpljenju!“


Ističe kako ju je posao naučio određenoj disciplini i samodisciplini, ali i strpljenju jer u procesu rada si prisiljen na puno čekanja tijekom proba i samih snimanja serija i filmova. Ali kako sama kaže, tu postoji i ona druga vrsta čekanja, ona tijekom koje se zapitaš zašto nisi dobio određenu ulogu…

“Onda čekaš… Ali naučiš da ti se sve kad tad vrati, samo treba biti strpljiv. Dobre stvari se često dogode kad ih najmanje očekuješ. Također sam naučila da ono prvotno mišljenje i predrasude koje možda gajim prema nekim ljudima, znaju biti potpuno pogrešne. Događalo se da me ljudi uistinu ugodno iznenade i ostave potpuno drugi dojam nego što sam prije imala o njima. Ovaj posao me također naučio puno o samoj ljudskoj duši, puno jasnije su ti motivacije ljudi za činjene određenih stvari. Na nesvjesnoj razini sigurno si naučio puno toga jer u ovom poslu obrađuješ razne zanimljive tekstove i ulaziš u dušu brojnih neobičnih likova, a kroz njih učiš i o sebi i o svojim podsvjesnim stanjima.”

Zabavlja je igrati negativne likove, jer kako sama ističe, u privatnom životu se više sputava oko ispoljavanja negativnih emocija i trudi se drugima ne sisati krv. Kako ih onda brani? Sažalijevanjem.

“Uvijek se sjetim svoje majke koja mi je od malena govorila da su svi ljudi, koji su na neki način bili zločesto prema meni, u svojoj suštini jadni. U životu im je teško i zbog toga su se ponašali zločesto. Uvijek je pravdala ljude, a tijekom mog odrastanja na neki način me ljutila tim načinom razmišljanja, jer sam smatrala da ne zaslužuju svi ljudi naše sažaljenje. No, s vremenom sam naučila da je to zapravo veoma lijepo razmišljanje, koje je kad bolje razmislimo, istinito. Meni je to usađeno kroz njen odgoj i sretna sam zbog toga. Upravo to mi je odgovor za uloge koje su ekstremne i lude, za likove koji žele nauditi drugim ljudima i koji su zli”, objašnjava Barbara.

Barbara Nola
Malo toga joj je u dosadašnjoj karijeru smetalo, no jedna stvar ju je užasno živcirala, i nje se sjeti i dan danas. Dok je bila još mlada glumica redom je znala dobivati uloge 'ispraznih glupača', kako ih ona naziva. Danas bi joj bilo smiješno tumačiti jedan takav lik, no tada su joj te uloge bile posve nezanimljive i u njima nije mogla naći nikakvo opravdanje. Čak ni sažaljenje. Tada je postajala autodestruktivna te bi iz inata radila loše uloge, o kojima je na koncu i sama premišljala. Sliježe ramenima i smije se ‘U nekom segmentu moraš biti i nezreo. Htjela sam tumačiti neurotične Woody Allenovske žene koje imaju svoje vlastite probleme, a često sam dobivala tek mušku projekciju žene, i to onu posve nezanimljivu!’.

“Što je magično u kazalištu? Ipak je to jedno nevjerojatno zabavno zanimanje. Tu je i taj osjećaj kolektiva koji u jednoj crnoj rupi, kao što je scena, stvara zajedništvo i jedan novi svijet. Nekad je teško, nekad je lako. Ali uvijek je fascinantno, lijepo i uzbudljivo. Divan je taj trenutak da puno ljudi zajedno drugima žele nešto dati. I lijepo je da mi sami tome dajemo takav značaj, nama je u tom trenu to tako suštinski bitno, zbog čega znamo zanemariti i svoje vlastite živote. Treba se naučiti odvojiti od uloge i predstave, one dođu i prođu. Ali zar nije tako i u samom životu? Nekad se trebamo odvojiti od onih lijepih stvari i trenutaka koje možda nikad više nećemo doživjeti!”, zaključuje Barbara.

Foto: PR, Dario Dunaj
Objavljeno: 28.03.2017. u 09:57

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p