Borut Šeparović – beskompromisni borac čvrstih stavova

Na drugu ćete pak na plakatu primijetiti logo Zagrebačkog kazališta mladih i nezavisne umjetničke skupine Montažstroj te natpis Crna knjiga. Ček', to ipak nije reklama za kredit? Ali izgleda poput one koje stoji samo tri koraka niže? Ili se nova vrsta kredita ipak naziva Crna knjiga? Slobodno budite zbunjeni!

Plakat za predstavu Crna knjiga namjerno asocira na reklame za kredite jer on u svojoj suštini to i je – prije nešto više od deset godina, točnije 2005., gospodina s tregerima tumači Pjer Meničanin, glumac ZKM-a, pozivajući građane na podizanje kredita. Desetljeće kasnije Pjer ponovno razvlači tregere, no ovaj put u jednoj posve drugoj ulozi.

 

Jer mnogo toga se u međuvremenu dogodilo – sretna lica zbog kupnje vlastitog stana nisu dugo blistala. Financijska kriza stiže i u Hrvatsku, izravno utječe na kredite koji počinju uništavati svoje korisnike, a Udruga Franak bori se za prava svojih 99 oštećenih članova čija svjedočanstva o posljedicama dužničke krize na svakodnevni život bilježi u takozvanu Crnu knjigu. U tom periodu jedna banka pokreće marketinšku kampanju u kojoj otvara vremenski trezor te pozivaju građane da u njega pohrane svoje drage predmete koje će 2114. predati budućim generacijama. Udruga Franak pohranjuje Crnu knjigu. A sve to sa strane pomno promatra redatelj Borut Šeparović, utemeljitelj i voditelj nezavisne umjetničke skupine Montažstroj, koji je odlučio Pjera i njegove kolege iz ansambla staviti na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih u novoj predstavi Crna knjiga koja se bavim dužničkom krizom, pojmu duga i preispitava dogme današnje ekonomije.

 

Boruta smo uhvatili desetak dana prije premijere, i to između dvije probe u pokusnoj dvorani ZKM-a. Vidno umoran direktno nakon probe, snažno stiska vašu ruku pri upoznavanju, te se ispričava što nema dovoljno vremena. Postavlja vas prekoputa sebe i fiksira pogledom tijekom cijelog razgovora. Jasno je kako Borut upija sve oko sebe, promatra i analizira, važući pri tome ono što čuje i vidi. Prve minute redatelj zauzima pomalo krut i nepristupačan stav, odgovarajući na pitanja profesionalno, ali s određene distance. No, kad osjeti da ste spremni kopati dublje i tragati za nekim drugim odgovorima osim onim očiglednim i serviranim, Borut se brzo otvara. Ubrzo ćete otkriti njegovu samoironičnu i zabavu stranu na kojoj vas prihvaća kao ravnopravnog sugovornika kojem će rado otkriti i intimnije osjećaje.

 

Na prvu Borut možda djeluje strog i ozbiljan, no to proizlazi iz njegov beskompromisnog stava i prema radu, ali i svijetu koji ga okružuje. Ovog redatelje krasi nevjerojatan osjećaj za detalje, promišljanje o projektu do svake sitnice gdje svaka ima svoje značenje i skrivenu poruku – poput spomenutog plakata i gospodina s tregerima!

„Upravo tu je izražena i ta dokumentarna poveznica unutar ove predstave. Zanimljivo je što je Pjera, odnosno tog gospodina s tregerima, spomenuo na 63. stranici dužnik Dalibor koji je dobro zapamtio tu reklamu nakon koje je uzeo kredit“, objašnjava svoju inspiraciju Borut.

U nastavku ističe kako mu je ova predstava bila izazov jer je tema s kojom se bavi jedna od najtežih s kojom se do sada u radu susreo. Razlog tomu nisu same sudbine ljudi, koje je nemoguće zanemariti i na koje ne ostajete ravnodušni, nego zbog kompleksnosti teme.

 

„Biti na strani dužnika je nekako prirodno i samorazumljivo, ali kad dublje uđete u ovu temu, proučavanjem vrlo brzo izađete iz te empatije i uviđate da postoji jedno šire pitanje. Ono što je čudno kod dugova u koje stupamo jer to što postoji određeni matematički odnos, i tu prestaje odnos među ljudima. A kako je to matematika i kako ljudi na to najčešće gledaju kroz brojke, što nekoga briga što to znači za nečiji život. To nisu direktni odnosi, nego se odnosi temelje na pustim brojevima. Upravo mi je taj dio bio najteži za prikazati u predstavi. U procesu rada smo uvidjeli da ne možemo samo prepričavati tužne sudbine dužnika, bilo je važno i dio tog možda nerazumljivog ekonomskog jezika prenijeti u predstavu. A upravo to je bio veliki izazov.“

Pripreme za Crnu knjigu trajale su oko godinu i pol, a u tom procesu istraživanja, osim očiglednih razgovora s oštećenima, tim je komunicirao i s bankarskim sektorom, pokušavajući čuti i njihovu stranu.

 

„U početku je bilo zamišljeno da se predstava velikim dijelom tiče budućnosti koja nas čeka s otvaranjem spomenutog trezora. Dugoročno je svakako zanimljivo razmišljati o toj budućnosti. Svaki ulazak u kredit je jedna vrsta obećanja da ćeš ti taj kredit, odnosno dug, vratiti, bilo za pet ili 30 godina. Ti si pod pritiskom i na neki način moraš zamisliti da će ta budućnost biti u jednu ruku sličan ovoj danas. Ti si se de facto odlučio da ti cijeli život prođe u vraćanju tog duga. Stavljaš se pod jedan režim života u kojem ti nitko ne garantira da se nećeš razboljeti, da ćeš i dalje imati posao i biti dobro da bi vraćao taj kredit. Upravo iz te perspektive se kroz predstavu postavlja pitanje budućnosti, neminovno se provlači kao točka na i“, ističe Borut.

Za razliku od drugih projekta u kojima je većinom uzimao kao glumce određene skupine građana, za Crnu knjigu se odlučio za profesionalne glumce, jer su dugovima, htjeli mi to ili ne, zahvaćeni svi građani, a ne samo određena populacija.

 

„U našem društvu je mnogo ljudi u kreditima, i s tog polazišta bi skoro svatko bio adekvatan da o tome govori. U ovom slučaju je bilo zanimljivo što su glumci, kao predstavnici srednjeg sloja, zaposlenici u javnom gradskom kazalištu, imali mogućnost podizanja kredita, tako da je bilo logično da same glumce pozovem da progovore o vlastitim iskustvima kreditne zaduženosti. Oni su doprinijeli predstavi i nije im bilo najlakše suočiti se s nemoći koju su doživjeli u određenim trenucima kada su porasle rate kredita. Kad gledamo sudbine ljudi, pa čak i glumaca u ovoj podjeli od kojih dva imaju upravo kredite u švicarcima, vidimo koliko je teško nositi se s iznenadnim promjenama. Nitko u kredit nije ušao lakomislen. Bilo je društveno vrlo prihvatljivo da se stambeno pitanje rješava putem kredita, reklame su radile svoje, država ništa nije činila, mnogi su ulazili u to jer su vjerovali da je to u redu te da je napokon kapitalizam u svom najboljem obliku stigao i kod nas!“

Na koncu se pokazalo da je kapitalizam stigao i kod nas, no možda ne u onom obliku u kojem smo se nadali. Redatelj ističe kako je apsurdno da je jedno prirodno pravo, ono za sigurni krov nad glavom, postao svojevrsni rizik i problem koji ljudima komplicira živote, a u određenim sudbinama ih i uništava.

„Je li u Hrvatskoj stanarsko pravo uređeno, je li tržište najma uređeno, jeste li sigurni u stanu kojeg iznajmljujete? Nije to glavni razlog zbog kojeg ljudi dižu kredite za stan, ali sigurno ima određenog utjecaja. U doba 80-ih, kad je vladala inflacija i hiperinflacija, vraćalo se puno manje od onoga što se dobilo. Ulaganje u nekretninu je tada bila normalna stvar. Ali danas to nužno nije, i određene generacije su se našle doslovno u govnima zbog svega toga. I onda svi kažu, shit happens!“, bez dlake na jeziku konstatira Borut.

 

Predstava nudi neka moguća rješenja problema, ne bavi se temom kako je kriza nastala, nego više kamo ona vodi. No, publici se ostavlja dio slobode da sama razmisli o tom pitanju.

A upravo buđenje emocija, izazivanje šoka i želja za razbuđivanjem i osvještavanjem publike, čini srž Montažstroja kojeg je Borut osnova davne 1989. godine. Već tijekom studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, Boruta su privlačili različiti mediji kroz koje može izraziti, ne samo svoje mišljenje i stavove, nego i svoju kreativnosti.

„80-te su bile dobro i plodno razdoblje za nezavisno kazalište, a meni se činilo kako se u tom obliku mogu najjednostavnije izraziti. Htio sam se maknuti od nekih ograničenja koje repertoarno kazališta kao takvo ima, te raditi kroz različite medije koji se međusobno prožimaju, a ne moraju nužno biti uvijek na kazališnom pozornici. Vjerovao sam da nezavisna scena otvara neke druge mogućnosti i meni je to predstavljalo izazov. Nisam nikad pokušao ići na zagrebačku Akademiju dramskim umjetnosti jer sam htio napraviti neke stvari koje su izvan nekih određenih okvira ili tokova u to vrijeme“, objašnjava Borut razlog osnivanja Montažstroja.

 

U kratkom periodu ova nezavisna skupina je pobudila veliki interes publike, a ubrzo su uslijedila i brojna inozemna gostovanja po Europi i drugim kontinentima. Tijekom 2000. se seli u Nizozemsku gdje 2006. radi postdiplomski studij na DasArtsu, no ne odustaje od produciranja socijalno osjetljivih projekata u Hrvatskoj. Danas, 26 godina od osnivanja Montažstroja, interes publike za njihovim radovima ne jenjava, a oni redovito pune medijske stupce i ukazuju na određene probleme unutar našeg društva.

„Sigurno je dio uspjeha bio što smo iskakali iz tada poznatih okvira, radili smo dobro i predano, a to je publika voljela. Smatram da ljudi zapravo dolaze u kazalište da im se tamo nešto dogodi, a ne samo da gledaju neku kvazi pseudo iluziju. Danas je sve uljepšano, od reklama, do fotografija, ali budimo realni, svijet nije takav. Sve oko nas je fotošopirano, svi smo super, a to zapravo nismo. A mene zanima upravo to nismo“, ističe Borut.

 

Na pitanje koji mi u je najdraži projekt do sada, odgovara nakon dugog promišljanja. Ističe predstavu Timbuktu na kojoj je radio s beskućnicima i napuštenim psima. Pomisao da je neki pas nakon predstave udomljen ili da je barem dio gledatelja promijenilo mišljenje o beskućnicima, koje ne treba nužno stigmatizirati, je ono zbog čega ističe važnost ove predstave.

„Predstava je samo rezultat procesa rada, a upravo ti procesi meni uvijek ostaju u sjećanju. To je ono što je na koncu emotivno i životno bitno. Najljepše mi je raditi, mislim da sam izgubljen ako ne radim. Kad čovjek na probi shvati da nešto može podijeliti s ljudima koji ga okružuju i nakon toga se nešto počne događati, iz toga izvlačim taj osjećaj slobode koji mi je potreban u životu. Svoj posao ne gledam kao posao, i to je moj najveći luksuz - to je neprocjenjivo“, ističe Borut.

 

Bez obzira na to što se u svom radu susreo s brojnim ljudskim sudbinama od kojih je veliki dio bio izrazito potresan i pod utjecaj društva u kojem živimo, Borut i dalje vjeruje u ljude. Njegov posao ga je naučio da vjeruje kako je čovjek u svojoj suštini dobar i u nekom smislu čak i veličanstven.

„No, u toj svojoj veličanstvenosti čovjek kad pada može napraviti toliko zla. Mnoge stvari su društveno uvjetovanje, no mislim da čovjek u svom napretku može graditi bolje društvo, i u tom smislu sam optimisti. To ne znači da sam optimist na godinu dana u društvu u kojem živimo, ali dugoročno vjerujem da će ljudi naučiti na vlastitim greškama i poboljšati ovaj svijet“, zaključuje Borut.

Foto: Jure Perišić, PR