'Božanski red' - kako su Švicarke 1971. napravile nered’

Zamislite da živite u jednoj od najbogatijih, gospodarski najrazvijenijih zemalja na svijetu, u kojoj su najukusnije čokolade, džepovi su bez rupa jer su rupe u siru, obronci su zeleni, a vrhunci prekriveni snijegom. I sad zamislite, drugarice i sestre, da u tom raju vas nitko ništa ne pita; štoviše, nemate pravo glasa, muž vam ostavlja džeparac ispod tegle filodendrona, a za svaku odluku u kući, pa i one koje su isključivo vaše i tiču se vaših planova, želja i snova, morate pitati njega. Prije četrdesetak godina, upravo takva je bila stvarnost – dobro došle u Švicarsku 1971.!

Iako Švicarska u maratonskoj utrci za ostvarenje prava glasa ženama nije na cilj stigla posljednja, ostavivši uvjerljivo na začelju Moldaviju, koja je to učinila 1978. i Lichtenstein, gdje su se na to odlučili tek 1984., izolaciji i tradiciji skloni Švicarci dugo su bili neumoljivi u upornom odbijanju da svojim sestrama, majkama, suprugama i sugrađankama napokon dopuste pravo glasa. Demokracija i progres nisu skladan par - umjesto da se drže ruku pod ruku, često jedno hoda ispred drugoga. Švicarke su od 1880. bezuspješno pokušavale privoljeti svoje sunarodnjake da ukinu diskriminatornu i nepravednu praksu po kojoj jedino oni imaju pravo glasa, iz čega je proizlazio niz nejednakosti – žena za sve važnije odluke, poput one o zaposlenju ili školovanju, mora tražiti muževo dopuštenje, sredstva na bankovnom računu vode se u ime muškog člana obitelji te je potreban njegov pristanak ako ih želi podići -  bračni zakon u potpunosti je omogućio i dosljedno provodio ove nepravde. A muškarci su uporno odgovarali – ne. I u današnjoj se Švicarskoj za promjenu ustava nužno mobilizira čitava nacija, jer Švicarci sva važna pitanja rješavaju putem referenduma, instrumenta izravne demokracije. Jedna od najstarijih demokracija u Europi nakon duge borbe žena za njihova prava isprva je 1959. odbacila na referendumu prijedlog da se ženama omogući pravo glasa – 1959., na prvom nacionalnom referendumu o uvođenju prava glasa ženama muškarci su sa 67 naprama 31 posto odbacili prijedlog. Tek je 1971. referendum uspio – kada je 66 posto švicarskih muškaraca konačno glasovalo za.


Božanski red (Die Göttlicher Ordnung) drugi je dugometražni film švicarsko-talijanske redateljice Petre Volpe, nominiran za filmsku nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Film je premijerno prikazan na Tribeca Film Festivalu, a u glavnom programu ZFF-a film se natječe u kategoriji dugometražnog igranog filma, u kojoj će pokušati osvojiti Zlatna kolica i novčanu nagradu u iznosu četiri tisuće eura. Šarmantnim i toplim uratkom, Volpe je uspjela oživotvoriti Zeitgeist ondašnje Švicarske, te na nepretenciozan i duhovit način prikazati žene u borbi za njihova građanska i ljudska prava.

Nora (Marie Leuenberger) je mlada žena koja u planinskom švicarskom seocetu živi sretnim obiteljskim životom s dva sina i suprugom Hansom (Maximilian Simonischek), a pridruženi član njihovog kućanstva je i Hansov mrgodni otac. Hans je taj koji nosi hlače u obitelji i jedini privređuje radom u lokalnoj pilani koju vodi gospođa Wipf (Therese Affolter), dok Nora brine o kućanstvu, kuhajući i pospremajući za svoju četvoricu muških ukućana. Bliske odnose održava i sa šogoricom Therese (Rachel Braunschweig) i njenom kćeri, tinejdžericom Hannom (Ella Rumpf), kojoj je jedina želja pobjeći iz seoske zabiti i emancipirati se kao moderna žena unutar globalnog pokreta za slobodu i ravnopravnost, zbog čega često ulazi u sukobe s majkom i ocem, farmerom Wernerom (Nicholas Ofczarek). I dok muškarci uživaju sva građanska prava i brojne privilegije, njihove žene svedene su na ulogu kućanica kojima bi valjda najveće životno postignuće trebalo biti da im netko pohvali juhu i za obljetnicu braka pokloni novi kućanski aparat. Premda Nora želi više od života i razmišlja o tome da počne raditi, nakon muževog protivljenja i izravne zabrane osjeća se poraženo. No, nakon što u susjednom selu naiđe na aktivistkinje za ženska prava koje lobiraju za uvođenje općeg prava glasa, Nora će suprugovo kraće odsustvo iskoristiti za povezivanje sa svojim sumještankama – energičnom i duhovitom Vroni (Sibylle Brunner) te talijanskom useljenicom, šarmantnom vlasnicom lokalnog restorana Graziellom (Marta Zoffoli), a kad im se nakon početnog oklijevanja priključi i Therese, njihova inicijativa počinje se zahuktavati i kreće u smjeru ujedinjenja svih seoskih žena u zajedničkom cilju – borbe za svoja prava. No, na svojem putu neće naići samo na podsmjeh i protivljenje seoskih muškaraca, već i dijela žena, predvođenih gospođom Wipf, koje se žestoko protive promjeni statusa quo, pozivajući se na 'božanski red' i tradicionalnu ulogu žene kao rotkinje, supruge i skrbnice obitelji. U svojoj borbi žene podršku dobivaju jedna drugoj, a napadi kojima su svakodnevno izložene kreću se od uvreda i podrugljivih komentara, preko gađanja hranom, sve do fizičkog nasilja. Pred Norom i ostalim ženama je naizgled nemoguća misija – u okruženju prepunom nerazumijevanja nastojat će nagovoriti seoske muškarce da na dolazećem referendumu glasuju za žensko pravo glasa.

U ovoj živopisnoj humornoj drami, junakinje filma svojim su međusobnim odnosima demonstrirale izgradnju sestrinstva žena svih generacija, koje je ih je povezalo čvršće nego ušice njihovog pletiva. Svakoj će postizanje njihovog jedinstvenog zajedničkog cilja omogućiti izbor kakav život za sebe želi - dok Nora ima dobar brak i supruga kojeg voli, te se želi emancipirati unutar obiteljske zajednice, Theresa je rastrgana između želje za promjenom i straha od novog koje ona donosi. Osnovna potka filma je ženska borba za pravo glasa – instrumentarij je to koji ženama pruža slobodu da odlučuju za sebe i o sebi, napokon postanu punopravne članice zajednice koje su dijelom, te u zakonskom priznanju svojih prava crpe snagu i pravnu zaštitu za dugu borbu koja im, kao i svim ženama diljem svijeta, predstoji u ostvarivanju istinske jednakosti.


U društvenim uređenjima diljem svijeta, od hrvatskog, preko švicarskog do saudijskog, različit je spektar prava koje žene zaista uživaju pored općeg prava glasa, no dok su u nekim zemljama one otvoreno dalje drugotne, u onima u kojima su nominalno izjednačene s muškarcima postoji niz institucionalnih prepreka, normi i predrasuda s kojima se suočavaju na svakodnevnoj razini; kod kuće, na radnom mjestu. Posljednja zemlja na svijetu koja ženama zabranjuje pravo glasa je Vatikan, premda ga ondje ne prakticiraju ni svi muškarci – jedini izbori u Vatikanu su oni za novog papu, te na njima pravo glasa imaju isključivo kardinali. Saudijska Arabija je posljednja država koja je 2015. kraljevskim dekretom ženama napokon priznala pravo da na izborima u toj zemlji biraju i budu birane u predstavnička tijela. No - to nije sve! – sretnice u Saudijskoj Arabiji od ove godine napokon mogu voziti automobile, a premda im je i dalje zabranjen pristup određenim mjestima javnog okupljanja, poput stadiona, od iduće godine i ta zabrana odlazi u ropotarnicu povijesti. Nije pitanje treba li snimati filmove s tematikom rodne ravnopravnosti, već je jedino pitanje zašto ih se ne snima više. Globalni #MeToo pokret nedavno je na društvenim mrežama pozvao na solidariziranje i podršku žrtvama seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, koje se posljednjih tjedana dramatično razotkriva kao sistemska praksa unutar holivudskih struktura moći; nejednakost u plaćama muškaraca i žena događa se u Hollywoodu jednako kao i u ostatku svijeta, a nekažnjena silovanja u Indiji, genitalno sakaćenje žena diljem Bliskog Istoka, Afrike i Azije i ostali oblici usmrćivanja, progona i zlostavljanja žena pokazuju da seksizam i mizoginija, te nasilje koje proizvode, usprkos svim civilizacijskim dosezima opstaju i ostaju duboko ukorijenjene u društvu, sigurne iza vela neznanja i zaštićene pozivanjem na božanske redove.