Dado Ćosić: “Lakše Opraštamo Drugima Nego Samima Sebi!”

Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam upoznala glumca Dadu Ćosića. Bilo je to prije otprilike dvije godine tijekom probe za predstavu Teškoće s izražavanje u Teatru &TD. Dado mi je prišao u bijelom ogrtaču, u licu našminkan bijelom bojom i upadljivo naglašenim očima te crnim nalakiranim noktima. Scena koja mi i dan danas preleti pred očima kad netko spomene njegovo ime. Nakon te upečatljive uloge u predstavi glumca i redatelja Edvina Liverića, Dado je postao član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih ('To mi je velika želja i bilo bi ostvarenje sna', pričao je tada) u kojem je u međuvremenu ostvario brojne uloge, a zaigrao je u hvaljenoj i nagrađivanoj predstavi Hinkemann redatelja Igora Vuka Torbice. Dogodio se i film Zvizdan Dalibora Matanića (o kojem je tada pričao uživljeno i nestrpljivo čekao kad će ugledati svijetlo dana), Cannes i Pula Film Festival gdje osvaja nagradu za najbolju sporednu ulogu. U samo dvije godine od našeg upoznavanja, Dado se nametnuo kao jedan od vodećih glumaca novije generacije. No, jedno je i dalje ostalo isto - Dadina skromnost i pomalo sramežljivo pričanje o vlastitim uspjesima. Na njih se, kao i u zimu 2015., samo plaho nasmije, slegne ramenima i preokrene temu.

Povod da ponovno sjednem s Dadom nova je predstava Črna mati zemla, koja pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski i dramatizacijom Tomislava Zajeca na daskama ZeKaEm-a oživljava istoimeni nagrađivani roman autora Kristijana Novaka. Sastajemo se ispred njegovog matičnog kazališta, ali ovaj put Dado ne dolazi sam. U međuvremenu je udomio simpatičnog psa Grima koji kasnije tijekom intervju landra po Taliji, ali svako malo položi svoju njuškicu Dadi ili meni u krilo. Ako ne dobije željenu pažnju, gura se Dadi u krilo, potpuno nesvjestan svoje veličine. Gladeći Grima po glavi, Dado objašnjava kako danas više važnosti pridaje svom privatnom životu, onim malim trenucima koji ga ispunjavaju i u jednu ruku smiruju, poput šetnje s psom po šumi, nego što je to radio kad smo se tek upoznali. Tada je radio sto na sat, jurio s jedne probe na drugu, uskakao u predstave, dao se potpuno u samo jednu izvedbu, ali je na koncu kroz tu školu naučio što želi raditi i na što nije vrijedno gubiti vrijeme.

Dado Ćosić

Predivan je sunčan dan i Dado fotografa i mene vodi na jedno od svojih omiljenih mjesta u ZeKaEmu, jedno koje do sada nisam imala priliku istražiti - krov! Put do samog krova poprilično je tajnovit, uzak, mračan, ali zato pogled i mir koji vlada na samom vrhu Zagrebačkog kazališta mladih, vrijedi svakog penjanja i guranja. Dado ističe kako voli ovo mjesto, često u pauzama proba svoj mir i tračak sunca traži upravo gore. Bose noge, opuštena i priroda poza, cigara i pogled prema nebu - trenutak u kojem najviše uživa. Upravo smirenost i određena doza sigurnosti je nešto novo što osjećam s njegove strane. I dalje Dado o svojim izvedbama priča s određenom nesigurnom zadrškom, no u međuvremenu je otkrio koje uloge mu najbolje sjedaju. A upravo su to uloge koje su najbolje prihvaćene i od strane kritike. Jedna od njih je ona uloga u filmu Zvizdan koja mu je na koncu donijela nagradu na Pula Film Festivalu. 'To su one uloge u kojima mi je dana sloboda i povjerenje. To i je nekako moj put'. Uloge agresivnih, autoritativnih, drskih, ali u isto vrijeme nesigurnih i izgubljenih likova, Dado ostvaruje s nevjerojatnom lakoćom. To posebno iznenađuje, jer tko ga poznaje, zna da je on uvijek onaj kojeg ćete u širem i manje poznatom društvu najmanje čuti, onaj koji se ne nameće i koji je sve samo ne agresivan. 'Ja sam sve samo ne to, ali valjda imam tu agresiju negdje duboko u sebi, nisam siguran!'.

Upravo uloga Franje u novoj predstavi Črna mati zemla ubraja se u one u kojima je Dado dobio potrebno povjerenje i slobodu da improvizira, u čemu je neizmjerno uživao.

“Kad mi netko da toliko povjerenje, moja je obveza da ga vratim, onda sam tomu još više posvećen. Taj dio rada mi je bio veoma lijep. Dora Ruždjak Podolski i ja nismo imali do sada priliku raditi zajedno, osim na jednom ispitu dok sam još bio na Akademiji, no to se ne može usporediti. U svom životu još nisam vidio osobu s tolikom sposobnosti multitaskinga poput one kojeg posjeduje Dora. Ona u isto vrijeme 'hendla' prvu i drugu scenu, razmišlja o tome gdje su klinci na sceni, gdje su glumci, slaže raspored proba, a uz sve to glumcima ostavlja puno slobode”, oduševljeno komentira Dado.

Dado Ćosić

U nastavku objašnjava kako ga je nakon čitanja samog romana, u jednu ruku bila frka jer je u njegovoj glavi bilo nemoguće i posve suludo taj komad postavljati u kazalište. No, ističe kako su Dora i Tomislav napravili genijalan posao.

“Sama knjiga me pogodila jer u njom pronalazim određene sličnosti sa samim sobom. I ja sam iz malog mjesta u kojem smo imali sličnu seriju misterioznih samoubojstava. A tu je i cijeli taj proces odrastanja, strana osobe koja maltretira i koja je maltretirana, svi smo mi to u djetinjstvu prošli. U jednu ruku sam se čitajući knjigu mogao naći, naravno ne u tolikim mjerama, u likovima Franca i Matije. Svi smo mi bili zločesti kao klinci. Ja sam bio na onoj strani zlostavljanog, ne fizički, ali psihički su me često zezali, pogotovo jer sam se družio s curicama. Također se točno sjećam i trenutka koji mi dan danas uvijek izaziva osjećaj krivnje. Tijekom jedne igre, frendica je pala s garaže s prvog kata, a ja sam se toliko u tom trenutku uplašio da sam pobjegao doma. Ta slika me i dan danas proganja. To su ti trenuci i sjećanja koja vučeš cijeli život sa sobom, a znaju biti i 'trigeri' za neke druge stvari. Upravo o tome govori i Črna mati zemla”, objašnjava Dado.

Njegov lik je u dramatizaciji u prvom dijelu pretvoren u svojevrsnog slobodnog radikala koji sve događaje promatra iz nekog međuprostora, te se Dado često ubacuje u same scene. U predstavi tumači Franju i kao dijete u dobi od 9 godina, što je za njega predstavljao zanimljiv istraživački proces u kojem je uživao. Ističe kako je Franjo najtragičniji lik u novijoj hrvatskoj književnosti. Potječe iz disfunkcionalne obitelji u kojem oba roditelja piju, a vlastiti otac ga i tuče.

Črna mati zemla

“On iz svog tog mraka bježi u vlastite svjetove svoje imaginacije. Unatoč svemu što mu se događa, od zlostavljanja unutar vlastite obitelji do silovanja i prijatelja Matije koji ga odbacuje u jednom trenutku, on je i dalje veseo, razigran i izvlači Matiju iz tame. On je enciklopedijski primjerak tragičnog junaka. S moje pak strane je bio glumački izazov ne inzistirati na toj tragediji, ne pretjerivati u izvedbi nego pokušati ići kontra toga. U tome sam osjetio veliko zadovoljstvo”, objašnjava Dado.

Ova predstava za Dadu je bila i izazovna iz još jednog razloga. Kako je prije godinu i pol dana doživio ozbiljniju ozljedu leđa, nije do sada tumačio uloge koje od njega zahtijevaju ponovno intenzivniju fizičku aktivnost.

“Puno teži izazov je bio steći ponovno povjerenje u vlastito tijelo. Ovo je moja prva predstava u kojoj imam fizički zahtjevnije momente, poput tuče i bacanja po podu. Za mene je bio veoma važan trenutak kad sam shvatio da ponovno to mogu i da sam napokon spreman. Nije lako vratiti povjerenje u vlastito tijelo. Od operacije me spasio Alem Ćatić iz kluba Ludilo i svakodnevno vježbanje s njim. Prošlo je godinu i pol, no ozljeda je i dalje tu. Ušao sam u taj 'state of mind', gdje ako treniram svaki dan, onda neću osjećati bol. Shvatio sam da čovjek može sve, sreća u nesreći”, ističe Dado.

Črna mati zemla

Unatoč tome što je u pitanju jedna teška predstava koja se bavi brojnim životnim tragedijama, Dado naglašava kako je ‘jako lijepa unatoč cijelom tom mraku koji je unutra upisan’. Iz mraka je izvlači želja za prihvaćanjem i razumijevanjem, ali i potraga za oprostom. Ona ide toliko daleko da zbog vlastite krivice, koju osjećamo i zbog koje si ne možemo oprostiti, smo sposobni tijekom godina kreirati vlastita lažna sjećanja, koja nam se često čine itekako vjerodostojna. Upravo to radi glavni lik Matija, kojeg tumači mladi glumac Adrian Pezdirc.

“Mislim da pravi oprost postoji. No, važniji je moment prije samog oprosta, a to je prihvaćanje druge osobe, prihvatiti da ne možemo mijenjati tu osobu, koliko god mislili da je to bolje za nju. Da bi nekom mogli oprostiti, trebamo prihvatiti da se ta osoba neće mijenjati. Mislim da je oprost vrlo jednostavan i dolazi posljedično. Proces prihvaćanja je taj koji traje, a on se u konačnici dogodi ili ne. Najteže je sam sebe prihvatiti, sagledati se onakvim kakav zaista jesi. Ja sam sebe uvijek iznenadim. Počeo sam svoje riječi uzimati sa zadrškom, kad kažem da nemam problema s egom, na primjerice sceni ili u podjeli predstave, a onda mi se dogodi u privatnom životu da mi je ego takav da ne znam što bih s njim. Ali to su stvari koje ne prihvaćaš kod sebe, ja nisam takav, nisam potrebit, to ne želim, a ipak si takav. Nije to jednostavno, lakše prihvaćamo druge i opraštamo drugima nego što prihvaćamo i opraštamo samima sebi.”

Usporedno s novom predstavom u matičnom kazalištu Dado sprema još jednu predstavu, pod nazivom Bijeli bubrezi redateljice Vedrane Klepice u Teatru &TD koja će svoju premijeru doživjeti 11. travnja. U pitanju je zahtjevan tekst koji se bavi pitanjem patrijarhata i problema položaja žena u takvom društvu, no on to čini na veoma duhovit i pametan način.

“Tekst se sastoji od pet scena koje, koliko god su odvojene, su u jednu ruku i međusobno povezane. Kompleksna je predstava unutar koje igram uloge stereotipnih muškaraca koji su namjerno napravljeni takvi. Meni je izazov kako stereotip ne igrati kao stereotip. U podjeli su Hrvojka Begović, Milica Manojlović i Anđela Ramljak. Moram naglasiti da je cijeli autorski tim ženski i da nikad do sada nisam radio predstavu isključivo i samo sa ženama. I tu ću stati da ne ispadnem malo mizogin”, smije se Dado koji će ponovno na scenu stati sa svojim dobro poznatim kolegicama s Akademije.

Kad pogleda unatrag, vjeruje kako ipak nešto više zna o poslu, točnije o onome što ga uistinu zanima. Kao što je na početku naglasio, prije je ulagao puno više energije i truda u poslove koji mu to nisu vratili. ‘Ne treba raditi samo da bi se radilo, treba se baviti onime što te ispunjava!’. Na pitanje gdje se mentalno trenutno nalazi, Dado se ironično smije. Svojstveno njemu, gleda u stranu i slaže svoje misli. Ne zato što kalkulira i razmišlja što i koliko ti smije odati, nego zato što on sve svoje misli propitkuje.

Dado Ćosić

“Svi mi imamo svoje vlastite demone koje malo ganjamo, malo ih ubijamo, a taman kad pomislimo da smo neke stvari provarili i da su dio prošlosti, one se vrate i iznenade nas. To mi je zapravo najveća škola u ove zadnje dvije godine. Ja jako puno u svom životu imam tih velikih istina koje mi se često događaju, čak jednom tjedno. Ovo mi nužno treba, ovo je pravo rješenje za moj problem, evo sad sam zaljubljen, sad više nisam zaljubljen… Nešto što se trudim je da naučim da ne donosim velike zaključke i istine. Pustim ih malo, barem tjedan dana. Kod mene je sve vatromet, ali on u konačnici brzo prođe. I onda se zapravo ispostavi da puno toga uzimam zdravo za gotovo te da velike istine ne postoje, sve je to jedan životni proces.”, zaključuje Dado.

Foto: Dario Dunaj, PR