LIFESTYLE

"Danas u Hrvatskoj rijetko tko živi od svog rada"

Intervju s akademskom slikaricom Jadrankom P. Mandić

Biografija Jadranke Pavše Mandić je doista impresivna. Po službenom zanimanju je akademska slikarica i arheologinja- slobodni umjetnik.Uz slikarstvo kao primarnom činu bavi se pisanjem fantastičnih priča, izradom nakita, modnim revijama i performansima. U modnom smislu, koncentrirala se na vlastite performanse s revijama kapa i ekskluzivne- art odjeće a revije je tada održavala u kultnom Ksetu, Gjuri, Klubu 88..Surađivala je i s mnogim poznatim umjetnicima poput Arsena Dedića i pjesnika Enesa Kiševića. Sve navedeno nam je bilo i više no dobar povod za razgovor s ovom doista osebujnom umjetnicom.

 

Kako biste opisali Vaš izričaj?

Teško je svoj izričaj opisati u par rečenica. Ono što istinski ne volim su kanoni u kojima bih trebala ostati čitav život... Na tragu sam stalnog eksperimentiranja, a umjetnost je za mene samo stepenica više od dobrog zanata, pri čemu je važno znati svoj posao, poštovati svakog kolegu i ne narušavati ničiji integritet.Ne opterećujem se kad slikam hoću li biti moderna ili ne, hoću li slikama zadiviti ili ne jer bi mi to smanjilo produktivnost (pri tom ne mislim da ne volim da se moje slike dopadnu).

Svoj slikarski izričaj spajam s psihologijom Junga i modernih psihologa, teorijom boja u psihologiji i filozofijom sve-ljubavi. Slikama istinski želim biti bliska ljudima i zbivanjima u suvremenom svijetu.

Veliki sam idealista pa me ovaj svijet u kojem je «imati» i ne «biti» zna istinski deprimirati te se zatvorim u vlastiti hermetizam. Ali ne mogu tako dugo ostati jer se naprosto moram angažirati. Često radim angažirane izložbe u kojima volim istaknuti probleme čovječanstva, ipak nisam apokaliptična već me često ponese romantizam i gandijevski pacifizam. Romantični ekscentrik - to sam ja u umjetnosti.

Obožavam pjesnike i glazbenike pa me često inspiriraju u stvaralaštvu (izložbe posvećene Kiševiću, Šoljanu i drugima). Za sebe mogu reći da me vodi idealizam, jer da nije tako, vjerojatno bih bolje kapitalizirala svoju umjetnost. 

baracuda_023.jpg

Bavite se slikarstvom, pisanjem, modom.. Je li teško skoncentrirati se samo na jednu stvar?

Kako za mene umjetnost ima onaj bauhausovski filozovski prizvuk pomišljanja koje se vide kod grupacije autora od dizajnera, slikara, arhitekata do glazbenika oko Kandinskog kroz poimanje o modi kao onom djelu koji bi se trebao također nazvati umjetnost jer to je njen logičan slijed. Fascinira me likovnost, a neki oblici likovnosti su jednako prisutni u glazbi, modnom uradku, slici ili arhitekturi - svugdje je važna tehnika, ritam, boja, ton. Samo su ti elementi izraženi drugim medijem. Moda je više od «modnih krpica».

Fascinira me ta minucioznost i tehničko znanje potrebno da bi se izradila jedna tkanina, šešir, haljina, cipela.... Pri tome ne mislim da je sve umjetnost, ali tko se ne bi divio modelima Diora, Coco Chanel, Missonia, ili našeg Severa. Međutim sebe ne vidim kao dio mode, već sam netko tko likovni izričaj pretače u modni s ciljem da u svemu dodam nešto teatralno. Kao slikarica ne moram se opterećivati hoće li to netko nositi. Mogu biti ekstravagantna i da zadovoljim sklupturalni pristup odjeći ...Tako radim od 1987 još kao jako mlada slikarica. A što se tiče koncetracije od ničeg na pravim veliku mudrost pa mi je rad na raznim područjem normalan. Pišem jer puno razmišljam dok slikam, te misli nekom moram reći...tko će me satima slušati! Najlakše je svoju energiju prenijeti kroz razmišljanje na papir, pa se rađaju razni fantazmi i priče.

 

Surađivali ste s brojnim glazbenicima poput Arsena Dedića. Kako je došlo do suradnje?

Taj projekt sam započela, teško se razboljela, prošla zloćudnu bolest i najednom više nisam imala snage da završim taj posao do kraja.Tri godine borbe za život nisu niti kratke niti lake.

Hoću li nastaviti rad na grafičkoj mapi ne znam. Još nisam o tome razgovarala s g. Dedićem. G. Dedića cijenim od djetinjstva zbog snage glazbe i poezije, a mapu ću izdati kad budem imala dovoljno sredstava za to - sad nemam. A kad nešto nemam, ne želim nastavljati ono što ne mogu završiti. Ako netko prepozna vrijednost ideje i pomogne mi u izdavanju grafičke mape hoću.

 

Angažirani ste i u humanitarnom radu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Humanitarno sam dosta radila. Ne vidim u tome ništa spektakularno, ali slike su mi u raznim prostorima. U školi Franjo Lučić - 10 -ak slika, tri mj. sam još kao mlada umjetnica napravila 8 m dugu fresku u O.Š. J. Habdelića u V.Gorici bez ikakve naknade (danas mi mnogi taj rad osporavaju kao da sam time željela eksponirati sebe). Preko 30 slika je poklonjeno bolnici Srbrnjak, a broj poklonjenih za vrijeme rata ne brojim (preko 60)... sve to zapravo nije bitno jer nisam to radila da sebe uveličam. Danas odaberem osobu kojoj treba pomoći - naslikam desetak slika i poklonim ih bez pompe i velikih riječi. U biti ne volim pričati o tome. Za vrijeme rata u kući nas je bilo 5 članova obitelji i 12 izbjeglica iz Kozarca. Malo je bilo tijesno i na rubu bijede ... Ali kuća je odisala veseljem. Ne treba oko pomoći drugima praviti buku.

 

Kako ste se našli u svijetu mode?

Ljubav prema modi usadila mi je moja majka koja je izrađivala prekrasne modele ali nije imala sreće pokazati ih svijetu. Željela sam joj se odužiti za to što je puno žrtvovala za mene kao djetetu. Kad sam završila studij upoznala sam Mariju Jurčević prijateljicu Suzy Josipović. Kroz razgovor i šalu došle smo na ideju o mojim performansima i revijama u sklopu drugih m. revija. Tako je započela vedra i plodna suradnja sa Suzy. Slikala sam, zezala se, šetala bosa pistom, i uz to radila male spektakle u vidu modnih revija scenskog tipa. Ubrzo sam krenula s revijama u Beč, Berlin i itd.... uvijek su to bile revije za koje sam sama radila koreografiju birala glazbu koja je uvijek bila avangardna ili naprosto drugačija od standarda. U Berlinu sam ostavila trag kao netko tko radi nešto sasvim novo u glazbeno-scenskom i modnom izričaju...jer sam naglašavala likovnost, a koristila se idejama koje bi i ovih godina bile avangardne. Zato ne kažem da sam dio mode; više sam njen gost, likovni umjetnik.

 

Mogu li umjetnici u Hrvatskoj živjeti od svog rada?

Danas u Hrvatskoj malo tko živi od svog rada a da se ne ubija od posla i ne žrtvuje u velikoj mjeri za posao. Da bi istinski zaživjelo tržište umjetnosti prije svega nam treba jak menangment u području umjetnosti koji se ne zatvara u elitizam. Osobno smatram da kao što postoji brand managera za modu ili npr. prodaju ljekova, mora se izškolovati sposoban kadar menanger koji se neće zatvarati u svijet desetak zagrebačkih i stotinjak hrvatskih galerija već lobirati na svjetskom tržištu prodaje umjetnina. Sve dok se to ne dogodi imat ćemo dobre ali većinom gladne umjetnike. Mnogi to iz ponosa neće reći. Nema nas previše, niti je premalo kupaca, premalo je pravih menangera.

 

Koji koraci su potrebni da bi se probudila kulturna osviještenost hrvata?

Vrlo jednostavni i jasni u kojima se, kao što sam već i rekla, umjetnost prezentira u svijetu kao hrvatski brend uz pomoć jakih menagera obrazovanih za rad na tržištu umjetnina. Hrvati nisu kulturno neosvješteni narod već je nad njima sustavno vršen kulturocid kroz poimanje da smo mali narod koji nema šanse nametnuti svoje vrednote svijetu, uvozimo puno od riječi do slika. Za nas će i najbeznačajniji glazbenik koji se jedva miče scenom biti dočekan s ovacijama iako je odsvirao masu pogrešnih taktova jer mu se ne da dati cijelog sebe toj maloj Hrvatskoj - sad malo karikiram. Mi ćemo nositi Pradu a imati snage rugati se Severu, mi ćemo imati hrabrosti i drskosti ponavljati u nedogled da je Berber kič slikar što je uvreda kvaliteti Berbera, ali čim nam na vrata dođe neka mala slikarska strana duša poklonit ćemo se tom svijetu ne promišljajući je li baš to ona istinitska vrijednost. Treba svatko poći od sebe. Država i njena politika trebaju još puno mjenjati na tom planu.

Likovna kritika treba biti prisutnija, umjetnost nemarginalizirana, a mi u Hrvatskoj trebamo postati svijesni da imamo što pokazati i dati ovoj zemlji i svijetu.

Filozofija umjetnosti je jednostavna samo se netko treba s time željeti ozbiljno baviti. Trebamo istinske prezentatore, menangere i lobiste hrv. kulture, ali i drugih grana (od turizma na dalje). Svi se sad pravdaju recesijom, ali za našu kulturnu scenu recesija je već dugi niz godina.

Možete li nam navesti hrvatske kolege čiji rad cijenite?

Ne izdvajam nikad nikoga ne zbog diplomacije već zbog istinskog poštovanja struke, ali uživam u Crnčiću, Sesiji koji je meni vrlo inspirativan, dala bih sve za ulje Berbera jer volim taj dah istoka u njegovim slikama, obožavam da do točke usijanja (ha ha) Šiška jer je perfekcionist. Drage su mi beskrajno ulja M. Stančića, volim našu dragu Jasenku Leontić.... Atačeve portrete bih nosila da mogu gdje god krenem, jer su puni naboja.

Volim naše umjetnike jer znam da je naš posao i onda kad se dođe do statusa i matreijalne sigurnosti kruh sa 7 kora.

 

Planovi za budućnost?

S pjesnikinjom Dinom Franin radila sam na opremi njene vrlo ekscentrične zbirke pjesama  « Kradljivci vremena « nastojala sam ući u bit pjesnikinje koja je ujedno i moja draga prijateljica - tako je uz opremu knjige nastala serija slika koju ću uskoro izlagati. S fotografom Markom Čolićem radim na slikama  « Zagreb na dlanu « . Nešto sasvim novo na slikarsko - fotografskoj sceni a izložbu planiramo za Valentinovo 2010.

Kao vrhunac krajem godine dolazi velika izložba u New Yorku na Manhatanu.

Ako bude sreće pokušat ću ove godine napraviti i jednu modno - scensku reviju, a kako volim Swarovski kristale trenutno se uz slikarstvo bavim izradom nakita od Swarovski kristala  i srebra te sličnih ukrasa.

 

Objavljeno: 23.12.2009. u 00:16
Tagovi: Umjetnost, kultura

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p