LIFESTYLE

Đelo Hadžiselimović - televizijska ikona koja ni u mirovini nema mira

Intervju s legendarnim urednikom povodom 3. Krafteraja

đelo hadžiselimović
Jedan od onih intervjua. Stanje uma 5.B, trema veća nego prije usmenog pred pločom iz zemljopisa. Nije vam jasno točno zašto, no rezultat mora biti u rangu Oscara, na Zlatni globus ne pristajete tek tako. Mjesto dogovora, Britanac. Jurite sa svojim štreberski ispisanim blokićem i stežete ga kako koje pitanje ne bi slučajno ispalo negdje po Ilici. I dok se poslijepodne polako spušta na Zagrebom, zima sve jače štipa obraze i posljednji se opustošeni vintage štand na Britancu miče, susrećete se s blagim osmijehom osobe koja se diskretno i potpuno, kroz zadnjih 40-ak godina, uvukla u domove svih hrvatskih obitelji.

Sve što znam o životu je odabrao Đelo Hadžiselimović, pjevao je prije par godina St!llness. Doista, generacije i generacije pozitivno su obilježene radom slavnog urednika i televizijske legende čije je ime postalo sinonimom kvalitete. Nakon 42 godine sretne karijere na Prisavlju 3, nakon godina i godina Zabavnog programa, Drugog, Ratnog, Programa plus, ali i Prvog, te uređivanja prva dva izdanja dodjele nagrade Porin, Đelo Hadžiselimović pozdravio se s HRT-om, no odabiranje nije posve napustio. Urednik kojeg javnost najviše pamti po genijalnim dokumentarcima kojima je opskrbljivao Hrvatsku televiziju danas je u mirovini no kako kaže, vremena nikad manje.
  
S famoznim Đelom Hadžiselimovićem imali smo čast popričati u sklopu trećeg po redu Krafteraja, projekta koji je u fokus stavio izvrsne domaće obrtnike. Jednom mjesečno u Booze and Blues baru u zagrebačkoj Tkalčićevoj, Krafteraj na čelu s Đelom podsjeća na originalan i uporan ručni rad, strast te kvalitetu odabranih pojedinaca. Nakon genijalnog prvog izdanja na kojem su glavnu riječ imali Karlo Ban, majstor kovač i Duško Ilijević koji stoji iza Sentimental Bikes, kao i drugog Krafteraja gdje su predstavljene personalizirane električne gitare Roberta Bašića, red je došao i na treće izdanje događanja. Sutra će, 20. siječnja u Booze and Bluesu pod svjetlom reflektora i pogledom mnogih znatiželjnika biti jedna dama. Nataša Trinajstić krije se iza Postolarske radionice Zvonimir koja u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici postoji već 39 godina, a sutra će u Boozeu ispričati sve o svom radu. 
 
U iščekivanju 3. Krafteraja, sa Zagrebom na oku i s najboljom kavom u ruci (i jedinom koju Đelo ispija!), onom iz Elisa, proćakulali smo o obrtnicima, Krafteraju, karijeri, mirovini, budućnosti televizije, ali i neizbježnim dokumentarcima... Simpatični nas prekidi, pozdravljanja i mahovi rukom preko ulice otprilike svake dvije minute nisu nimalo smetali, dapače. Dali su nam jasno do znanja kako imamo posla s pravim zagrebačkim (i omiljenim) liscem...
 
 
Kako je započela priča s Krafterajem?

Prvo, ja jako volim Jack Daniel's :) Drugo, kad su me nazvali i predložili mi, svidjela mi se ideja, posebno kad je riječ o malim dokumentarcima koje snimamo, a i zato što mislim da je obrtništvo u velikoj krizi. Nekad su obrtnici bili poštovani i vrijedni ljudi koji su radili svoj posao, bilo je to cijenjeno zanimanje. A sad, sa svim ovim naplavinama i poplavama supermarketa, ovim ludilima s kineskom robom, obrtnici su se našli u velikoj krizi. Ne mogu proizvoditi u velikim količinama kako bi bili konkurentni cijenom, a s druge strane, svi smo izgubili jedan vrijedan unikatni rad koji su oni proizvodili. Imate tako smiješnu situaciju u Dubrovniku na Stradunu, gdje ćete naći bilo koji model tenisice, ali nećete naći originalni dubrovački suvenir domaćih obrtnika. Krafteraj priča afirmira obrtništvo, afirmira originalnost i to su sve školovani ljudi koji su napustili svoje poslove kako bi radili nešto vrijedno, neki proizvod.

Je li izgledan scenarij u kojem se ljudi vraćaju domaćim obrtnicima i njihovim proizvodima?


Mislim da je jer mislim da je ljudima dosadila uniformiranost proizvoda i svi jako dobro reagiraju na originalnost, što sigurno neće doživjeti kod masovne proizvodnje, kao i na kvalitetu. Sve ovo što proizvode naši obrtnici je super kvalitetno i sigurno bolje od onoga što ćete naći po supermarketima. E sad, nije samo do obrtnika. Vidite, u Zagrebu postoje ulice poput Kožarske gdje su nekad bili okupljeni obrtnici. Zašto se ne vrate obrtnički kvartovi, zašto gradovi ne idu ususret obrtnicima? Znamo svi da je najam skup, kao i komunalije, pa zašto im ne bi gradovi izašli u susret, iznajmili za kunu uz uvjet da odgoje po jednog učenika godišnje. Onda će biti dobrih obrtnika, bit će dobre robe... Meni to jako fali jer sam odrastao uz gomilu obrtničkih trgovina, u centru grada su bile su nanizane jedna do druge. A gledajte sada, sve je prazno i tužno.
 
krafteraj  
Kad smo kod toga, zamislite da morate birati zanat kojim biste se bavili. Što biste radili?

Ja vam jako volim stolariju te bih rado izrađivao predmete od drveta. Volio bih ih znati raditi, pa prema tome volim i vidjeti što sve ljudi izrađuju. Kad bih birao novo zanimanje u nekom novom životu, odabrao bih to. Čujte, lijepo je raditi rukama, vidjeti produkt. Volio bih se i kiparstvom baviti. Kako kažu, oslobađati lik od kamena...

U sklopu Krafteraja moderirate događanja, snimate dokumentarce, a sudjelujete li možda u odabiru obrtnika?

Zasad ne, ali sudjelujem u predlaganju. Želja nam je da priču proširimo van Zagreba, da pokažemo koje se sve dobre stvari proizvode i koje sve vrijedne ljude skrivaju drugi krajevi, pogotovo mlade ljude. Pogledajte malo na višoj razini, što je, primjerice, Rimac napravio s električnim automobilima. On je svjetska pojava. U Hrvatskoj imate obrtnika koji proizvode vjetrobrane za Ferrarije i Bentleyje o kojem se jako malo zna, imate čovjeka koji proizvodi gitare na kojima svira Gilmour iz Pink Floyda. Jako malo se zna o kvaliteti i potencijalu naših ljudi, a to bi trebalo forsirati. No to će biti jako teško ako društvo ne pokaže zanimanje i ne pomogne obrtnicima da prežive u ovakvoj konkurenciji kakva jest.

Dosad su održana tri Krafteraja. Kakvi su daljnji planovi?


Planiramo ići i na proljeće, a na kraju nam je velika želja napraviti mali sajam gdje bismo okupili sve obrtnike i gdje bi ljudi mogli vidjeti sve te mlade ljude koji nešto proizvode. Svi su doista fenomenalni i od njih sam naučim puno. Recimo, čovjek koji proizvodi noževe na gotovo srednjovjekovni način. Pazite, japanski sistem metalurgije, spajanja čelika i željeza poput samurajskih mačeva sa skandinavskim dizajnom, genijalno. Onda mladić koji radi personalizirane bicikle, pa dečko koji radi gitare... Napravio ih je 50 i nakon toga je počeo proizvoditi vlastite tipove gitara... Njegove gitare sviraju dečki po našim bendovima... Sve je to fenomenalno.
 
đelo hadžiselimović 
Mladi obrtnici su znači prepoznati, barem u uskim krugovima u kojima djeluju. Nije li to dobar znak?

Ide im, ali jedno je da li nešto ide po sistemu preživljavanja, a drugo ozbiljan posao. Ovi koje smo spomenuli ne stignu ni napraviti kako bi zadovoljili potražnju. Sad mi recite, zašto oni ne bi još imali dvojicu-trojicu učenika koji bi s njima radili, pa bi se moglo proizvoditi još više, bili bi konkurentniji, više bi ljudi moglo živjeti od toga. Svi su ti ljudi naša vrijednost koju treba čuvati i ulagati u njih. Mnogi će obrti propasti ako društvo u cjelini ne pokaže više osjećaja i zanimanja za to i, na kraju krajeva ne uloži malo više novaca u to. Zašto bi pola lokala po Zagrebu zjapilo prazno kada bi to sve mogle biti lijepe obrtničke trgovine. Danas kada trebate neku sitnicu morate otići u supermarket izvan grada kako bi je kupili. Nema više, kao nekad, dvije trgovine dalje da odete i da pronađete sve što vam treba.

Jeste li onda barem zadovoljni s odazivom na Krafteraj? Kako izgleda jedno okupljanje?

Fenomenalno! Prvo, Booze and Blues je odlično mjesto za druženje, a drugo, ljudi sjajno reagiraju, sve je puno i svi bi htjeli vidjeti, znati, sudjelovati, kupiti... Čujte, ne možete očekivati od jednog obrtnika da ima taj marketinški dio izgrađen kao što imaju veliki brendovi, prema tome jasno je da mnogi ljudi nemaju pojma što se sve kod nas proizvodi. I zato mi se ova priča jako dopada, afirmira kvalitetan i originalan rad.

Krafteraj je ujedno i dokaz da se niste baš primirili u mirovini. Čuli smo da i dalje puno radite...

Radim na sve strane, djelomično sam vezan i za svoj dosadašnji posao. Sad sam se konačno uvjerio da je istina ono kad ljudi kažu da kad odeš u mirovinu, tek tad nemaš vremena nizašto. Samo sam sad ja gospodar tog vremena, mogu ga organizirati kako ja hoću i to je strašna prednost. Moram priznati da uživam i u mirovini, ali i u tome što sam ostao u dosadašnjem poslu. Znate što, kad čovjek ide u mirovinu gotovo da mu žele epitafe pisati, praviti rezimee, no ispada da ništa nije gotovo, tek smo počeli!
 
krafteraj 
 
Sada kada s odmakom gledate na svoju karijeru, jeste li sretni?

Kako ne! Radio sam predivan posao, Hrvatska televizija mi je strahovito puno pružila i ja se samo nadam da sam svojim poslom barem dio uloženog uspio vratiti. Što se tiče profesionalnoga, kompletno sam ispunjen i mislim da se uvijek mogu s užitkom sjetiti radnog vijeka. Neću griješiti dušu, na mirovinu također nemam prigovora, samo sad je to jedna drugačija priča. Potrebne su i neke promjene u životu da čovjeka malo potaknu na nove izazove.

Kako gledate na činjenicu da ste postali svojevrsna ikona pop kulture?

Gledam jako dobro na to! Znate zbog čega? Ljudi me vežu uz posao koji sam radio na uglavnom pozitivan način, što znači da sam ga dobro radio. Prema tome, i mojoj bivšoj kući i meni osobno, to je priznanje.

Kad se već prisjećamo vaše karijere, svi vas vežu većinom za dokumentarce, no istina je da ste profesionalno prošli svašta. Koji vam je period karijere, tj. područje rada najdraže?

Moram vam priznati da mi je najdraži bio prvi dio, kad sam tek počeo raditi. Rad s Lazom Golužom na Kviskoteci, rad sa Sašom Zalepuginom na Nedjeljnom popodnevu, posebno rad s Mignon Mihaljević na Programu plus... To su bili stvarno prekrasni dani, televizija je onda bila drugačija... Što da vam kažem, kad sam počeo raditi televizija je bila crno-bijela! Drugačije se radilo, bilo je prelijepo raditi, nije bilo toliko papirologije kao danas, bilo je puno više kvalitetne improvizacije, u pozitivnom smislu. Da biste nešto napravili dobro, trebate se potruditi, da biste nešto napravili vrlo dobro, trebate se užasno potruditi, a da bi nešto bilo odlično, treba raditi kao konj. Mala je razlika u ocjeni, a strahovita razlika u kvaliteti posla. Ja sam imao sreću da sam radio s kvalitetnim mentorima i kvalitetnim kolegama, gdje smo zajedno uspjeli napraviti neke sjajne projekte. Bez lažne skromnosti, mogu reći da sam sudjelovao u svim važnim projektima Hrvatske televizije u zadnje 42 godine, to je jedno nemjerljivo iskustvo i zadovoljstvo. Jasno, nije zadovoljstvo raditi ratni program, ali s druge strane zadovoljan sam s obavljenim poslom.
  
Dokumentarci, ono po čemu vas javnost zna. Možete li pobrojati koliko ste ih pogledali u životu?

Joj, strašno puno!

Brojimo u stotinama?

U tisućama!

Kako uopće izgleda proces odabiranja dokumentaraca za nacionalnu televiziju?

Postoji nekoliko načina. Otkad smo ušli u informatičko doba stvari su se jako promijenile. Naime, kad god netko nešto proizvede pošalje vam mail da vas obavijesti o tome i pošalje vam link na kojem to možete pogledati. Drugi način su nacionalni pregledi. Francuzi imaju svoj, Talijani svoj, Nijemci imaju svoje preglede, BBC je toliko jak da ima vlastiti, samostalni pregled... Dođete tamo i četiri dana od jutra do mraka pregledavate dokumentarce, pokušavate pregledati što više toga, a nakon toga napravite narudžbu i to se potom kupi.
 
Duško Ilijević, Đelo Hadžiselimović i Karlo Ban 
  
A vaš dokumentarni favorit nad favoritima je...

Ono što uvijek kažem, mislim da je sve što je napravio David Attenborough vrh tog žanra televizijskog dokumentarizma. Ogroman je raspon i godina i dokumentaraca koje je on napravio i mislim da je njima pozitivno mijenjao svijet kod gledatelja, i kad je riječ o ljubavi prema prirodi, životinjama, ekologiji...To je nešto najbolje što su televizije ikad mogle proizvesti. Pazite, ono što se gleda na televiziji su uglavnom dokumentarci rađeni za televiziju, no postoji gomila super kvalitetnih dokumentaraca koji se ne rade za TV već završe na raznim festivalima i ne dođu do televizije gdje bi ih i trebalo gledati. Najčešći razlog tome je format, jer TV dokumentarci traju 30 min do 1 sat, a ako imate film od 80 minuta nemate ga gdje staviti. Osim ako imate sreće kao ja posljednjih godina, kada su mi urednici dali mogućnost da pokažem i te cjelovečernje dokumentarce. Njih ima sve više i više i sve su kvalitetniji, pa je meni uvijek žao da takve stvari ne dođu do naših gledatelja.

Imate li i na domaćem tlu svoje miljenike?

Strahovito cijenim rad Maria Saletta. Danas bi njegovi filmovi možda djelovali zastarjelo jer su snimani filmskom trakom od 16 mm. No on je bio sam svoj majstor, sam je putovao po svijetu i snimao, što je danas nezamislivo, danas velike ekipe to rade. Međutim, to što je on radio, jedan pionirski posao zaista je hvalevrijedno. Zatim Petar Krelja koji je radio odlične dokumentarce socijalne tematike, sviđali su mi se i dokumentarci koje je radio Goran Milić jer volim taj osobni pristup u dokumentarcima. Od novijih to ima i Nebojša Slijepčević, Dana Budisavljević... Sve su to super kvaliteti dokumentarci, na tom smo području paralelno sa svjetskom produkcijom. Možda ne budžetski, ali kvalitetom da. Dokaz tome su i sve silne nagrade koje osvajamo po festivalima.

Izjavili ste svojedobno kako ste zadovoljni i odazivom publike. Brojke govore da se dokumentarci gledaju sve više...

Je, ali to nije samo kod nas. Dokumentarci su televizijski žanr koji vjerojatno je najviše napredovao. Imate dokumentaraca čiji su budžeti ravni onima igranih filmova, naravno jer ih ljudi gledaju pa se taj novac može vratiti. Mislim da sam ja obavio jako dobro svoj posao ako sam kod naših ljudi pobudio želju za dokumentarcima i time sudjelovao u ovom trendu rasta, strašno sam zadovoljan.

A je li istina da sami želite napraviti dokumentarac?

Istina, no možda sam malo pregrandiozno to zamislio jer, naime, to je zaista skupa priča koju nikako da produkcijski zatvorim. Tako da će to još pričekati.

Jeste li se i kada točno zaljubili u dokumentarce?

Kako ne! Za vrijeme našeg nekadašnjeg Programa plus koji je išao u kasne večernje sate preko ljeta, imali smo program gdje smo mogli raditi što smo htjeli i u kontinuitetu prikazivati stvari. Tad su krenule po prvi puta Mućke, Život na Sjeveru, sve one dobre stvari. Ali su tad krenuli i dokumentarci, što se meni jako svidjelo i tad sam rekao ''E ja ću se baviti s tim''. U to doba sam bio šef zabavnog programa i mogao sam birati što ću raditi, a ja sam odabrao dokumentarce, na što su se svi čudili. No ispalo je dobro, žanr je to koji se najbolje profilirao i izrastao, vidite da danas i komercijalne televizije prikazuju dokumentarce, što je nekad bilo nezamislivo. U dobroj su poziciji kad je riječ i o promjenama u navikama gledatelja. Naime, mijenja se način gledanja televizije, nema više čekanja nedjelje kada će se nešto pogledati, ljudi žele sve sad, odmah i u kompletu. Kad nekome kažem da smo kupili neku seriju, vele mi ''Bravo već sam pogledao i drugu sezonu!''

Koja je onda budućnost televizije?

Gledanost filmova i serija je strahovito pala. Koga to zanima u jednom vikendu će pogledati tri sezone. Sad je to pristupačno i budućnost svih televizija je u tome koliko će proizvoditi vlastitog autorskog materijala jer onda to nećete moći nigdje drugdje pogledati. S druge strane, dokumentarci rađeni za televiziju svoje premijere imaju upravo na TV-u. Doduše, kad su se pojavili kanali National Geographic ili History više njihove dokumentarce nismo kupovali, no ostali se nigdje drugdje nisu mogli naći i zbog toga su ih ljudi gledali. Ljudi sve manje i sve selektivnije gledaju televiziju i upravo je to budućnost – televizija će biti nešto između interneta i sadašnjeg oblika. To znači da ćete u real timeu gledati vijesti, dok ćete ostalo sami moći slagati i pogledati kad želite. Ja sam uvijek i bio pristalica tog selektivnog gledanja televizije, da se bira samo ono što se želi gledati, a ne da televizija radi u pozadini cijeli dan.
 
 
Je li vam onda i drago što ste bili dio prošle generacije, koja tek sad, na kraju radnog vijeka, svjedoči ovakvim trendovima?

Da, apsolutno! Tad je televizija bila nešto drugo. Prije 50 godina je izašao veliki članak Smrt televizije gdje su predvidjeli da će se u zapadnoj Europi to dogoditi za deset godina, a u istočnoj za 15. I to se u velikoj mjeri već ostvaruje. Mladi ljudi više ne gledaju televiziju, tiskani mediji su isto gotovi i ispada da nema starijih ljudi ne bi bilo ni televizije ni novina. Radija su spasili automobili, tako da se stvar strahovito promijenila i to u užasno kratkom vremenu.
 
 
Matea Martek
Foto: PR, Facebook 
Objavljeno: 19.01.2016. u 12:42
Tagovi: intervju

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p