Tragična priča radnica tvornice Kamenskog prije par godina uzdrmala je hrvatsku javnost i digla je na noge. Njihova tužna sudbina, ali ujedno i snaga koja je iz nje proizišla, postala je simbol za borbu obespravljenih radnika mnogobrojnih hrvatskih tvornica čiji broj je teško točno prebrojiti. I nakon godina mukotrpne borbe radnice Kamenskog i dalje nisu dobili ono što im prema radničkim pravima pripada. S druge pak strane blažene više instance nikad za dotičnu tragediju nisu odgovarale. Hrvatska realnost. Realnost koju na kazališne daske oživljava Zagrebačko kazalište mladih novom predstavom Radnice u gladovanju u režiji redateljice Olje Lozice. Jednu od radnica tumači glumica Doris Šarić Kukuljica s kojom sam sjela na ugodnu kavu par dana pred premijeru u najdražem utočištu ZeKaEmovaca. Doris sam znala površno od prije, upoznale smo na jednoj od premijera, sretale u zamršenim hodnicima njenog matičnog kazališta u čijem je ansamblu punih 25 godina. Bez obzira na strku uoči premijere, Doris i ja smo sjele na dugu kavu koja je na kraju za mene bila svojevrsna terapija. Doris se ne bori i ne brine za male ljude samo na kazališnim daskama, ona će zainteresirano slušati svaki vaš problem, realno izvagati sve strane i na koncu vam dati dobronamjeran i mudar savjet. Poput brižne majke ona je sposobna u isto vrijeme vas utješiti, ali i brutalno iskreno saopćiti istinu koju možda na prvu niste ni vidjeli. Uz to će rado podijeliti i jedno od svojih mnogobrojnih životnih iskustava, često u razgovoru spominjući svoju vlastitu majku i nonu čije savjete i narodne poslovice rado izgovara i danas. U razgovoru je posve jasno kako je Doris odrasla okružena snažnim ženama koje su svoju sudbinu uzimale u svoje ruke. I Doris je jedna od takvih žena. Ne dajte se zavarati njenom sitnom fizičkom pojavom. Njen duboki i hipnotizirajući glas odaje svu njenu snagu koju ona tako maherski ispoljava na sceni. Sposobna je tumačiti ulogu jadne i izgubljene žene, ali i one koja će učiniti sve kako bi se izborila za svoja prava. Upravo nova uloga jedne od radnica Kamenskog predstavlja jednu takvu ženu – ona je spremna narušiti i vlastito zdravlje kako bi se izborila za ono što joj prema njenim pravima pripada. I sama Doris je 2010., kada se događao štrajk glađu radnica tvornice Kamenskog, bila prisutna na prosvjedu i pružila im podršku. Čak je jedna njena susjeda bila radnica u dotičnoj tvornici, a njenoj kolegici Luciji Šerbedžiji je jedna od tih žena čuvala i djecu. „To su tužne životne priče koje se tiču svakog od nas. To su ljudi koji su se jednog dana morali suočiti s činjenicom da nemaju novaca za režije, za hranu, za normalan ljudski život. Na televiziji sam gledala ispovijed jednog gospodina, nažalost se ne sjećam u kojoj je tvornici radio, a njegov iskaz je bio tako bolan. On danas ima 60-tak godina, ostao je bez posla, poput mnogih radnica i radnika, i našao se u situacija da je sa svojom ženom i dvoje djece mjesec dana pio samo vodu te mazao samo maslac na kruh. Da to stavite u dramski tekst, svi bi rekli kako pretjerujemo. Ali ovo su stvarne priče iz Hrvatske. Ne smijemo prestati o tome govoriti. Govorim iz osobnog iskustva koji se taloži već godinama, iz vlastitog nezadovoljstva kojeg osjećam prema svijetu u kojem živimo. To je borba za malog čovjeka, a mi se od njega udaljavamo sve više i više. No, treba biti realan, taj neoliberalni kapitalizam nije problem samo u Hrvatskoj, on je problem cijelog svijeta. Svi misleći ljudi slažu se da to nije pošteno društveno uređenje“, otvara priču Doris. Tema radnica tvornice Kamenskog aktualna je nakon toliko godina jer njihov problem, unatoč brojnim obećanjima, do dan danas nije riješen. I do dan danas nitko za to nije odgovarao. Autor teksta Radnice u gladovanju Goran Ferčec stvarajući ga se referirao na ono što im se dogodilo 2010. godine, no dotični događaj mu je bio samo povod. Svojim djelom se referira na sve one ljude koje je sustigla slična sudbina i koji se gaze već 20 godina. „Predstava se otvara Goranovim esejom kojeg govori glumac Adrian Pezdirc. U pitanju je autobiografski esej o autorovoj majci koja je u Koprivnici radila u jednoj prodavaonici na odjelu suhomesnatih proizvoda. On priča kako je u 90-ima počela privatizacija tijekom kojeg je dotična trgovina mijenjala brojne vlasnike. Radnice su prosvjedovale, štrajkale, obraćale se brojnim ustanovama, da bi se na kraju 2003. godine dotična trgovina zatvorila. Njegova majka je nakon 30 godina rada otišla u mirovinu s 1.480 kn. Od te privatizacije je prošlo preko 20 godina , a mi svaki dan gledamo ljudi dobivaju otkaze i ne primaju plaće. On piše o obespravljenim i jadnim ljudima koji su zapravo stup našeg društva i koje sami sustav treba zaštiti. Na njihovom radu se temelji opstanak našeg društva. Stvari su se izokrenule, oni koji su temelj društva su odbačeni, prezreni i bez ičega, a oni koji su se prevarom, lopovlukom i krađom domogli imovine i bogatstva su postali društvena elita. I oni nam i dan danas određuju sudbinu“, objašnjava Doris. U nastavku glumica ističe kako je u predstavi naglasak na kolektivu, a radnja se prenosi kroz sudbine osam radnica Kamenskog. Radnja započinje krajem petog dana gladovanja i traje do osmog kada se ta pasija završava. U stvarnosti, ali i u predstavi, radnicama dolaze predstavnici medija, direktor tvrtke i liječnici, a priča se rastvara upravo na peti dan kada njihova volja i tijelo izmučeno gladovanjem dolazi u iskušenje. „Nakon osmog dana gladovanja radnicama je obećano da će im pet posljednjih plaća i doprinosi biti uplaćeni. Obećano je da će se proglasiti stečaj te da će dobiti otpremnine i netko će se pobrinuti za njih – ništa od toga se nije dogodilo. Nitko nije odgovarao. Na mjestu tvornice veoma brzo su nikle nove zgrade. Ona nosi u sebi empatiju prema svima onima koji su od 90-ih do danas nastradali zbog tuđe pohlepe i bahatosti. Ova tematika nam je svima bliska, to se tijekom godina upilo u svih nas. Frustraciju ovog naroda većina nas nosi i osjeća već dugi niz godina. “ U nastavku Doris objašnjava kako forma predstave nije realistična, a dominiraju moćni songovi s kojima se stvara odmak od realiteta. Goran Ferčec je razmišljajući o ovoj temi i stvarajući ovaj tekst bio inspiriran Bachovom Mukom po Mateju. Bach je bio i inspiracija mladoj skladateljici Katarini Ranković koja je komponirala Ferčecove songove. Glumice i glumci ovaj put na sceni pjevaju bez glazbene pratnje, a ono se izvodi u najmanje tri, a najviše pet glasova. „Izazov u predstavi je bilo a cappella pjevanje, intonaciju nam na sceni davaju kolege Urša Raukar i Danijel Ljuboja. Taj izazov smo savladali jer smo vrijedan ansambl, maksimalno se trudimo i vjerujem kako će taj dio predstave biti zanimljiv", objašnjava Doris. O radu s redateljicom Oljom Lozicom ima samo riječi hvale, naglašavajući da Olja zaroni u materijal svim svojim bićem i vrlo nadahnuto traga i rastvara kazališni jezik i poetiku pomoću kojih priča priču. Posebno joj je zadovoljstvo raditi s bivšim studentima s Akademije dramskih umjetnosti, a dio njih su danas i njene glumačke kolege - Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak, Milica Manojlović, Hrvojka Begović, Mia Biondić, Dado Ćosić, Mateo Vidak i Robert Budak. Tijekom rada na ovoj predstavi intenzivno je razmišljala o samom društvu u kojem živimo, koji nije ograničen samo na našu državu. Ljudske sudbine i posebno snaga za preživljavanjem oduvijek su je fascinirali. Vjeruje kako čovjek ni sam nije svjestan koliko snage ima u sebi, sve dok se ne nađe u nekoj teškoj životnoj situaciji. A to je i sama Doris na vlastitoj koži osjetila. „Čovjek ne zna kolika je njegova unutrašnja snaga dok nije dovoden u veliko iskušenje. Vrlo malo znamo o sebi, održavamo se na površini, u vanjskom okviru vidljivoga i opipljivog, a to je samo jedan, rekla bih, manji dio našeg postojanja. Veliko je ono što je oku nevidljivo. Velik je duh. Tin Ujević u Bobratimstvu lica u svemiru kaže 'Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden'. Antun Branko Šimić u pjesmi Opomena nas proziva i opominje 'Pusti da cijelog tebe prođe blaga svijetlost zvijezda'. Ne mogu zamisliti svoj život samo u ovom pojavnom. Trebamo gledati u nebo, misliti na milijarde godina opstanka ovog svijeta, ne se ustoličiti kao da smo nešto strašno bitno. Jer to je bahato", ističe Doris. Naglašava kako samo mi možemo napraviti promjene, no iskreno kada pomisli na revoluciji u isto vrijeme je se boji. „Ako se digne ta ugrožena masa, prolit će se mnogo krvi. Pa onda opet vraćam stvar na sami početak i pitam se odakle je najbolje onda započeti, a da to bude bezbolniji način. A to je da se malo zaustavimo, da promislimo i počnemo djelovati unutar najmanje zajednice, unutar obitelji, to je mali kružić u kojem svatko uzima zadaću da to širi dalje.“ Zabrinuti izraz lica nestaje čim joj se postavi pitanje što je toliko magično u samom kazalištu. Doris se u samo jednoj sekundi promijeni, puno sigurnije počinje pričati, a ljubav koju osjeća prema svoj poslu veoma lako prenosi na svog sugovornika. Naginje se prema meni, kao da želi što bolje objasniti tu ljubav koja traje od njenih tinejdžerskih dana. No, Doris ne treba uvjeravati, taj iskren osmijeh i zadovoljstvo koje joj se zrcali u očima odgovor je na sva pitanja. „Mogućnost da sve ono o čemu pričamo, da probleme današnjice uspijemo prenijeti na kazališne daske, je ono što čini teatar magičnim. Možda ne možemo popraviti trenutno stanje, no barem sebi i gledateljima možemo otvoriti oči i ukazati na određeni problem!“ Od malena je u svom rodnog Dubrovniku bila okružena glumom. Roditelji su joj obožavali kazalište, a majka je bila veliki filmofil. Čak je ime dobila po američkoj glumici Doris Day. Želja za igrom ju je privukla u kazalište, ali kad je počela raditi ozbiljnije predstave u teatru Lero, osjetila da je kazalište puno više od toga. Uz neodoljiv osmijeh naglašava da što je starija, to dublje roni, a ljubav prema glumi se samo produbljuje. „Kazalište ima tu čaroliju da baš taj zapis ostane živ samo u zadnjem gledatelju, predstava živi dok živi njen zadnji gledatelj. Ne može čovjek ništa posvojiti, to je kolektivni posao, predstava nije moja, ona je od svih nas i svih gledatelja. I poslije toga je nema. Tužno je kad se dobra predstava skine s repertoara, ali sve umire, pa tako i predstave. Kako je Oscar Wilde rekao, 'Jedino što je sigurno je zaborav', toga se isto treba prisjetiti. To su neke ljudske dimenzije kojih moramo biti svjesni jer nas one oplemenjuju, pružaju nam tu lakoću postojana“, ističe Doris. Dok pričamo o tuđim, ali i vlastitim životnim sudbinama, Doris naglašava da je ono najstrašnije u današnjem svijetu činjenica da smo izgubili empatiju. Ona se pita "Što mi kao mali ljudi možemo napraviti?" Možemo biti tu jedni za druge. Pružiti utjehu, dati savjet, poslušati i zagrliti. A upravo to mi je tog sunčanog lipanjskog dana Doris pružila. A to se nikad ne zaboravlja. Maleni smo ispod zvijezda, ali smo zajedno jači. Foto: PR, Dario Dunaj, Mare Milin
'Črna mati zemla' - nova predstava na daskama Zagrebačkog kazališta mladih Dado Ćosić: “Lakše opraštamo drugima nego samima sebi!”
U Hrvatskoj se partija na visokoj razini 3 kluba na našoj obali našli se na prestižnoj listi najboljih svjetskih klubova
Slow living filozofija Makarske kroz osobne priče aktera fotografijama Izložba u staroj jezgri Makarske: Mare Milin je kroz svoj objektiv prikazala ljude koji čine dušu grada!
Streaming poslastice koje se ne preskaču! Ne smijete propustiti ove sjajne filmove i serije koji stižu u lipnju!
Ovo je Barbie godina Stigao novi Barbie trailer, a najavljen je i album s najpopularnijim glazbenim zvijezdama