Edvin Liverić – kreativac kojem su ljudi na prvom mjestu

U sklopu projekta Inkubator, kojeg je uvela nova ravnateljica Snježana Ambramović Milković, uspješni glumac je poželio sezonu zaključiti kao redatelj. Velika bilježnica Agote Kristof njegov je odabir za zatvaranje sezone, a želja da upravo ovaj komad oživi na kazališnim daskama u Edvinu postoji već preko deset godina.

Upravo ovaj režiserski pothvat je bio odličan povodom za intervju u kojem ovaj put glumac neće fokus staviti na svoju vodeću profesiju nego otkriva kako je biti s one druge strane – kreatora predstave pred kojim stoje jedni posve drugačiji izazovi. Po svojoj prirodi otvoren i izrazito srdačan, Edvin nas je prije samog intervju pozvao da prisustvujemo jednoj od proba kako bi stekli uvid u njegov način rada, ali i u radnu atmosferu koju njegove glumačke kolege hvale tijekom cijelog procesa. Poziv na probu zapravo ne iznenađuje jer je Edvin prije svega prijazna osoba koja ne radi razlike među ljudima – on u svakom trenutku pazi da vam ugodi te da se osjećate kao dio tima. Bez obzira što ste vi uljez koji pomno prati svaki pokret. No, taj osjećaj zajedništva se osjeća tijekom cijele probe.

 

Upravo tako smo se i osjećali tog sunčanog jutra kad smo u pokusnoj dvorani Zagrebačkog kazališta mladih promatrali kako Edvin s glumcima oživljava Agotine likove. Posve je jasno kako on ima točnu viziju predstave, ali i ono najvažnije – on zna kako svoju viziju objasniti, ali u isto vrijeme pružiti glumcima slobodnu u kreiranju likova. U jednom trenutku gledate ga kao zamišljenog redatelja koji pomno prati svaku izgovorenu rečenicu, a u drugom uskače u jedan od likova pokušavajući na taj način objasniti što želi vidjeti na kazališnim daskama. U pauzama ističe kako se u dotični komad zaljubio već davne 2000. godine, a želja da ga pretvori u kazališnu predstavu u njemu tinja već godinama.


“Sjećam se točno trenutka kad sam se prvi put susreo s Velikom bilježnicom. Taj komad mi je preporučio prijatelj, a ja sam ga počeo čitati uz kavu na obali Siene u Parizu. Mislio sam kako ću početi s čitanjem i nastaviti roman kad se vratim doma. Međutim nisam mogao stati do samog kraja. Nakon čitanja bio sam u popriličnom šoku te sam se do doma prošetao kako bi procesuirao sve što sam pročitao. Rijetko mi se dogodi taj trenutak da me neko djelo tako naglo udari šakom u trbuh. Odlična mi je cijela Agotina trilogija, obožavam njen ogoljeni vokabular, njene rečenice koje su gotovo filmske”, zaneseno započinje Edvin svoju priču.

Već nakon prvih rečenica bilo je posve jasno kako će razgovor s Edvinom biti prije svega prijateljski. On vas u svoj svijet uvodi kroz zanimljive anegdote pokušavajući upravo putem njih objasniti samog sebe i svijet koji ga okružuje. U razgovoru on nema zadrške, do u detalje će vam sve ispričati, što mu daje svojevrsnu ulogu pripovjedača. U jednom trenutku iznosit će ogoljene činjenice, no dovoljno je samo jedno sjećanje da vas vrati u prošlost i zaneseno priča priču. A vi pri tome uranjate u jedan novi svijet kojeg želite do kraja istražiti.

 

“U radu na predstavi stalno se događa taj dualni moment kojeg se trudim prenijeti i na publiku. Dva glavna lika su braća blizanci koji na vlastitoj koži doživljavaju svu okrutnost rata. Mi prema njima u isto vrijeme osjećamo empatiju, ali oni kod nas izazivaju i jezu zbog njihove socijalne hendikepiranosti”, naglašava Edvin.

Pri stvaranju predstave sa svojim timom Edvin je porazgovarao i s dječjom psihologicom koja im je objasnila što se zapravo događa s djecom u takozvanim ekstremnim životnim uvjetima. Jer upravo su djeca i posljedice koje ona doživljavaju za vrijeme rata u fokusu ove predstave. Naglašava kako ga je zgrozilo saznanje da je skoro 80% onoga što jesmo upisano u naše gene, a tek odgojem možemo utjecati na preostalih 20%.

 

“Htio sam vidjeti što se događa s djecom u toj razvojnoj dobi u djetinjstvu kada oni grade svoju osobnosti te što se događa kad ih staviš u ekstremne situacije, poput onih ratnih. Blizanci su lišeni emocija, roditeljske skrbi, oni su ostavljeni na jednoj vjetropirini na kojoj se izgrađuju kako znaju i umiju. Moje viđenje je da su se dječaci prilagodili kako bi mogli preživjeti u toj okrutnoj sredini. U tom procesu oni gube bilo kakav osjećaj empatije, idu svojim zacrtanim putem, pa makar to bilo preko leševa. Oni uče kako trpjeti bol, patnju, glad i na kraju kako ubiti, a pri tome nemati nikakav osjećaj krivnje!”

 

Uloge blizanaca tumače Petar Leventić i Vedran Živolić, njihovu baku Marica Vidušić, majku Dora Polić Vitez, sluškinju Anđela Ramljak, dok više uloga tumače Danijel Ljuboja i Dado Ćosić, a kostimografiju potpisuje dvojac Decker&Kutić. Ističe kako nije bilo nikakvih problema u procesu rada jer su ga kolege odmah prihvatile u novoj redateljskoj ulozi.

“Mi smo u ZeKaEmu skoro pa obitelj. Od početka smo razvili prisan odnos i fantastičnu radnu atmosferu u kojoj oni vjeruju meni, a ja njima. Nismo imali onaj trenutak s kojim se mi često susrećemo kada dođe neki novi redatelj s kojim tek moraš uspostaviti odnos. Petar i Vedran su potpuno različiti, ne samo po izgledu nego i karakterno, ali mi se sviđa kako su njih dvojica tijekom rada na ovoj predstavi počeli razmišljati i disati kao jedno. Veliko iznenađenje je bila Anđela, koja je svoj slojevit lik izgradila s toliko lakoće, da me oduševila”, komentira Edvin.

 

U želji da stvori intimniju atmosferu, predstava se odvija na maloj sceni, a upravo to se izvrsno uklapa u njegov koncept predstave. Edvin je htio prikazati makro i mikro svijet u kojem žive blizanci, pri tome prikazivajuću njihov mali svijet u velikim dimenzijama, dok je onaj stvarni predstavljen uz pomoć minijatura, odnosno određenih figurica s kojima se igraju blizanci. Redatelj je neizmjerno sretan što glazbu potpisuje svjetski uspješna harmonikašica Merima Ključo koja je glazbu stvarala tijekom svih proba, a naći će se i na sceni predstave, dok će je kasnije zamijeniti mladi 17-godišnji harmonikaš Krešimir Lulić.

Malo ljudi zapravo zna kako je Edvin već prije 10 godina na daskama ZeKaEma postavio predstavu Elena Sergejevna, a samom režijom se počeo baviti veoma rano. Prva profesionalna režija mu je dodjeljenja 1993., kada ga je Mani Gotovac, koja je tada bila ravnateljica Teatra &TD, zamolila da ispit iz scenskog pokreta nastao na Prizorima iz bračnog života pretvori u predstavu. Poslije je radio s Trafikom, grupom autora, autorsku predstavu Diva te Hodač. Rado se prisjeća i Rimskih noći o odnosu glumice Anne Magnani i dramatičara Tennessea Williamsa, a uprizorio je i mjuzikl Sušak, Sušak. 

 

“Režija ti pruža jedan sveukupni kreativni moment koji daje jednu kompletnu sliku, dok gluma pruža samo jedan segment. U ulozi redatelja moraš stvoriti atmosferu u kojoj ti glumci vjeruju i poput tebe dišu tu predstavu. Meni se dogodilo da otkako sam počeo režirati, drugačije gledam na taj proces rada. Mi glumci zapravo ne znamo kroz sve što prolazi sami redatelj, nekad znamo biti nestrpljivi i želimo određene stvari objavljati ili brže ili drugačije. A sada imajući to redateljsko iskustvo postao sam tolerantniji i strpljiviji kao glumac. Režija je poput simfonije, dok je gluma sonata”, objašnjava Edvin.

Ističe kako gluma i režija pred tebe stavljaju potpuno različite izazove. U njegovom redateljskom radu posve je jasno kako pitanje identiteta igra veliku ulogu.

“Uvijek se trudim baviti se kazalištem koje korespondira s vremenom u kojem smo mi sada. Ne zanimaju me tekstovi koji sa mnom i ljudima oko mene nemaju nikakvog doticaja. Iskreno ne znam što bih s takvim tekstovima radio. Jer onda je teatar tu samo zbog teatra, a toga se lagano grozim. Činjenica je da se uvijek češemo tamo gdje nas svrbi, stoga i biram teme koje me se dotiču i o kojima promišljam. Ja kao otvorena gay osoba se često bavim temama koje se tiču roda i spolnosti, uvijek to negdje protkano u moja djela. Puno se toga izborilo posljednjih 20 godina za seksualne manjine, danas se o tome otvorenije priča nego primjerice u 80-ima kad sam ja bio mlad. Gay i transrodna tematika je ušla na mala vrata, putem Pridea i raznih festivala koja se bavem tom tematikom, a tome su pridonijeli i mediji, određeni serijski i filmski likovi, ali i kazališna i književna djela”, objašnjava Edvin.

 

U nastavku ističe kako vjeruje da mu je život puno lakši otkako je javno priznao da je gay.

“Da se razumijemo, nije me moj outcoming do sada doveo u nikakve neugodnosti, nisam nigdje bio sankcioniran zbog toga, no naravno radim jedan specifičan posao. Ali život mi je lakši jer ne moram više glumatati. Nedavno sam čitao intervju s velikom glumcem Ianom McKellenom koji je tek u svojim kasnijim godinama priznao da je gay, ne želeći to prije napraviti zbog određenog straha da će gubiti uloge. Naglasio je kako mu je žao što to prije nije napravio jer smatra da je sada puno bolji glumac jer više nema zadrške, nego može potpuno otvoreno i slobodni igrati. Posve mi je jasno što je s time mislio reći. Nisu tu u pitanju samo rodne i spolne uloge, nego bilo koja tajna koju imamo jer zbog nje živimo u grču!”

Edvin se već u osnovnoj školi počeo baviti glumom sudjelujući u raznim dramskim skupinama, a tijekom srednje škole su mu mnogi govorili kako će postati upravo glumac. No, on to u početku nije vjerovao. Pohađao je srednju turističku školu te radio kao turistički vodič. Kroz smijeh objašnjava kako je upravo tada najbolje živio.

 

“Krajem 80-ih su bile zlatne godine turizma u Opatiji te sam tada imao najviše novaca. Radio sam za jednu američku turističku agenciju, honorari su bili visoki, a dobivao sam i velike napojnice. Kao klinac od 17 godina živio sam s roditeljima i nisam imao nikakvih troškova. Moji su bili oduševljeni što se bavim tim poslom, vjerovali su kako ću to i studirati. No, ja sam htio okušati svoju sreću na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu!”

Na ljeto 1989. uputio se vlakom do Zagreba na prijamni ispit, noseći sa sobom tek nužne potrepštine za jedan dan, vjerujući kako će prvi rok biti tek ispipavanje terena. No, njegov talent je oduševio žiri i on upada na prvom roku.

“Točno se sjećam tog odlaska u Zagreb. Bilo je to prvi put da sam posjetio glavni grad, imajući na sebi tek jednu T-shirt majicu, traperice i tenisice, a u novčaniku točan iznos koji mi je bio dovoljan za jedan dan. No, kad su navečer objesili rezultate, vidio sam da sam ušao u uži krug te sam morao ostati još pet dana na testiranju. Meni je to bio šok, nisam imao gdje ostati, nisam sa sobom imao ni četkicu za zube. Na telefonskoj govornici zovem roditelje koji mi šalju novac putem pošte, nalazim smještaj kod jedne kolegice. Svaku večer sam prao tu istu majicu i traperice kako bi koliko toliko pristojan dolazio na Akademiju”, sjetno se prisjeća tih trenutaka.

 

Nakon pauziranja godine dana zbog služenja vojnog roka, Edvin počinje studirati 1990., no idila bezbrižnih studentskih dana ne traje dugo.

“Kada se prisjećam tih dana ne mogu baš reći da imam lijepa i divna sjećanja. Znam da sam prvi semestar bio veoma gladan u Zagrebu te sam krpao kraj s krajem. Naime, došao je period inflacije te je zajednička plaća mojih roditelja bila dovoljna tek za sobu u kojoj sam živio. Bilo je pitanje hoću li zamrznuti studij, no onda je moja nona, koja je živjela u Trstu, rekla da dok je god ona živa, će mi plaćati studij. I tako je bilo, nona je slala lire, te sam preživio nekako taj drugi semestar.”

No, teški trenuci bili su brzo iza njega jer već na nakon prve godine dobiva poziv od Zlatna Boureka da zamijeni kolegicu Veru Zimu i igra Getrudu u njegovom famozonom Hamletu koji je igrao čak preko 500 puta. Prije završenog posljednjeg ispita dobiva angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu gdje ostaje godinu dana.

Nakon brojnih godina rada i dalje ističe kako su mu najljepši dio upravo stvaranje predstave. Svaka proba mu je gušt, uživa u svim promišljanjima i raspravama. Kako u glumi, tako i u režiji, najvažnije su mu kolege.

 

“Naravno šlag na kraju je ta famozna premijera, no nekako nakon nje osjećaš određenu prazninu. Uvijek mi nakon premijere pristuna određena tuga jer nakon dva mjeseca proba s ljudima s kojima postaješ obitelj, nakon 24 sata razmišljanja i sanjanja te iste predstave, teško je pomiriti se da je taj proces gotov. Premijera je kruna tvog rada i trebaš biti sretan, ali te neminovno uhvati neka tuga”, objašnjava za kraj Edvin.

 

U razgovoru s Edvinom osjećate određenu nježnost s kojom zrači i koja se osjeća u njegovom odnosu s ljudima koji ga okružuju. Njemu su na prvom mjestu ljudi, kako u radu, tako i u privatnom životu. Upravo iz te nježnosti proizlazi njegova srdačnost. On ugađa ljudima oko sebe, no posve je jasno kako to ne čini iz neke usiljenosti ili lažnih namjera, nego jednostavno jer ne zna drugačije funkcionirati. Upravo s tim osvaja na prvu.

Foto: Jure Perišić, PR