FILM I TEATAR

U predstavi Teatra Exit između stvarnosti i mašte smjestio se život

Intervju: Erna Rudnički i Anja Matković

Već neko vrijeme, kazališna scena u Hrvatskoj iznova oduševljava i osvaja publiku nudeći sjajne naslove razrađene na kvalitetan i vrijedan način. 'Nevjerojatan događaj' je ime predstave koju možete pogledati u Teatru Exit te biti sigurni da će vas nasmijati, ali i potaknuti na promišljanje o životu; kako tuđem tako i svojem.

'Nevjerojatan događaj' je predstava nastala pod redateljskom palicom Ivice Bobana, dok glumačku postavu čine Erna Rudnički, Anja Matković, Filip Detelić i Tara Rosandić. Predstava prati priču koja je na rubu stvarnosti i fikcije, mašte i realnosti te na humorističan način prožima istinu o istraumatiziranoj stvarnosti u kojoj borba za opstanak postaje sve teža, a narušeni ljudski odnosi u kombinaciji s bezizlaznim situacijama, na vrlo realističan način dočaravaju živote prosječnog čovjeka. Kako bismo više saznali o samoj predstavi i njezinom stvaranju, porazgovarali smo s glumicama Ernom Rudički i Anjom Matković.

Kada se je rodila ljubav i želja prema glumačkom svijetu?

ERNA: Još u vrtiću sam ispalila da ću biti glumica, 'gutala' sam filmove. Obožavala sam Louis de Funès i Jerry Lewisa k’o klinka te sam već tada odlučila da ću se jednoga dana baviti time čime se oni bave. I mama je tu veliki krivac jer me je od malih nogu vodila na predstave u Zagrebu, i tako se je rodila ljubav…

ANJA: Ljubav prema glumi vjerojatno se rodila davno, ali pošto sam bila ozbiljan sportaš, tj. pokušavala sam biti ozbiljan sportaš, nekako mi je ta idea 'biti glumica' bila daleka, da ne kažem strana, i praktički do prijemnog ispita na akademiji nisam stala na scenu. Ne mogu se točno sjetiti kad je ta ideja sazrela, ali pošto sam na kraju srednje škole i početkom prvog faksa počela obilaziti sva kazališta i gledati sve moguće predstave koje su bile na repertoaru, vjerojatno u tom nekom periodu i stvorila ta želja.

Imate iskustva i na filmskom, odnosno televizijskom platnu, što je zahtjevnije?

ERNA: Sve je zahtjevno na svoj način. Kazalište ima svoje zakonitosti, film svoje…Onda ovisi i o tome s kim radiš, što radiš, koliko imaš vremena, prostora…ali sve je to gluma, posao koji volim, i super je kada glumac ima prilike okušati se u svim oblicima glumačkoga djelovanja.

ANJA: Pa to je često pitanje koje se postavlja, i moj odgovor je uvijek isti. Oboje je podjednako zahtjevno i podjednako lijepo. Ja sam trenutno u fazi u kojoj nekako više snimam, evo trenutno sam u Beogradu i upravo sam završila snimanje serije 'Pogrešan čovjek,' i to je projekt na kojem se jako brzo radi, snimanja su cjelodnevna i svakodnevna i taj tempo rada nije nimalo lagan, ali što se voli nije teško. Proces pripreme, odnosno probe i za snimanja i za kazalište su slične prirode, a onda samo bivanje ispred kamere ili na sceni je zapravo isto tako slična stvar iako je medi drugačiji, no svugdje zapravo postoji isti pokušaj, a to je biti u trenutku, postojati i tragati za istinom.

Erna Rudnički

A što više volite, kazalište ili film/televiziju?

ERNA: Osobno mi nema većeg gušta nego kada u žaru igre istovremeno osjećam publiku, kako diše, reakcije ljudi, kada čuješ da je netko nešto prepoznao, da ga je dirnulo…moram priznati da mi srce više ispuni ta čarolija kazališta.

ANJA: Mislim da ne mogu odgovoriti što više volim jer volim snimati, pogotovo stvari koje iziskuju ozbiljne pripreme, u kojima se pedantno radi na pronalaženju tko je to taj lik kojeg utjelovljujem, recimo moje jedno takvo posljednje iskustvo je bilo na seriji 'Novine' redatelja Dalibora Matanića gdje se ozbiljno pristupilo tematici medijskih ne sloboda, političke i ekonomske korupcije koja u današnje vrijeme uvelike pogađa naše prostore; i kada se uprizoruje takva neka priča onda takav projekt zahtjeva traganje za suštinom i zbiljno bacanje u tu tematiku. S druge strane kazalište i bivanje na sceni pruža gušt druge prirode kada krene predstava, kada zaplovi brod onda stvaraš iznova i iznova u trenutku sve ono što si kroz dugotrajne probe postigao i nema drugog 'tejka' jer svaka je predstava jedinstvena cjelina i traje dok ne završi i svaka je izvedba drugačija ijako se radi o istom materijalu.

Predstava 'Nevjerojatan događaj' progovara o problemu istraumatizirane svakodnevice, svojevrsnu borbu za opstanak; recite nam malo više o predstavi te predstavite njezinu priču.

ANJA: U predstavi se radi o različitim ljudima (likovima) koji se na sceni nađu baš u trenutku potpunog rastrojstva ,klimaksa te počinju pričati svoju priču, a sve ih povezuje jedan te isti događaj koji se dogodio u njihovoj neposrednoj okolini te je on jedan od okidača za djelovanje. Svi su oni ljudi koje srećemo u našoj svakodnevici i tište ih zapravo isti problemi kao i sve nas, bol zbog ljubavi, usamljenost, egzistencijalni problemi... Iako su svi oni malkice pomaknuti te je njihova forma kojom djeluju blaga karikatura, sadržaj kojI govore je jako životan. A kako je život pun boli i smijeha, oni su u isti tren i smiješni i tužni.

ERNA: Predstava se bavi problemima običnih ljudi. Na rubu zbilje i fikcije problematizira našu istraumatiziranu stvarnost, sve težu i za mnoge nepodnošljivu svakodnevicu, borbu da se opstane. Svi su ti problemi upisani u živote sedam glavnih i još petnaestak sporednih likova koje publika upoznaje tijekom predstave i koji joj pričaju svoje istovremeno smiješne i tužne priče i razotkrivaju ono što nikome ne mogu, nemaju ili ne bi rekli. U igri, punoj kalamburičnih zapleta u stilu suvremene komedije dell' arte, Filip, Tara, Anja i ja transformiramo se u tragikomične likove koji su se jednog dana našli u vrtlogu nevjerojatno turbulentnog događaja u vašem gradu.

Tijekom predstave transformirate se u više od dvadeset likova, koliko je teško, u zapravo vrlo kratkom vremenskom periodu, ući u svaki u tih likova te ga na drugačiji način iznijeti publici?

ERNA: Fizički je dosta naporno, tako da moramo jako biti u kondiciji, ali takva igra je neopisivo zabavna za nas glumce.

ANJA: Tijekom predstave nas četvero se transformira u više od 20 likova, i to u velikoj brzini uletavamo iz jednog lika u drugi nekad imajući jedva vremena za presvlaku. Predstava ima jako nabrijani tempo i te transformacije su nekad lude, teške, ali pošto je iza nas dugi niz proba, transformacije su nam postale prirodna stanja, i nekad jedva čekamo da završimo s jednim likom i da uđemo u drugi.


Anja Matković

Koliko ste vi kao glumci tijekom rada na predstavi imali slobodu u kreiranju lika(ova)?

ERNA: Te likove smo kreirali još na akademiji, dio su našeg diplomskog ispita. Imali smo apsolutnu slobodu, krenuli smo iz nule. Naši tekstovi su nastali kroz improvizacije kroz koje nas je vodila redateljica Ivica Boban, koja nam je bila profesorica , te smo na Icicinim „maskicama“ diplomirali, a kasnije nas je okupila i napravili smo predstavu.

ANJA: Pošto smo nas četvero, Erna, Tara, Filip i ja bili na istoj klasi, a rad po tehnici maske započeli smo na petoj godini akademije s profesoricom i redateljicom Ivici Boban, po završetku akademije odlučili smo poslužiti se istim tim metodama i razviti pomoću improvizacije likove te ih složiti u povezanu priču. Predstava je nastala na probama; iz nas improvizirajući uz vodstvo Ici, kreirali smo veliki broj različitih likova i njihovih priča, napravili njihove facijalne i tjelesne pomake koji nekad djeluju kao karikature. Tako da, slobodno mogu reći da je ova predstava naš autorski projekt naravno pod vodstvom redateljica Ici Boban te da smo imali gotovo potpunu slobodu u kreaciji

Što vam je bio najveći izazov tijekom rada na predstavi?

ANJA: Bilo je mnogo izazova tijekom rada na ovoj predstavi, ali svakako bih ja rekla jedan od najvećih izazova je bilo kako skratiti na određeno vremensko ograničenje toliku količinu dobrog materijala kojeg smo proizveli. Ali pošto je to bilo nužno, onda smo krenuli u redukciju sadržaja da ne bi trajali par sati previše! Također, predstava je i fizički zahtjevna, ima i plesne elemente i pjevačke, te izrazito brzu smjenu likova, koji su svi u povišenom stanju. Tako da znamo biti potpuno znojni nakon izvedbi.

ERNA: S fizičkim pomacima, transformacijama, doći do lakoće igranja

Koja je uloga glazbe i plesa u 'Nevjerojatnom događaju'?

ERNA: Nekoliko likova unutar predstave plesom i pjevanjem zarađuju za život, neki imaju tu želju, a neki propjevaju nakon što poližu žabu.

ANJA: Uloga plesa i glazbe u predstavi je velika, jer je i glazba i ples utkana u životne priče naših likova, pomaže u svjedočanstvima sa scene, koji puno intenzivnije dopiru do gledatelja.

Predstava donosi i pojedine komične elemente, no i u tim slučajevima se radi o ozbiljnim životnim pitanjima. Mislite li da publika bolje reagira na takav pristup te dopire li do gledatelja tako glavna poruka?

ERNA: Mislim da je najveća vrednota ove predstave, što se ljudi u publici suoče sa svojim nekim potisnutim problemima na licu mjesta, prepoznaju se u karikaturalnim likovima, ili prepoznaju nekog od svojih bližnjih, susjeda, prijatelja, kolega, profesora, a rezultat tog prepoznavanja je smijeh koji liječi sve i nas izvođače.

ANJA: Kao što sam već rekla, iako se naši likovi nađu na sceni u trenutku najveće drame, nekada čak i u stanju potpunog rastrojstva, oni su ipak pomalo i smiješni u tome, a to je opet vrlo životna stvar. Jer često se svi mi ljudi u nekim najtežim životnim situacijama smijemo. Smijemo se kao odraz nekog šoka, kao obrana, itd. Likovi koje utjelovljujemo u predstavi 'Nevjerojatan događaj' smiju se smijehom kroz suze i plaču suzama kroz smijeh i time dopiru do naših gledatelja na vrlo životan način i iskreni su u svojim životnim pričama koje su povremeno jako komične i smiješne ali opet na momente su izrazito teške i dirljive.


Foto: Zvonimir Ferina
Objavljeno: 05.03.2019. u 15:18
Tagovi: kazalište

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p