Filip Nola - Kreativac Sa Zrelim Manirima I Dječjom Zaigranosti

Sherlock Holmes je onaj kultni književni lik kojeg obožavaju brojne generacije. Njegov genijalni um, ali i simpatična nesposobnost normalne socijalne interakcije pretvorila ga je bezvremenski karakter koji jednako danas fascinira kao i davne 1878. godine. Ukupno 56 pripovijedaka i četiri romana bave se nezaboravnim Sherlockovim pustolovinama koje su prodane u više od 60 milijuna primjeraka. Vjerovali ili ne, u Guinnessovoj knjizi rekorda ovaj poznati detektiv drži čak drugo mjesto prema broju adaptacija, odmah iza Drakule, a tumačilo ga je više od 75 glumaca u više od 250 filmova i serija. U novoj sezoni Zagrebačko kazalište mladih scenu je ustupilo upravo Sherlocku Holmes, što je ujedno i prva hrvatska kazališna adaptacija ovog kultnog lika.

Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić nevjerojatni svijet intriga, tajni i kriminalnih zavrzlama Sherlocka Holmesa u ZeKaEm dovodi u obliku motiva i likova iz pripovijetki i romana legendarnog Arthura Conana Doylea, tako da na sceni ne uživamo samo u jednom nego u čak tri slučaja. Pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića u ulogu Sherlocka Holmesa stupa jednako tako genijalni Rakan Rushaidat, dok njegovog vjernog asistenta tumači Filip Nola.

Filip Nola Sherlock Holmes

S Filipom smo se našli nakon što se spustila prašina prve ovosezonske premijere, a priča o novoj predstavi odvela nas je ne samo u svijet najpoznatijeg detektiva nego i na Filipove početke, anegdote koju su čak zanimljivije od napetih Sherlockovih slučajeva. Jer s Filipom komunikacije teče tako glatko, kao da su se dva stara prijatelja nakon dugo vremena našli na kavi. On ima tu sposobnost da posve mirno i staloženo prepričava određenu anegdotu, popraćenu tako ozbiljnim stavom, a već iduće sekunde vam izmami osmijeh vrckavom autoironijom koju nipošto niste očekivali. Filip je prije svega pripovjedač s kojim ne želite popiti samo jednu kavu nego definitivno više njih. U jednom trenutku govori o radu na novoj predstavi, no veoma brzo vas prebaci u svoje glumačke početke, draga sjećanja i smiješne situacije, a vi ga samo gledate u nadi da će to klupko nastaviti dalje raspletavati. U isto vrijeme iz Filipa isijava glumački mir, koji proizlazi iz njegovog dugogodišnjeg iskustva, no ipak na mahove, posebno kroz sitne geste, osjećate da u njemu i dalje tinja svojevrsni nemir. On nije osoba koja može i želi stajati na jednom mjestu, a njegove uloge pokazuju da on prije svega izvrsno uranja u nove likove u čijem istraživanju uživa i dalje s dječačkom energijom. A lik vjernog Watsona bio mu je izazov zbog više razloga.

“Na probama nije bilo jednostavno, imali smo svi skupa puno posla jer u pitanju nije klasična adaptacija određenog komada nego je složena iz više segmenata. No, isto tako nije jednostavno krimić kao žanr oživjeti na kazališnim daskama, jer se u njemu puno toga događa, razrješuje, tu ima mnogo lokacija koje se odvijaju u različitim europskim gradovima, tako da zadatak nije bio jednostavan. Bio je također izazov raditi ovaj komad jer su likovi Sherlocka i Watsona svjetski poznati, postoje brojne, što dobre, što loše, adaptacije njihovih slučajeva. U jednu ruku to je i dobro jer smo pronalazili brojnu inspiraciju, ali isto tako teško je jer ljudi, naravno, imaju očekivanja i uspoređuju izvedbe”, objašnjava Filip.

Filip Nola

Karakterizacija likova je ostala vjerna romanskom predlošku gdje imamo dva suprotna pola – jedan je onaj, kako Filip naglašava, zdraviji, a drugi je onaj čudnovatiji. Posebno je naglašen odnos između Sherlocka i Watsona koji je baziran na svojevrsnom divljenju.

“Watson je obožavatelj Sherlockovog uma, njegove genijalnosti i detektivskog umijeća. S druge strane on mu je i prijatelj, koji ga čuva i prati. Meni je najveći izazov bila upravo pripovjedna forma, koja je i na sceni zadržana. Watson iz prvog lica i u samim romanima zabilježava i tako prepričava Sherlockove avanture. Ne samo da sam se u ovoj predstavi našao po prvi put u adaptaciji kriminalističkog romana nego i u ulozi pripovjedača koji u jutarnjim terminima stoji ispred djece i tinejdžera, dok u večernjim terminima se obraćam odrasloj publici. Draga mi je ova predstava i jednog posebnog razloga – dogodilo mi se da po prvi put u kazalištu na scenu stupam s Rakanom. Na jedan način sam spojio Watsonovo divljenje Sherlockovim detektivskim umijećima, s vlastitim divljenjem Rakanovim glumačkim sposobnostima. Putem kreiranja ovih likova nastalo je ujedno i novo prijateljstvo”, ističe Filip.

Sherlock Holmes ZKM

Kod svake predstave, pa tako i kod ove, Filipu je prije svega važno da na sceni uživa. Godine iskustva su ga naučile da tako funkcionira, bez obzira na tremu koju osjeća prilikom izlaska na scenu.

“Više nemam nikakve fige u džepu, ne živciram se oko nekih stvari, ne diraju me neke stavke koje su suprotno mom svjetonazoru. Naučio sam kako da se fokusiram samo na lik kojeg tumačim. Manje marim za premijerama, više marim za onim što dolazi nakon nje.”

Dok u predstavi Sherlock Holmes tumači vjernog, simpatičnog i na mahove zbunjenog lika, prošlu sezonu Filip je zatvorio jednom posve drugom ulogom. Pobrao je fantastične kritike za ulogu Franje Tuđmana u predstavi redatelja Mirana Kurspahića Pad. Kreiranje tog lika mu nije bilo posve jednostavno jer se po prvi put susreo da mora tumačiti osobu iz recentne hrvatske povijesti, kojeg se svi mi dobro sjećamo i čija djeca su i danas živa.

Filip Nola

“Moram priznati da mi je drago što sam za tu ulogu dobio takve komplimente i kritike. Na kreiranje lika sam pristupio nekako čisto, analizirao sam njegove biografije, knjige koje je i on sam pisao, a nisam ni izostavio knjigu koju je napisala i Ankica Tuđman. Bilo mi je važno za kreiranje lika činjenica što je pola životnog vijeka proveo u instituciji koja se zove Jugoslavenska narodna armija. U svojim 20 godinama sam proživio 90-te i sjećam se tog mučnog razdoblja. Drago mi je što kroz tu predstavu mlađim generacijama, koje se tog doba ne sjećaju, možemo omogućiti da osjete barem dio tog vremena“, objašnjava Filip.

Prilikom kreiranja lika, uvijek korijene traži u samom sebi, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim karakternim crtama. I kad glumi negativca, određene osobine traži u sebi. Zavist, bijes, ljubomora, tjeskoba, malodušje – sve su to osobine koje smo svi mi barem jednom u životu osjetili.

„Moram priznati da što sam stariji, to mi je sve veći gušt baviti se ovim poslom. I lakše mi je. Prije sam se dosta borio sa svojim nekim životnim stavovima i pogledima kad bi kreirao lik, imao sam tremu, unutarnju nesigurnost, osjećao sam nedostatke u govoru i tijelu. Tijekom godina, kako sam radio s različitim ljudima, stekao nove vještine i izbrusio stare, postao sam sigurniji. Kroz ovaj posao prošao su uistinu mnogo toga, od primjerice raznih vrsta plesa koje se morao naučiti, a nisam pri tome nimalo dobar plesač, do tema koje sam sve obrađivao kroz svoje uloge“, ističe Filip.

Filip Nola

Glumom se zapravo na neki način počeo baviti slučajno. Nakon osnovne škole upisuje tadašnju Umjetničku školu, a u razredu su tada već bili učenici koji su bili polaznici učilišta ZeKaEm pod vodstvom Zvjedane Ladike. Kako se tada trebalo ići na praksu, njegovi školski kolege su ga jednog dana poveli u njegovo danas matično kazalište ZKM. Od svoje 15 godine aktivan je u amaterskom kazalištu, sudjelovao je u brojnim predstavama unutar škole, statirao u nekim kazalištima, a kako su mu roditelji radili na televiziji, znao je statirati i u filmovima s tematikom Drugog svjetskog rata.

„Bilo je smiješno što se tada zbog politike pozitivci bili crni, dok su plavi bili negativci, aludirajući na Nijemce. Tako da smo Vilim Matula i ja redom dobivali uloge negativaca. I samo moje odrastanje je bilo usko povezano s glumom jer mi je tata bio scenograf, a mama skripterica, stoga sam, kako su oni radili kulturno-zabavni program na HRT-u, uvijek bio u doticaju s tom sferom. Djetinjstvo sam proveo u Tvornici kulture, znao sve njene hodnike. Uvijek je u zraku nekako visila gluma Od drugog srednje sam bio potpuno zaražen kazalištem i glumom. Definitivno sam znao s čime se želim baviti u svom životu. Bilo mi je posve čudno čuti od nekih prijatelja da sve do kraja srednje škole nisu znali čime se žele baviti. Danas kad gledam unatrag strašno mi je drago što se bavim glumom. Volim sve oko nje, od literature, do snimanja, probi, čitanja – ma sve vezano za glumu. Nikad se nisam pokajao što se bavim ovim poslom. Nikad se ne bih mogao zamisliti da se bavim nekom drugom profesijom“, naglašava Filip.

Filip Nola

Akademiju dramskih umjetnosti završava 1991. godine, a stalnim članom ansambla ZKM-a postaje 1994. godine. U svojoj dosadašnjoj karijeri ostvario je brojne uloge, ali isto tako se okušao i kao autor dramskih tekstova, a za Jukebox, Melita 2001. godine je osvojio drugu Nagradu za dramsko djelo Marin Držić. Režirao je i nekoliko nezavisnih produkcija, ali i svoje tekstove u Teatru &TD i ZKM.

„Primarno sam glumac, a šalim se da sam pisac hobist, pisanje mi je svojevrsna autoterapija. Više me privlači pisanje kako bi ono napisano bilo i realizirano u kazalištu. Zadnjih godina sam se nekako počeo ponavljati, tako da tražim novu inspiraciju. Mnogi me pitaju kad ću ponovno raditi neki svoj tekst, no ništa ne treba raditi na silu, to nikad na koncu ne ispadne dobro.“

On je ona vrsta glumca koja u svakom segmentu svog rada pronalazi nešto što ga uveseljava, a upravo to proizlazi iz one istinske i neiskvarene ljubavi koja nas i nakon brojnih godina, profesionalnih i privatnih uspona i padova gura dalje.

„Danas kad razmišljam o sebi kao glumcu, mislim da mi je pozitivna strana što sam naučio slušati ljude, a ne stavljati sebe i svoje stavove u prvi plan. Ne bih rekao da sam postao tolerantniji, jednostavno sam kroz godine naučio kako najbolje raditi svoj posao. Znalo bi se događati, da zbog svog iskustva kao dramaturg i redatelj, razmišljam kako bi napravio određene stvari u toj predstavi. Danas znam da to nije dobro, kad sam u ulozi glumca, onda trebam biti glumac, a ne redatelj. Nije dobro sukobljavati se s vizijom redatelja. Naučio sam da se bavim svojom poslom – a to je prvenstveno gluma. I moram priznati da mi je zbog toga strašno lakše glumiti. Za razliku od mlađih godina, danas moram više paziti na kondiciju i na negativne posljedice stresa. Ali na kraju dana, sam sebi se nekad znam čuditi – bez obzira radio reklamu, sitcom ili kazališnu predstavu, u svemu uvijek pronalazim nešto što me uveseljava“, zaključuje Filip.

Foto: Jure Perišić, PR