FILM I TEATAR

ForFour: plesna predstava u kojoj plešu samo muškarci

Intervju: Sabrina Herak Smoković

Kada govorimo o plesu, možemo se složiti kako se radi o jednoj od najljepših, ali i najzahtjevnijih umjetničkih grana. Sinergija tijela i pokreta s glazbom uvijek iznova oduševljava, baš kao i priče koje se prožimaju plesnim brojevima. Zagreb je posljednjih godina ugostio neke zaista sjajne domaće, ali i strane plesne predstave, a ovoga puta imate priliku pogledati jednu iznimno posebnu predstavu za koju smo sigurni da vas neće ostaviti ravnodušnima.

ForFour je plesna predstava u kojoj plešu isključivo -muškarci. Ovaj zanimljiv koncept nastao je u suradnji poznatog plesača i koreografa Ognjena Vučinića te studenata zagrebačke ADU, Endija Schrottera, Mate Jonjića i Šimuna Stankova, dok je za produkcijski aspekt zadužena Sabrina Herak Smoković. Posebnost ove predstave leži u činjenici kako je Vučinić plesačima dopustio da izraze vlastitu kreativnost koja je kao rezultat dala improvizacije, odnosno materijale koji su kasnije korišteni u predstavi. Iz jedne improvizirane scene, koja se provlači tijekom cijele predstave, događa se ideja kvadrata.

Što je zapravo ideja kvadrata? Četiri plesača kreću se na granici geometrijskog oblika, paralelno tvoreći prostor van granica kvadrata, a simbolička narav pojma kvadrat donosi narative kojima se može čitati konstruktivni jezik predstave. Cijela priča takvog specifičnog kretanja vuče korijene međusobnih odnosa koji su u osobna četiri zida uvijek nešto drugačiji od onih prezentiranih javnosti, stoga je fokus u predstavi intenzivniji i fokusiraniji, definira pokret i situaciju oslanjajući se na akciju i reakciju. Ova sjajna predstava igra danas, 29.03. i 2.04. u zagrebačkom ZPC-u te su to ujedno i posljednje izvedbe s hrvatskom adresom, a mi smo u nastavku porazgovarali sa Sabrinom Herak Smoković, idejnom začetnicom cijelog projekta.

Kako je došlo do odluke da se u predstavi pojavljuju samo muškarci?

ForFour je moj završni kazališni projekt na preddiplomskom studiju produkcije na Akademiji dramske umjetnosti. Ples je oduvijek bio dio mog života, do nedavno kada sam zbog zdravstvenih poteškoća bila primorana odustati od njega. Htjela sam napraviti završni projekt posvećen plesu. Znala sam da suvremeni ples nije toliko praćen u Hrvatskoj i voljela bih to promijeniti, osjećam da ova umjetnost zaslužuje biti gledana. Dugo sam pratila plesače u inozemstvu, analizirala što je gledano, praćeno, što publika voli i shvatila da želim napraviti potpuno mušku predstavu. Uostalom, nemojmo se lagati, fascinirana sam muškim tijelom. Predložila sam tu ideju Ognjenu Vučiniću i tako je započeo proces istraživanja. Odabrali smo mlade plesače koji su trenutno aktualni u Hrvatskoj, nažalost, ima ih malo. Tako smo oformili mali muški plesni ansambl. Nastala je ForFour plesna predstava. Po mjeri čovjeka, koja traje pola sata, bombastična je, vizualno i glazbeno atraktivna.



Koliko dugo si radila na predstavi te koja se priča krije iza imena ForFour?

Sam proces istraživanja i smišljanja koncepta trajao je nekoliko mjeseci, a kako smo se dobro pripremili koreografija je nastajala spontano i brzo. Samo ime ForFour nastalo je slučajno, nekoliko dana prije same predstave kad nam je cijeli koncept “sjeo” i kad smo ga svi zajedno prihvatili. Predstava je nastala iz jedne improvizirane scene koja se varirajući provlači cijelom predstavom. To je ideja kvadrata po kojem se plesači kreću, tvoreći prostor unutar i prostor van njega. Tako kretanje četiriju tijela po stranicama tvore četiri zida kuće unutar kojih su međusobni odnosi uvijek nužno drugačiji, intenzivniji i fokusiraniji jedno na drugo, te unutar kojih je uspostavljen zajednički jezični kod zahvaljujući kojem plesači mogu prepustiti slučaju da definira pokrete i situaciju, oslanjajući se na akciju i reakciju. Kvadrat je pravilan geometrijski oblik koji nas poziva na stacioniranje, pruža udobnost, pouzdanost, jednakost unutar svojih stranica, istovremeno utješnu i frustrirajuću.

Koreograf, a ujedno i plesač u predstavi je Ognjen Vučinić, dok ostatak ansambla čine mladi studenti Endi Schrotter, Mate Jonjić i Šimun Stankov. Kako je tekla njihova suradnja, odnosno je li koreografija koncipirana čisto koreografski ili je produkt improvizacije?

Šimun, Mate i Endi u vrijeme nastajanja predstave bili su kolege s Akademije i dobri prijatelji. Dečki su se jako dobro povezali, a Ognjen im je kao dugogodišnji plesač i koreograf koji je odigrao mnoštvo predstava i pokupio brojne nagrade, prenio veliko znanje i iskustvo koje će oni dalje dijeliti u svom radu. Naučio ih je kako napraviti koreografiju polazeći od improvizacije s glazbom i samim sobom, kako iz toga stvoriti priču u sebi, te kako priče povezati i podijeliti s ostatkom tima. Predstava je i fizički izuzetno naporna pa su dečki dobili i na kondiciji. :)

U predstavi se pojavljuju 3D projekcije i elektronička glazba, zašto baš taj žanr?

Osobno sam ljubiteljica elektroničke glazbe i underground klupskog svijeta. Nekako sam ovdje imala sreće i uspjela se pronaći s Ognjenom, ali i ostatkom tima koji je oduševljeno prihvatio ideju. Kad bolje razmislim, predstava nam izgleda kao jedna dobra noć u Berlinu. Veliki doprinos ovdje ima naš dizajner rasvjete, Ivan Lušičić Liik. On je taj koji je rasvjetu pretočio s pozornice na publiku, povezao ih, što predstavlja dodatnu atrakciju u našoj predstavi.



Studentica si produkcije na zagrebačkoj ADU; prema dosadašnjim utiscima, koliko formalno obrazovanje pripremi mladog umjetnika za rad u stvarnom svijetu?

Mi na studiju produkcije nekako imamo sreće u usporedbi s ostatkom fakulteta. Kad kažem da smo od prvog dana na prvoj godini bačeni u vatru, to i ozbiljno mislim. Naš je smjer ništa drugo nego čisti rad i praksa. Naravno, tu su i odlični profesori iz naše branše koji nas osposobe za daljnju profesionalnu karijeru. Već sa završetkom preddiplomskog spremni smo za tržište rada. Često se pitamo isplati li se odmah početi raditi ili pak proživjeti klasični studentski život.

Što najviše voliš u svom poslu tj. koji su njegovi najljepši elementi?

Volim biti s ljudima, veliki sam ekstrovert i ne mogu biti sama doma, zapravo uopće ne mogu biti doma. Producentski posao je društveni posao u kojem stalno nešto stvaraš, stalno napreduješ, razvijaš se i svakodnevno otkrivaš tisuću novih stvari o sebi, ljudima ali i o poslu kojim se baviš. Iako je nevjerojatno stresan, jer, kako volim reći, mi producenti stvaramo umjetni svijet u kojem sve mora biti savršeno, ipak na kraju dana volim ovaj posao jer je nepredvidiv, ali što je meni važno, i svima vidljiv.

A što najmanje voliš?

Ne volim potplatiti ljude. Trenutno u javnosti vlada velika zabluda da su filmska i kazališna umjetnost podržani velikim sredstvima, ali dobivena sufinanciranja su nedostatna za kvalitetnu izvedbu projekata.



S kojim izazovima/preprekama se najčešće susreću mladi producenti?

Jako je teško pronaći balans između privatnog i poslovnog života u našem svijetu. Naš posao nema radno vrijeme, radi se od jutra do mraka, sedam dana u tjednu. Neki to prihvate pa zanemare privatni život, neki si ugroze zdravlje, a mnogi i odustanu. Nije ovaj posao za svih, ali oni koji ga ipak odaberu, znaju da im niti jedan dan neće biti dosadan i bez obaveza.

Možemo li u budućnosti očekivati još sličnih projekata kao što je ForFour?

ForFour je projekt sam za sebe, projekt koji će rasti i nastojati privući publiku ka suvremenom plesu. Također, ForFour nastoji privući mušku publiku u svijet suvremenog plesa, ali i potaknuti muškarce na bavljenje ovom aktivnošću. Mislim da smo s ForFour stvorili dobru bazu, okupili smo kvalitetan i radišan tim, fantastične plesače i umjetnike te nas je pogledao neočekivano veliki broj ljudi, bio bi grijeh da ovdje stanemo. Uvijek kažem dečkima da ćemo osvojiti svijet, to nam je neka mantra. Pa hajmo probati.

Objavljeno: 29.03.2019. u 12:21
Tagovi: predstava, ples

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p