LIFESTYLE

„Garaža je roman koji ne nudi milost, ali osigurava kvalitetnu nesanicu.“

Intervju sa Zdenkom Mesarićem, autorom romana Garaža koji već ima kultni status

 

Njegov prvi roman zove se Garaža i priča je o dječaku koji s ocem alkoholičarem (i svojevrsnim menadžerom) sudjeluje na turnirima gdje se gladijatorski bori protiv druge djece. Riječ je dakako o autoru Zdenku Mesariću, a mnogo krvi, boli i mračnih priča krije se unutar korica njegova romana prvijenca. Najstrašnija je činjenica što njegova distopija uopće nije daleko i vjerojatno vreba negdje iza ugla. Roman već polako poprima kultni status, a tome zasigurno doprinosi i činjenica da je postavljena na daske ZKM-a, a prije domaće premijere dva tjedna će igrati u legendarnoj newyorškoj Mami. O tome zašto je napisao tako mračan roman, je li mu to bio prvotni cilj i kakve veze imaju novinarstvo, stolni tenis i medicinska oprema, razgovarali smo sa Zdenkom Mesarićem.

  

Kakva je bila tvoja reakcija kada si saznao da Ivica Buljan želi napraviti predstavu po tvojoj knjizi?

Ivica Buljan je važan redatelj u europskim okvirima, čija kazališna poetika savršeno odgovara mojoj proznoj poetici. Saša Antić iz TBF-a je slučajno nabasao na moj roman Garaža, svidio mu se i prije nego što se Ivica Buljan ukrcao u avion za Francusku - gdje je tada radio predstavu - dao mu ga na čitanje. Ivica je veći dio romana pročitao u avionu, kontaktirao me i za dva dana sam počeo adaptirati roman za kazalište. Naravno, bio sam uzbuđen i sretan, ali nije bilo previše vremena za emocije.

Imaš li kakvih zamjerki ili posebnih pohvala na predstavu?

Želio sam da predstava zadrži duh romana, što je uspješno učinjeno. Dijelovi koji su odmaknuti od moje pretpostavke kako će oživljeni tekst izgledati na sceni, su mi i najzanimljiviji. Ali uz tako kreativnog redatelja kao što je Ivica Buljan, fantastičnu glumačku ekipu ZKM-a i dečke iz TBF-a koji su napravili muziku kakvu bih si i sam rado pustio kod kuće, nije bilo mjesta prosječnosti. 

Laska li ti što je predstava doživjela i prekooceanski uspjeh?

Kojem piscu u Hrvatskoj ili - ako želimo raširiti fokus - na svijetu, ne bi laskalo da mu se tekst premijerno izvodi na Broadwayu. Veliko mi je to priznanje, poticaj za dalji rad i otvaranje šansi da prodam roman nekom Američkom izdavaču. Ali ovdje je golema zasluga  direktorice ZKM-a Dubravke Vrgoč čije su agilnost, ambicioznost i profesionalna beskompromisnost, presudile da predstava igra tamo gdje će igrati.    

Jesi li imao neke uzore dok si kreirao likove romana koji su više nego živopisni?

Uvijek se posudi nečija gesta, grimasa, tik, životna situacija, način ponašanja, držanja ili govora. Takvi detalji se talože u podsvijesti i kada je potrebno izvade iz mulja. A uzora ima književnih, kazališnih i filmskih, ali nikada u smislu slijeđenja viđenog, već isključivo kao stvaranje novog.

Na koricama piše kako je riječ o jednom od „najmučnijih i najšokantnijih romana u zadnjih dosta godina". Je li ti bio prvotni cilj napisati tako mračan roman?

Sviđa mi se usporedba objavljivanja prvog književnog dijela s dolaskom na tulum. Ulaziš u prostoriju u kojoj nikad nisi bio, među ljude koje ne poznaješ, svi se okreću prema tebi i očekuju što ćeš reći. Nisam želio ponavljati ili kopirati nekoga, želio sam reći nešto novo, svježe i originalno. A šokantnost i mučnina su refleksije društva u kojem živimo. Garaža je roman koji ne nudi milost, ali osigurava kvalitetnu nesanicu.

Kako si došao na ideju eutanazijskog turizma?

Ideja o eutanazijskom turizmu je izmaštana. Nije se oslanjala na istraživanje ili vrijednost činjenica. Kada sam dovršio prvu ruku romana, naletio sam na članak na zadnjoj stranici Večernjeg lista. Govorio je o postojanju eutanazijskog turizma u Egiptu. Ponuda nije tako raskošna kao u mom tekstu, ali podudarnosti itekako postoje. Vjerojatno je jedan od zanimljivijih slojeva romana Garaža osjećaj da se radi o budućnosti, o nekom udaljenom antiutopijskom društvu, a kada se bolje razmisli, sve teme i motive romana vrlo je lako pronaći u našem okruženju.

Što te potaknulo na pisanje Garaže?

Previše sam realna osoba da bi me popravljanje svijeta putem književnosti motiviralo na pisanje romana. Prvenstveno sam želio ispričati zanimljivu priču i zaokupiti čitatelja. A ako se nakon čitanja netko zamisli nad stranputicom kojom se kreće moderna civilizacija ili glibom u kojem se nalazi hrvatsko društvo, tim bolje. Osim tih, postoje motivi i na osobnoj razini - stotinjak šavova na mom tijelu.  

Jesi li ljubitelj književnosti? Koji su ti najdraži autori?

Pasionirani sam čitatelj, pisanje je i proizašlo iz te, već pomalo i patološke, ovisnosti o lijepoj književnosti. Obično čitam tri-četiri knjige istovremeno. Grabim sve što mi se sviđa i trpam u sebe. Jedan od dražih pisaca mi je Ian Mcewan, široj javnosti je poznat film snimljen prema njegovom romanu Okajanje. Zatim majstor filigranskih rečenica John Banville, generator genijalnih ideja Jose Saramago, ima ih mnogo. Niti kod domaćih pisaca neću otkriti ništa novo, niti revolucionarno, ako kažem da su najbolji Renato Baretić, Zoran Ferić i Damir Karakaš.    

                   

Koliko teško ti je bilo pronaći nakladnika?

Nisam imao mentora, rođaka, prijatelja ili poznanika koji se bavi književnošću ili radi u izdavačkoj djelatnosti. Jednostavno sam napisao roman, otišao na Interliber i podijelio CD-ove po štandovima izdavačkih kuća. Tek sada sam svjestan koliko je sretna okolnost da je roman dopao u ruke Krune Lokotara, iz izdavačke kuće Algoritam, kojem je pak direktor Neven Antičević dao punu uredničku slobodu. Zbog izlaska teme iz uobičajenih okvira, goleme količine nasilja i snažnog želuca potrebnog da se provari sva mučnina romana, malo je vjerojatno da bi ijedan drugi urednik u Hrvatskoj imao dovoljno hrabrosti da objavi takav roman.        

Diplomirao si novinarstvo, radio kao novinar, objavio si knjigu i k tome radiš u obiteljskoj tvrtki medicinske opreme. Što je tvoja prva ljubav?

Stolni tenis. Trenirao sam ozbiljno taj sport, nastupao za reprezentaciju i bio momčadski prvak Hrvatske i viceprvak bivše države u mlađim kategorijama. Ali vjerojatno me pitaš što mi je od navedenog najdraže. Novinarstvo je ozbiljan posao od kojeg se često loše živi. Književnost je ozbiljan posao od koje se ne živi, već za koji se živi. A rad u Medical centru je ozbiljan posao od kojeg se dobro živi.

Kada možemo očekivati novi roman?

Pišem usporedno dva nova romana. Kroz desetak mjeseci završit ću poprilično opširan tekst - 400-500 kartica - koji govori o nastanku i raspadu poligamne zajednice. Kvaka je u tome da se radnja događa u suvremenom, zapadnom društvu, s likovima iz zapadnog kulturnog kruga. Dakle akteri nisu ljudi čije porijeklo, religija ili kultura otvara takvu mogućnost. Jednostavno je riječ o ljubavi i odluci na koji način će ljudi urediti odnose između sebe. Ovo četvero ljudi je odlučilo živjeti zajedno. Intrigantna je to tema, još uvijek, čini mi se, tabuiziran.

Borina Kopčić

Objavljeno: 28.01.2010. u 22:50

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p